Marin Ivanović Stole dolazi u Dubrovnik sa svojom uvijek rasprodanom monodramom ‘Stara škola kreka - Iz tame u svjetlo’. Predstava je to koja ‘prikazuje najcrnje trenutke jednog narkomana, od koje će vam se smučiti i zavrtjeti u glavi, ali koja svjedoči da uvijek, ama baš uvijek, postoji izlaz’, stoji u opisu monodrame na njegovoj web stranici, koja će se u Dubrovniku održati u nedjelju, 29. listopada u Studentskom centru s početkom u 20 sati.
Bila je ovo prilika napraviti intervju s čovjekom koji se kao reper po nadimku 100ka proslavio na estradi, ali i upao u probleme s drogom iz kojih ga je, kad su svi digli ruke od njega, izvukao Bog.
- Ovo je aktualna tema koja će uvijek biti prisutna. Netko to želi čuti, netko ne želi. I onom kome nije potrebno, svakako je neko štivo na koje ne treba zažmiriti, ne treba se oglušiti kao da je to u nekom drugom svijetu. To je tu oko nas i ako se ne događa nama samima, događa se sestri, bratu, a možda je i baka navučena na ljepilo - malo se i našalio Marin Ivanović.
Dojam je u javnosti da država gotovo uopće ne brine o rastućem problemu ovisnosti?
- Država se bavi stvarima koje nisu naši problemi, nego onim diktiranim od malo većih zemalja koji vode protokole. Ne možemo mi na svoju ruku određivati što je dobro ako se ne pita netko tamo u Europi koji to diktira. Možemo napraviti nešto kao pojedinci, ne trebamo biti koncentrirani na to što država radi. Na žalost, sve vrste droga su sve prisutnije, ljudi su nezadovoljni, a droge su napravljene upravo za bijeg od svojih nezadovoljstava i problema. Da, mjerodavni bi trebali više komunicirati, ali praktički više nema zajednice za liječenje osim Cenacola, koji je po meni najbolja zajednica jer je vjerska. Sve druge terapijske zajednice danas su reorganizirane na način da su zajednice s terapijama lijekovima. Farmaceutska industrija je onemogućila opciju skidanja s droge bez korištenja drugih supstanci. Zapravo, jednu drogu mijenjaš drugom. Naravno da netko s dijagnozom treba lijekove, ali ljudi bez dijagnoza i s problemom droga ne odlaze više u komune da se skinu, nego da se mogu nastaviti drogirati drugim supstancama u nekom ‘odmaralištu’. Tako bez brige i pameti mogu ostati u nekoj šumi godinama i ‘jesti’ tablete. To nije ispravan put.
Čini se da danas nema obitelji koja se ne bori s nekom vrstom ovisnosti?
- Treba raditi što više kampanja. Nije samo droga problem, ima svakakvih problema koje treba više komunicirati. Nije policija jedina koja treba raditi te kampanje. Oni imaju 500 kampanja, a to im isto diktira netko treći. Trebali bi se uključiti i drugi i stavljati naglasak na problematiku. Ali nije im zanimljivo. Ljudi ‘ganjaju’ pare, svoj posao, zašto bi se netko bavio problemom tamo nekog trećeg. E, ali taj ‘treći netko’ jednog dana postane kći nekog predsjednika uprave, koji postaje svjestan svega i volio bi utjecati na to, samo da mu se kći izvuče iz toga. Ali to ne ide baš tako, jer pare ne pomažu da bi se netko prestao drogirati. Moć i novac pojedinca nedovoljan je da bi se ljudi osvijestili. Meni znaju reći ‘estrada je puna droge’, ma kakva estrada! Devedeset posto doktora, piloti, vojnici... Droga je postala način življenja, droga ne pogađa samo subkulturu, niti se drogira samo šačica ljudi koji slušaju neku određenu vrstu glazbe. To rade svi, a poražavajuće je to da je ostala samo određena šačica ljudi koji se ne drogiraju.
To je zastrašujuće čuti, posebno roditeljima.
- Na predstavu dolazi jako puno roditelja, a mi smo k’o klinci imali samo knjigu ‘Mi djeca s kolodvora Zoo’, to je bilo jedino štivo komunikacije na tu temu. Mislim da je ova predstava jako dobra za roditelje koji sami nema iskustvo komunikacije na temu droge, jer su klinci pametniji od svojih roditelja. Kad roditelji dođu sa svojom djecom poslušati priču iz perspektive nekog koga znaju godinama s televizije i kroz muziku, a moja priča je vrlo otvorena, moći će o toj temi puno više razgovarati s djecom kad dođu doma. Ljudi dolaze po par puta. Ima jedan dečko iz Španskog, stariji od mene, koji je 12 puta gledao predstavu. Rekao mi je da mu je predstava motivacija i terapija. Ja sam samo instrument jedne priče koja se tiče svih nas. Moja priča je samo moment koji služi nekome približiti mu njegovu osobnu situaciju. Dolaze svi uzrasti, dođu bake s malim klincima koji ne znaju ništa o drogi, ali će im nešto ostati od toga u trenutku kad postanu dovoljno zreli za izlaske. ‘Upalit’ će im se nešto u datom trenutku - daj Bože - da naprave ispravniji korak od greške koju sam ja napravio. To je uvijek do pojedinca, nisam čarobnjak da mogu liječiti i mijenjati živote, samo pričam svoju priču, a svatko mora biti pametan za sebe.
Koliko Vam je vjera u Boga pomogla da sredite svoj život?
- Nekome tko je jako dugo živio drogu, 20 godina, postala je smisao i poanta nekog nazovi zadovoljstva koje to nije, nego je ovisnost. Tu ti samo Bog može pomoći. Nisam tip koji nameće vjeru i Boga, ali smatram da ti samo Bog može dati snagu da si priznaš da imaš problem, da tražiš pomoć i da ostaneš koliko je potrebno na mjestu predviđenom za preodgajanje. Samo ti Bog može pomoći da se uspiješ prilagoditi i da pritom nađeš zadovoljstvo u življenju života bez droge, da te ponovo vesele sitnice na koje nisi ni obraćao pozornost. Samo ti Bog može pomoći da jako dugo ostaneš tamo, onoliko koliko ti je potrebno. A kad izađeš jednog dana, moraš imati još više Boga u svom životu, da se ne bi vratio u staro u koje se lako vratiti jer je okolina još pet puta gora nego što je bila kad si otišao. Treba imati fokus i disciplinu Boga, to je neka medicina koju do kraja života moraš uzimati. Ako zapostaviš Boga, počinju se događati scenariji koje ne želiš. To je jedina ispravna adresa za tražiti snagu i put do svjetla nakon dugog mraka. Sve ostalo su zavaravanja samoga sebe i pokušaj bijega od nečega od čega ne možeš pobjeći.
Jeste li se probali i na neki drugi način izvući iz ovisnosti?
- Kad ti Bog da asistenciju, to je prava stvar. Kad se to dogodi, onda ne treba zaboraviti na Boga jer će se u većini slučajeva ponoviti sve što ne treba. Nakon dugog drogiranja, izabrao sam Boga kao novi smisao življenja. Imat ćeš puno veće i iskreno zadovoljstvo s Bogom nego što si ikad imao u drogiranju. Samo treba biti prepušten, iskren i otvoren za to. Ako biraš nešto drugo, okej, možda nekom pomogne nešto drugo. Meni je pomogao Bog. Ne bih iznosio neke osobne trenutke, osobne stvari pričam u predstavi, a tko hoće čuti, neka dođe. Tko sam ja da pričam o trenucima susreta s Bogom kad sam puno slabiji i jadniji od drugih. Svaki dan Ga moram tražiti i svaki dan moram sam sebe pobjeđivati da bih ostao u Bogu, da mi da snagu da ostanem normalan i da ne poludim. Svak’ ima svoje borbe i svak’ sebi bira svoj put. Meni je učinio dobro i znam mnoge kojima je Bog učinio dobro i našli su spas. Volim staviti na prvo mjesto Boga i sve mu pripisujem. Nitko neće požaliti na toj adresi.
Zašto se čini da više ljudi bira tamu nego svjetlo?
- Na žalost, u službi smo medija i nametnutih stvari koje više nisu ni približno lijepe i svijetle kao što je to nekada bilo. Izgubili smo dušu, sve je izopačeno i neispravno, svemu što nije na pravoj strani se daje sloboda u komuniciranju. Tako nam odgajaju nove generacije, puno više stvari dopire do nas koje nisu na strani Boga. To je žalosno jer više nemamo svijest odabira. Pod normalno je da neki klinac bira nešto što je mrak jer mu nije dano pogledati drugačije na to, počevši od muzike, filmova i serija do medija. Sve je postalo ‘pod normalno’. Kokain je nekad bila droga bogatih, danas je to epidemija kao što je nekad bila sida. To je jednostavno unosan posao i zašto bi neki klinac bio vodoinstalater kad može biti diler. Zaradi deset puta više, sjedi u bircu i glumi mangupa. On je sve ono što je vidio u današnjim serijama da je ‘normalno’, veliki kriminalac koji su stavljen u kontekst superjunaka i njega to odgaja. Naravno da mu onda idol nije deda vodoinstalater nego Pablo Escobar, koji je danas ‘veća faca’ od Michaela Jordana koji je meni bio uzor.
