Lukoran I na sidru
brodovi i sudbine

Morski vuk iz Španjolske riješio enigmu triju ribarica s Ugljana: noćna mora pomorskih kroničara trajala je punih 15 godina

Piše Marijan Žuvić
8. siječnja 2021. - 08:29

Priča o sudbini triju ribarica s imenom Lukorana posve se uklapa u štorije o nekoliko desetaka našijenaca, nekadašnjih hrvatskih brodova na svjetskim morima, o kojima, desetljećima ili tek samo godinama, nema ni traga ni glasa. Ta noćna mora pomorskih kroničara trajala je punih 15 ljeta uz sve manje izglede da se tajna otkrije. I zato o trima Lukoranima sada ne bi ni pisali da se nije pojavio posve nenadani akter imenom Carlos Antonio Perez Dasilva!

Ljudi od mora

Zahvaljujući izuzetnome trudu toga morskoga vuka iz Viga, sa španjolske obale Atlantika, u priči o ribaricama s otoka Ugljana danas nema tajni. Uspio je Carlos Antonio doznati što nitko drugi nije! S osobitim zadovoljstvom sada to objavljujemo u Otvorenom moru.

I s osobitom radošću pisac ovih redaka može ustvrditi da nije sve izgubljeno, da još postoje takvi ljudi, pravi gente di mare, članovi zajednice srodnih duša koje osjećaju more i brodove.

Ti su ljudi od mora, iz stoljećima staroga izraza, danas nadasve rijetki, a u talijanskome jeziku sva punina toga izričaja svela se na značenje – pomorac. Ni na navodno sveznajućem Internetu ništa nećete doznati, jer kad upišete gente di mare zasut će vas poplava linkova na pjesmu toga imena koju su Umberto Tozzi i Raffaelle Riefoli, predstavnici Italije, izveli na Eurosongu još 1987. godine.

Da bi pojmili što je Carlos Antonio učinio i zašto ga toliko hvalimo, moramo se vratiti na sam početak priče od tri broda s imenom Lukorana. Točnije u siječanj 2002. godine kada se prvi od njih pojavio u Vranjicu. Tu tipičnu nizozemsku ribaricu kupio je Dinko Lukin iz Port Lincolna u Južnoj Australiji, nadaleko poznati Kralj tuna i Einstein ribarstva, kako su ga s pravom nazivali. Lukin je s Ugljana, još kao mladić, pobjegao u Australiju i neviđenim trudom, no pojaviše znanjem, stekao i slavu i desetke milijuna dolara.

image
Mjesto radnje Mindelo – sidrište puno brodova

Znali su ga zvati i Ludi Lukin, ali bez njega i njegovih zamisli poput farminga, uzgoja tuna u kavezima, australsko ribarstvo već bi odavno nestalo. Kakve su mu bile zamisli na Jadranu i što je Dinko Lukin planirao učiniti u rodnome kraju danas je teško reći. Moguće i zato što njegov povratak na Ugljan nije naišao na osobito zanimanje, a znalcima je ponajviše smetala starost njegovih prinova.

Prvi i najveći

Prvi, ujedno najveći i najmlađi, bio je brod Lukoran Dva, dug 40,4 metra, izgrađen 1982. godine u nizozemskome gradiću Monnickedamu pod imenom Harmtje Pieter za vlasnike iz Den Holdera. Kupljen je od tvrtke Tanis & Zonen iz Goedereedea za koju je plovio kao Ora et Labora. Jedini je kupljen izravno u Nizozemskoj, a kad je doplovio u Jadran bio je naš najveći ribarski brod. Na vezu u Vranjicu, u siječnju 2002. godine, snimio ga je Jadran Babić, fotografija je objavljena u Slobodnoj Dalmaciji, no sada je nismo pronašli.

Lukoran Četiri, koji je zaplovio iduće 2003. godine, bio je pak najmanji i najstariji, s već 33 godine potezanja mreža po krmi. Izgrađen davne 1970. u Spaardamu kao Mijndert Jan, bio je dug samo 28,4 metra, pa je već 1975. produžen na 31,5 metara. Mijenjao je nizozemske vlasnike i imena pa se zvao Westerschelde, pa Catharina, pa na kraju Immanuel. Pod tim je imenom 1996. godine prodan tvrtki iz Dohe zvučna imena International Fishing & Maritime Service Co.

Ista je katarska kompanija od braće Kroon iz Urka kupila i brod Filadelfia. Bio je nešto mlađi, izgrađen 1974. u Zuiderbroeku kao Elisabeth, a kratko je plovio i pod imenom Vertrouwen. Kad je ribarice kupio Dinko Lukin nosile su katarska imena Shaeb I i Shaeb II. Tada je Sheab I postao Lukoran Tri.

Sva su tri Lukorana iz Jadrana otišla brže nego što su stigla, otvarajući pravu Pandorinu kutiju pitanja bez odgovora. Nakon vijesti da su ribarice 2004. godine izbrisane iz upisnika Lučke kapetanije u Zadru, pokušao sam doznati zašto je Lukinov poslovni pothvat u Hrvatskoj tako naglo propao, ali nikakav opipljivi odgovor nisam uspio dobiti. No, tada počinju noćne more pomorskoga kroničara. Lukorani su nestali preko noći!

image
Jedini preživjeli – Mar-Liso II na vezu

Zadržana imena

Trebalo je truda i vremena da se dozna što se dogodilo. Dinko Lukin je odlučio okušati sreću u lovu na tune na Atlantiku, pred zapadnom obalom Afrike. Zato su tri Lukorana otplovila do Zelenortskih otoka, do luke Mindelo gdje je utemeljena tvrtka Snappertuna-CV Lta. Njezini su vlasnici bili Dinko Lukin, preko svoje australske tvrtke Lukin Tuna Farmers, i Michael van Doorn, preko tvrtke Van Doorn Fishing Pty. Ltd.

Lukin je brodove nove tvrtke registrirao u karipskoj državi Belize i oni su doskora izbrisani iz knjiga Lloyd’s Registera. A time su i nestali sa svjetske pomorske scene! Belize je u to vrijeme bio omiljen kod vlasnika manjih i starijih brodova kao jeftina zastava, no to sigurno nije bio razlog brisanja. Za ljude iz Lloyd’s Registera ništa nije bilo sporno: tri su Lukorana brisana jer su u Belizeu bili upisani kao – jahte?! Kako i zašto se to dogodilo vjerojatno nikada nećemo doznati.

Dugo se nije znalo da su brodovi zadržali svoja jadranska imena, ali tako da je Lukoran Dva postao Lukoran I, Lukoran Tri je dobio rimsku dvojku, a Lukoran Četiri rimsku trojku. Dakako da je to izazvalo dodatnu konfuziju. Da su brodovi živi i gdje se nalaze doznalo se tek koncem ožujka 2007.godine.

Tada je sa Zelenortskih otoka stigla vijest da se kod Mindela na otoku Sao Vicente 22. ožujka nasukao ribarski brod Lukoran Tri. No zapravo je to Lukoran III, nekadašnji naš Lukoran Četiri. Ribarica stara 37 godina bila je toliko na suhom da bi spašavanje bilo preskupo, pa je nekoliko mjeseci poslije izrezana.

Brojke i slova

Zamorna igra brojki i slova nastavila se još dugo poslije toga. Sa Zelenortskih otoka, poznatih i pod portugalskim imenom Cabo Verde, povremeno je stizalo ponešto podataka i fotografija koji su potvrđivali da su dva Lukorana još živa. Tako se doznalo da su brodovi 2005. godine izbrisani iz upisnika Belizea i upisani u luci Mindelo.

No, doskora je opet zavladala šutnja. Ni službeno ni neslužbeno ništa se nije moglo doznati. Mnogi su me uvjeravali da to nije ni za očekivati, da su brodovi premali da bi se tko njima ozbiljnije bavio, te da nisu osobito zanimljivi ni pomorskoj administraciji Zelenortskih otoka.

Sve je to bilo i razumno i točno, no nisam želio odustati.

image
Smrt u Mauretaniji – nekadašnji Lukoran II

I doista sreća se okrenula. Uspio sam doći do e-mail adrese Španjolca imenom Carlos Antonio Perez Dasilva. Na popularnim pomorskim portalima poput Shipspottinga i Marinetraffica mnogo je njegovih fotografija brodova snimljenih u luci Mindelo. Za divno čudo Carlos Antonio je ne samo odmah odgovorio, nego i iskazao spremnost da pomogne koliko je god moguće.

Već godinama dobar dio vremena provodi u vodama Zelenortskih otoka, u luci Mindelo je kao doma, pa će se o tome što je bilo s Lukoranima raspitati u Lučkoj kapetaniji, među kolegama pomorcima i ponajviše u tamošnjoj ribarskoj zajednici. I poslat će sve fotografije na kojima su tunolovci s Ugljana. Što je obećao i učinio je. No, prepiska je trajala gotovo tri godine, jer je i Carlosu trebalo truda i vremena da dozna što više. I što je doznao?

Sporovi oko nasljedstva

Živ je još uvijek nekadašnji Lukoran Tri, kasnije Lukoran II, no ne plovi nego je na vezu u Mindelu. Carlosova slika pokazuje da se (pre)uređuje, a ispod naslaga boje nazire se njegovo sadašnje ime Mar-Liso II. To je ime brod dobio negdje 2012., a službeno mu je vlasnik i dalje Lukinova tvrtka Snappertuna. Moguće je da to i nije točno i da se nešto promijenilo poslije smrti Dinka Lukina u srpnju 2011. godine i sporova koji su se vodili oko njegova nasljedstva.

Kad i Lukoran II novo je ime dobio i najveći od tunolovaca s Ugljana Lukoran I – nazvan je Samy. Prema podatcima s Equasisa, najvažnije svjetske pomorske baze podataka, brod je i dalje u plovidbi, no zapravo ga nema već dobrih pet godina. Carlos Antonio je od ribara u Mindelu doznao da je još 2015. otplovio prema Mauretaniji. Doskora je nasukan na obalu nedaleko luke Nouadhibou i izrezan na jednom od tamo brojnih divljih groblja brodova.

Među Carlosovim slikama posebno je zanimljiva ona snimljena u proljeće 2006., a u prvome je planu neobični brod prikladnoga imena – Message in a Bottle. Njime su Fons Oerlemans i Margarita Arens, iz udruge Human Connection, preplovili Atlantik da bi u New Yorku predali pisma koja su djeca iz cijeloga svijeta pisala glavnome tajniku UN-a Kofi Annanu. Njihova poruka u boci bila je: borite se protiv siromaštva djece! Iza broda dobrote, čvrsto na sidru, je ribarica Lukoran III...

24. siječanj 2021 17:25