Svjetsko prvenstvo u klasi 470 održavalo se početkom rujna 2001. u Kopru. Jednog dana nakon regata i povratka na kraj, primijetio sam da su Amerikanci neuobičajeno uznemireni. Otišao sam do obližnje jedrarije Victory, koja nam je bila baza tijekom prvenstva, i tamo zatekao Željka Perovića, glavnog dizajnera jedara i moga prvog trenera još od vremena kada sam bio dijete na optimistu, kako ne trepćući zuri u ekran. Na njemu se sa sredine jednoga nebodera WTC-a dizao gusti dim nakon što je u njega udario putnički avion...
Poradi sveopće kolektivne psihoze koja je nastala, ali i zbog uobičajene ljepote koju nosi sportska neizvjesnost, tada nisam niti slutio da se tih dana dogodio do sada jedan od najznačajnijih trenutaka za kolektivno sjećanje naše jedriličarske obitelji.
Mladi lavovi
Zvonimir Bezić, naš tadašnji privremeni trener i jedrar, pojavio se s dvoje klinaca na gumenjaku dok smo iščekivali start regate. Šime Fantela i Igor Marenić uletjeli su u našu jedrilicu i prije nego sam do kraja izgovorio - ćete đir? Uhvatili su se viravati i pojalabandavati po bonaci oko našeg gumija, a Bezić je komentirao kako je smiješno koliko njih dvoje, svjetski prvak u optimistu (Šime) i šesti na svijetu (Igor), nemaju pojma niti virat, niti znaju što ih sve čeka...
Složili smo se da su ova dvojica dio nove generacije mladih jedriličara koji bi možda napokon mogli hrvatskom jedrenju donijeti i neku seniorsku medalju... Bezić je, nažalost, nesretno stradao i nije doživio osjećaj da smo toga dana zapravo gledali prve jedriličarske manevre u klasi 470 budućih najuspješnijih i najtrofejnijih jedriličara u povijesti hrvatskoga jedrenja.
Ciljani dizajn
Ali krenimo od samoga početka i sredovječnog zaljubljenika u jedrenje Andre Cornua i njegova tumačenja vlastitog dizajna:
- Do 1955. jedrio sam u raznim klasama, i prešao na 505. Protekom godina 505 je postala suviše zahtjevna klasa za mene. Što mi je bilo činiti? Jedriti u krstašima meni nije bilo izazovno. Vratiti se u klasu Moth? Ne, bio sam suviše lagan. Pomislio sam, zašto ne dizajnirati jedrilicu koja točno odgovara mojim potrebama? Ideja o klasi 470 je tada počela klijati u meni. Trebao sam barku s prekrasnim linijama, idealnu za posadu srednje težine. Ova dva kriterija odredila su dužinu na 470 cm. Bilo je također važno misliti na mlade jedriličare, jedrilica je morala biti stabilna, opraštati male pogreške prilikom pojalabandi, biti brza i glisirati... Sve to nametnulo je dizajn vrlo ravnog uzdužnog presjeka trupa, i tako je rođena klasa 470.
Jean Morin izgradio je prvi 470 u listopadu 1963. Krajem iste godine već je bilo naručeno više od pedeset jedrilica. Godina 1968. trajno je obilježila budućnost studentskim pobunama protiv autoritarnih sistema, ali i klasu 470. Nekarakteristično za jedrenje, natjecatelji su započeli proaktivno iznositi svoje zahtjeve organizatoru, demonstrirati i odbijati jedriti ako ne bi došlo do dogovora. Duh egalitarnosti i sudjelovanja u procesima odlučivanja prelio se s francuskih univerziteta u klasu i trajno obilježio njezin karakter.
Klasa se snažno razvijala u Francuskoj, mladi zaljubljenici u novu jedrilicu ne biraju sredstva za promociju. Gerard de Cayeux, vozeći svoj Reno 4 s 470-icom na prikolici pod punom spremom za jedrenje i podignutih jedara, obilazi centar Pariza sve dok ga nije zaustavila žandarmerija.
U centru Londona, ispred sjedišta svjetske jedriličarske organizacije, u neposrednoj blizini Buckinghamske palače, Jean-Claude Cornu opremio je svoj 470 i prizivao pažnju delegata koji su raspravljali o budućoj olimpijskoj klasi.... sve dok ga bobbyji nisu prisilili na odlazak.
Prema riječima nekadašnjeg potpredsjednika klase, fanatični entuzijazam koji je zahvatio klasu u njezinim počecima najzaslužniji je za međunarodni uspjeh – promotori su posegnuli za svim onim što vjerojatno nitko više nikada neće raditi.
Francuski entuzijazam
Na krilima francuskog entuzijazma prema novonastaloj klasi, 1966. organizirano je čak 400 regata. Klasa se brzo širi na obližnje države - Belgija, Švicarska i Italija uskoro imaju velike flote i također mnoštvo regata. Prvo svjetsko prvenstvo održava se 1970., nastupa 51. posada i klasa postaje ozbiljan kandidat za jednu od jedriličarskih disciplina na OI.
Krajem iste godine, klasa doseže brojku od 10.000 proizvedenih jedrilica. Engleski lobi nameće jedrilicu Tempest i 470 gubi kandidaturu za OI 1972., ali postaje globalno poznata kao jedna od najmasovnijih i najatraktivnijih klasa.
Velika popularnost stvara veliku gužvu na startu i regatni odbori često moraju ponavljati start, na EP-u 1974. čak i do 17 ponavljanja. Ne znajući kako izići na kraj s neposlušnom flotom koja neprestano preuranjeno starta, organizator svjetskog prvenstva 1975. uvodi inovaciju u formi pojedinačnog opoziva, ali i trajne diskvalifikacije za dotični plov. Naposljetku je flota disciplinirana uz mnoge individualne diskvalifikacije.
U jednoj regati od 113 posada zbog preuranjenog starta otpalo je njih čak 64. Novine Times objavile su sljedećega dana članak pod naslovom Neposlušna flota napokon disciplinirana i poslale telegramsku čestitku predsjedniku regatnoga odbora. Iako oštro kritizirano, pravilo je i formalno prihvaćeno, ali tek 1996. pod nazivom pravilo crne zastave, te se danas često primjenjuje kod velikih flota.
Dolazak na Jadran
Klasa 1976. godine postaje olimpijska disciplina. Francuska delegacija još je 1972. predlagala da 470 bude klasa za miješane posade, odnosno da na svakoj jedrilici mora biti jedna žena. Ali tek na OI 1988. u Seulu klasa postaje i disciplina u kojoj se natječu žene u zasebnoj kategoriji.
Tehničke karakteristike klase nisu se znatno mijenjale od njezina početnog dizajna. Dugačak bum je skraćen 1967. pomoću škote glavnog jedra i klizača koji su se sada nalazili na sredini buma, odnosno trupa jedrilice. Minimalna težina neznatno je povećana sa 115 kg na 120 kg.
Na istočnoj strani Jadrana klasa također plijeni pažnju velikog broja jedriličara. Već početkom sedamdesetih klubovi nabavljaju 470-ice, a tijekom osamdesetih državna prvenstva u klasi 470 okupljaju redovito i do četrdesetak domaćih posada. No, značajnijih rezultata na međunarodnoj sceni i nastupa na Igrama nije bilo.
Na OI u Atlanti 1996. prvi put nastupa posada iz naših krajeva - Ivan Kuret i Marko Mišura osvajaju 13. mjesto od 36 nacija, odnosno posada. Zatim u Sidneyju 2000. na OI Toni i Ivan Bulaja osvajaju 24. mjesto od 29. posada. Tomislav Bašić i Petar Cupać osvajaju 19. mjesto od 27. posada u Ateni 2004.
Žetva medalja
Dolazak boljih vremena za domaće rezultate nagovijestilo je Juniorsko svjetsko prvenstvo 2003. na kojem Fantela i Marenić osvajaju zlato, a srebro Ante Ćesić i Ante Kujundžić.
Sljedeća 2004. godina je ponovo uspješna, Ćesić i Kujundžić osvajaju zlato na SP-u, dok su Fantela i Marenić brončani. Fantela i Marenić 2005. osvajaju svoju drugu juniorsku zlatnu medalju. Te godine u seniorskoj konkurenciji na SP-u Ćesić i Kujundžić su 10., a Fantela i Marenić na 20. mjestu. Fantela i Marenić osvajaju broncu na juniorskom SP-u 2006., te su ponovno zlatni 2007.
Prvi značajni seniorski rezultat posada Fantela i Marenić postižu 2009. kada su bili zlatni na SP-u i na EP-u. Bile su to prve seniorske medalje nakon kojih je daljnje osvajanje medalja sasvim normalizirano kao očekivano. Do kraja svoje karijere Šime i Igor osvojili su tri europska prvenstva, te još i dvije bronce. Na SP-u osvajaju tri puta broncu, dva puta su srebrni, te ponovno zlatni 2016. godine. Lista svih osvojenih medalja na ostalim prvenstvima, poput Mediteranskih igara na kojima su momci osvojili jedno srebro i jedno zlato, poprilično je duga. Jednostavno, nema regate u klasi koju ovaj dvojac nije barem jednom osvojio.
Ženski aduti
Tijekom prvoga desetljeća novog milenija naše jedrenje u klasi 470 napokon je iznjedrilo i žensku posadu koja se izborila za nastup na Olimpijskim igrama.
Enia Ninčević i Romana Župan kvalificirale su se i nastupile na OI u Londonu 2012. gdje osvajaju 17. mjesto u konkurenciji 20 nacija. Na Mediteranskim igrama 2013. osvajaju srebro. Naposljetku su Šime Fantela za kormilom te Igor Marenić kao flokist osvojili i zlatnu medalju na OI 2016. u Rio de Janeiru. Najprestižniji sportski uspjeh u jedrenju, ironično, obilježio je i kraj aktivnoga sportskog natjecanja i umiranje klase u domaćim vodama. Posljednje državno prvenstvo održano je 2012. godine.