Brod MS Estonija imala je nekih pet sati noćnog putovanja od Talina, glavnog grada Estonije, do Švedskog Stockholma kada je njezin kapetan Arvo Andresson primijetio prve naznake problema, piše Daily Mail.
Brod se počeo naginjati na desni bok i situacija je postajala sve gorom i gorom dok su olujni vjetrovi dizali valove do visine od šest metara. Do 1:50 sati te rujanske noći 1994. godine, trajekt od 150 metara duljine - što je kao 12 autobusa parkiranih jedan iza drugoga - bio je već posve na boku, a posada je drugim brodovima u tom području slala sve uspaničenije pozive upomoć.
Do trenutka kada su stigli prvi spasioci, Estonija je potonula i u roku od samo 25 minuta ležala je na morskom dnu nekih 85 metara ispod površine hladnih voda Baltika, prenosi Jutarnji list.
Od 989 putnika i članova posade, samo 137 ih je preživjelo, a zapanjujući broj poginulih bio je na naslovnim stranicama svih svjetskih medija. S 852 izgubljena života, bilo je to drugo najsmrtonosnije mirnodopsko potonuće nekog europskog broda nakon Titanica.
Ali kada je, tri godine kasnije, službena istraga o uzroku katastrofe zaključila da se to dogodilo zbog kvara brave na pramčanom dijelu (svojevrsnom vrhu nosa koji se može otvoriti) - što je omogućilo milijunima litara vode da prodru u palubu s automobilima - činilo se da je Estoniji suđeno da postane samo još jedna fusnota u pomorskoj povijesti.
No sada, senzacionalna nova istraga okolnosti nesreće mijenja sve što se dosad o tome mislilo.
Podmornica na daljinsko upravljanje s kamerom koju je koristila TV ekipa u dokumentarcu nastalom u rujnu 2019. snimila je ogromne rupe na trupu broda široke najmanje 13 metara.
To je ponukalo Jurija Ratasa, premijera Estonije - baltičke države po kojoj je brod i dobio ime - da pozove na otvaranje nove istrage o potonuću.
Tu je inicijativu pozdravio i jedini Britanac koji je preživio nesreću Estonije, 61-godišnji krajobrazni arhitekt Paul Barney, koji vjeruje da britanske vlasti u olupini skrivaju mračne tajne.
Njegove su sumnje razumljive. Oduvijek je bilo zagonetno zašto je Britanija jedina nebaltička država koja je 1995. potpisala Estonski sporazum, kojim je olupina proglašena morskom grobnicom čime je zabranjeno bilo kome pristupati, bilo da se radi o znatiželjnim roniocima, neovisnim istražiteljima ili novinarima.
Ostale potpisnice sporazuma - Švedska, Finska, Estonija, Latvija, Poljska i Rusija, čiji su građani činili glavninu smrtnih slučajeva - imale su očite nacionalne i zemljopisne interese u toj aferi.
No, Velika Britanija, koja je imala samo dva svoja državljana, nikada nije otkrila je li imala udjela u katastrofi i zašto se složila s odlukom da olupina nikada ne smije biti ponovno posjećena.
Barney vjeruje u priču koja uključuje špijune, vojne tajne i zataškavanja i koja kao da je stigla sa stranica romana Johna le Carrea.
'Više od 20 godina preživjeli i obitelji poginulih čekaju odgovore o tome što se stvarno dogodilo', kaže Paul. 'Možda će pravilna istraga prisiliti britansku vladu da napokon kaže istinu o Estoniji i o tome što se zapravo dogodilo.'
‘Nije bila tajna da se sovjetska vojna tehnologija otkupljivala i krijumčarila nakon raspada Sovjetskog Saveza i da je Estonija bila glavni kanal u tom poslu. Zašto je Britanija jedina nebaltička država koja je potpisala ugovor da se olupina ostavi netaknutom i da se zabrani svaka daljnja istraga jedne od najgorih svjetskih pomorskih katastrofa? To je bizarno', kaže Barney.