Toliko zanimanja, toliko reakcija čitatelja Otvorenog mora na naš oproštaj od slavnoga Atlasa u siječanjskome broju. Razumljivo, ponajviše u Dubrovniku, no odjeka je bilo i daleko od Grada. Tako nas jedan Riječanin creskih korijena pita zašto se tako nismo oprostili od Creske plovidbe. Sada u Cresu, poručuje, nema ni brodova ni brodara, samo slava stara. Što reći: za ultime partence nikad nije kasno!
Tvrtka koja bi se zvala Creska plovidba nikada nije postojala, ali su i otočani i pomorci tako nazivali odjel pomorskoga prijevoza Brodogradilišta u Cresu. Taj se odjel praktički ugasio još prije deset godina, kada je brod Pernat obavio posljednju plovidbu i završio na mrtvome vezu. Tek 2019. godine Pernat je dobio novoga gospodara, čime je nestao i posljednji brod i jedini trag creskoga brodara.
Drveni teretnjaci
Prvi brodovi zaplovili su 1. ožujka 1967. godine, kada je Lošinjska plovidba Cresanima prepustila pet drvenih teretnjaka ukupne nosivosti 960 tona. Bio je to početak priče o neobičnoj floti koju će idućih desetljeća u najvećoj mjeri činiti isluženi lošinjski brodovi. Kupovali su Cresani i sami, no većinom su i to bili europski starci živopisne povijesti. O mnogima od njih već smo pisali u Otvorenom moru.
A kakvi su bili brodovi u prvoj postavi, najbolje kazuje podatak da je samo jedan od njih, Selce, bio duži od 30 metara! Vrlo brzo i neočekivano Lošinjska pod svoje okrilje vraća brod Rabac, jer mu je našla kupca u – Panami! Kao zamjenu Cresanima ustupaju željezni teretnjak Zora nosivosti 320 tona. Tako su kao utemeljitelji odjela pomorskoga prijevoza ostali zapamćeni brodovi Lopar, Mornarić, Njivice, Selce i Zora.
Najpoznatiji među njima svakako je teretnjak Zora. Njemu smo u Otvorenom moru posvetili cijeli prilog, pa sada ponovimo najvažnije: Zora i dalje plovi, a njezin vlasnik, mladi poduzetnik Šime Cimera iz Mrljana na Pašmanu, starca održava kao – jahtu. I obitelji iz Krila dobro su održavale brod Lopar, koji je od neuglednoga teretnjaka, građenog 1954. u Betini, postao vrlo skladan turistički brod.
Kobni požar
Jednako se može reći za brod Selce zadarskoga poduzetnika Ivice Zorića, građen 1920. u Malome Lošinju. U turističkim vodama je bio i nekadašnji Mornarić, građen u Malome Lošinju 1944., sve do kobnoga požara koji ga je progutao u Kornatima u ljeto 2007. godine.
Tužan kraj je dočekao i jedrenjak Njivice, peti od izvorne postave. U Cresu je ostao samo dvije godine, prodan je u Kukljicu, da bi od 1974. služio u Puli kao brod-restoran, mijenjao je imena i gospodare, na kraju su svi od njega digli ruke, pa je potonuo i doslovce se raspao.
Na samome kraju 1967. Cresani su flotu pojačali s još dva broda Lošinjske plovidbe, ali ovoga puta – velika. Bili su to Palagruž, neobični trojarbolni jedrenjak, i Valun, nekadašnji Martin Krpan, prvi slovenski teretni brod. Priče o tim brodovima našim su čitateljima dobro znane, pa ovom prigodom objavljujemo samo znamenitu sliku Palagruža koju je u svibnju 1955. u Splitu snimio kap. Oliver Fio.
Cresko brodogradilište prvi brod nabavlja 1968. godine. Bio je to drveni teretnjak Zapuntel od 270 tona nosivosti, građen u Zadru 1960., a kupljen od ribarskoga kombinata Adria. No, nije dugo plovio.
Kronike bilježe da je Zapuntel zadnjih dana veljače 1974. bio na putu iz Zadra za Ortonu pun drvenih trupaca, što je bio vrlo česti teret creskih brodova. Od olujne bure sklonio se na sidrište Soline na Dugome otoku, no tamo ga je udario Jadrolinijin brod Tuzla. Teško oštećen nekako je doplovio do obale, nasukao se i doskora potonuo.
Zajednička sudbina
Prvi brod iz inozemstva stiže u Cres 1969. godine. Bio je to Kimen, tipični britanski coaster nosivosti 765 tona. Izgrađen 1952. u Aberdeenu, izvorno se zvao Brier Rose, a Cresani su ga kupili od londonske kompanije General Steam Navigation za koju je brodio kao Marsworth. Uz staroga Valuna, još novi Kimen plovi daleko izvan Jadrana, otvarajući nova tržišta. I tako punih 30 godina! Postavši najdugovječniji creski brod, tek je krajem 1999. skončao u rezalištu u Aliagi.
Drugi je stranac stigao 1971. godine iz Italije. Neveliki, ali živopisni Sis, izgrađen 1940. u nizozemskome Martenshoeku kao Uranus. Već 1941. preuzimaju ga Nijemci, a njegov ratni put u službi Kriegsmarine uistinu je dojmljiv. Konačno ga 1946. vraćaju Nizozemcima, ovi ga prodaju Talijanima i na kraju balade ga Antonio Smundin iz Trsta 1971. prodaje Cresanima. Nije se za njih osobito naplovio, izrezan je u Svetome Kaji sedam godina poslije.
Novi Britanci stižu 1973., kad su kupljeni Merag i drugi Valun, nekadašnji Royalgate i Kingsgate tvrtke Hull Gates Shipping Co. Zajedno su došli, zajedno su i otišli. Brodospasov tegljač Borac je u lipnju 1986. oba broda iz Cresa oteglio na rezanje u Tivat. Još dva broda stižu 1974. godine: mali Buc i još manji Pernat.
Prvi je građen 1952. u Hamburgu, dug tek 52 metra, izvorno je bio njemački, a kupljen je preko tvrtke iz Singapura. U kolovozu 1982. pretrpio je prodor mora ploveći uz istarsku obalu, dotegljen je u Štinjan gdje je potonuo. Nakon što je izvađen, izrezan je u Uljaniku.
Pernat, dug samo 49 metara, zaplovio je u nizozemskome Delfzijlu 1953., mijenjao je imena, zastave i gospodare da bi ga u konačnici, kao Silver Tradera, Cresani kupili u Irskoj. Što je toliko ostao živ, valja zahvaliti činjenici da je 1977. preuređen za prijevoz cementa. Fotografiju Pernata na mrtvome vezu snimio je zadarski pomorski znalac Ante Sikirić.
Čudan svat
U cresku flotu 1975. ulazi čudan svat, teretnjak Loznati. Nekadašnji je to grčki Agioi Anargyroi II, krijumčar cigareta kojega je splitska Carinarnica zaplijenila u listopadu 1973. Građen je u Wawelsflethu u Njemačkoj 1953., a Cresani su ga prodali u Kukljicu 2000. godine.
Nova godina 1976. i novi brod – Nanos. Neveliki, ali još novi teretnjak, građen koncem 1965. u danskom Sondeborgu pod veselim imenom Allegro. Samo šest ljeta poslije kupuje ga slovenska Splošna plovba, da bi ga, opet nakon šest godina, prodala Cresanima. No, vrlo brzo nekadašnji veseli Allegro postat će brod tuge. Kobnoga 31. svibnja 1977., dok je pod udarima olujne bure plovio iz Raškoga zaljeva u Rab s 500 tona tucanika, Nanos je potonuo zajedno sa svih sedam članova posade.
Pronađeno je tijelo samo jednoga pomorca, a tek 19 godina kasnije utvrđena je točna lokacija potonuća: Nanos leži na dubini od 92 metra četiri milje od rta Sorinj na Rabu.
Prošlo je vremena dok je novi brod ušao u flotu. Tek u veljači 1979. zaplovila je Gorenjska, s nosivosti od 1312 tona dotad najveći creski brod. Skladan, ali već ostarjeli teretnjak izgrađen je u Trstu 1947. za Šveđane kao Leo, četiri godine poslije kupuju ga Britanci i daju mu ime Thomas G. Godine 1954. novi vlasnici Slovenci, novo ime Gorenjska. Brod se 1965. seli u Mali Lošinj i konačno u Cres. Plovit će sve do ljeta 1986., kad je otegljen na rezanje u Tivat. Pisac ovih redaka snimio je Gorenjsku jednoga ljetnoga dana 1974. godine dok brodi Kaštelanskim zaljevom.
Britanski starac
I ponovno je prošlo vremena do novih brodova. Tek 1984. od Lošinjske plovidbe su preuzeti ostarjeli teretnjaci Hvar i Lovran. Od Hvara, o kojem smo mnogo pisali, Cresani su imali koristi, pa su ga tek 2001. prodali Albancima, ali od Lovrana sigurno ne.
Starac iz 1954., nekadašnji britanski Woodwren, je nakon samo godinu dana plovidbe na liniji Jadran – Sjeverna Afrika poslan na mrtvi vez. I ostao je na njemu gotovo tri godine prije nego je otegljen u Sveti Kajo.
Veliki iskorak učinjen je 1988., kad su u flotu uvršteni brod Merag, jedini pravi cementaš, te Poreč, jedini putnički brod. I dok je Poreč svima poznat ili kao slavni Jadrolinijin pjesnik Vladimir Nazor ili kao sadašnja jahta Seagull II, o Meragu se malo zna.
Izgrađen je 1966. u Bilbau za španjolsku tvrtku Cementos Rezola, plovio je kasnije i pod singapurskom i panamskom zastavom, a u creskoj je floti ostao punih 18 godina, sve dok 2006. nije nasukan u Aliagi.
Posve neočekivano u cresku je flotu 1992. godine uplovio još jedan lošinjski starac, brod Ustrine. Kad je izgrađen u Rendsburgu 1960. kao Baltic Sprite za poznatu londonsku tvrtku United Baltic Corp., bio je u svjetskome vrhu. Kad su ga Lošinjani kupili 1974., još se držao, no dok je došao do Cresa, već je bio nonić. Konačno je 1999. dočekao zasluženu mirovinu na pijesku Aliage.
Na posljednji brod odjela pomorskoga prijevoza valjalo je čekati sve do 1999. godine. Tada je na sestrinsku tvrtku Flanonia Shipping Co.Ltd. u Kingstownu upisan brod Carinthia od 3948 tona nosivosti, izgrađen 1974. u Gijonu. Kupljen od slovenske kompanije Adriaship zadržao je i slovensko ime. Prodan je Talijanima već 2004., pa je danas i na Cresu malo kome poznat.