Jedriličarski klub Val pravo je objavio upise u Ljetnu školu jedrenja, a upisi će potrajati do 8. srpnja. Pozvane su sve djevojčice i dječaci rođeni od 2010. do 2013. godine.
Već nekoliko godina zanimanje za ljetnu školu raste, među šibenskom djecom, ali i onima koji žive izvan Šibenika, a ljeta provode u našem gradu, piše Šibenski.hr.
Upisu u Ljetnu školu jedrenja prethodile su velike aktivnosti, prije svega najmlađih valovaca-opimista. Gledali smo ih kroz pretprošli tjedan na njihovim prvim miljama izvan šibenske luke. Njih 11 sudjelovalo je u Kampu optimista na Zlarinu kojega Val, uz pomoć domaćina Zlarinjana, organizira već godinama.
Svako jutro oko deset-jedanaest sati na more je izlazilo pedesetak malih jedrilica i malih jedriličara, a njihovo prvo more kojim su jedrili sami u svojim brodićima sezalo je iz zlarinske vale “sve” do Tijata, pa prema Obonjanu,pa smo ih gubili iz vida i vraćali natrag, tamo-vamo, i bili su apsolutna atrakcije za svako oko s kopna ili brodova koji su plovili istim akvatorijem.
Uz šibensku djecu u kampu su sudjelovali i mali Dubrovčani, Vodičani, Zagrepčani Crikveničani,Opatijci. Yacht klub Zlarin na raspolaganje im je stavio Trutin mul koji se nekad ovdje zove muja, a nekad Trutač. Bio je krcat opreme. Svaki optimist imao je svoj trajler, djeca su svako jutro armavala brodiće i svako kasno popodne skidala jarboliće, lantine, idra...tako da su dobro trenirali i taj dio sporta...
- Zahvalni smo i klubu i cijelom mjestu što nas primaju iz godine u godinu. Dio djece je smješten na Zlarinu a našu šibensku djecu gumenjacima vozimo iz grada i u grad - govori Teo Piasevoli koji je, skoro će tridesetak godina, u klubu.
Počimao je jednako ovako, a danas je sportski direktor Vala, glavni trener i trener koji radi s natjecateljima u svim klasama.
Isplovljavanje je u valovima - jer treba porinuti svakog optimista, spremiti trajler, otisnuti se na “debelo more”.
Trener Teo jednoga pita je li gladan, je li OK...drugog pita jel umoran, jer to su dva nova, mislim Vodičanina, i treba im podrška svake vrste.
Gledam s kopna. Glavnina je u grupi zajedrila prema Prviću pa Tijatu, onako zgustnuti izgledaju ko leptirići.
Dvojica su zaostala. Idro im lampa i očito ga ne mogu umiriti i usmjeriti, i to već traje neko vrijeme.
Ugledam gumenjak kojim se jedan od trenera usmjerio na prvoga u nevolji, ne vidim izdaleka što je napravio ali jedriličica se učast otela nevolji, idro se napunilo i samo je zujnula prema udaljenoj grupi. Onda je trener čarobnom rukom dodirnuo i drugi, udaljeniji brodić. Pa je i taj odletio ususret svojima, tamo pod Tijatom.
- Ovaj je kamp naša radionica za Festival, jer sva ova djeca sudjeluju na festivalskoj regati Optimista, a pridružit će se i Splićani, Zadrani i drugi... bit će najmanje osamdesetak brodova! Najveći kamp na Zlarinu imali smo prije korone, čak stotinu nas.
Teo Piasevoli, nekad ono pravo dijete Vala, danas je član stručnih tijela Hrvatskog jedriličarskog saveza i baš specijaliziran za kadete i juniore, ali i pripreme reprezentacije i međunarodna jedrenja.
Mislio je u početku, poslije lanjske korone u kojoj ga nije bilo, kamp napraviti samo za Valovu djecu. Ali zvali su ga kolege iz drugih klubova i gradova jer ovo je, kaže, akvatorij na kojem uvijek ima vjetra. Ostali su do petka a onda sve brodove, niz po niz, u teglju premjestili u Šibenik radi festivalske regate.
- Ovo je za dicu odlično. Kupaju se, jedre, upoznaju se i druže i uče jedni od drugih, vuku jedni druge naprid. Sve im je tu nekako lijepo i prirodno baš se ovdje sve posložilo. Djeca su pitoma, slušaju trenere i šef se zna... - smije se Teo, glavni trener koji sve koordinira.
No ima li škakljivih situacija, ipak je tu najmanje pedesetero djece, teško je na moru čuvati i jednoga... Na nogometnom ili bilo kojem terenu na kopnu može pasti i oderati koljena, ali ovdje su djeca na moru, u praktički neprirodnom elementu, i to u velikoj grupi.
- Naš je oprez golem. Ja se već 10 godina bavim ovim poslom i mogu reći da sam fokusiran do daske na sve, od priprema pa do jedrenja. Djecu preuzimamo u 9 sati u gradu, vraćamo ih u 18. Nekad je, zaista, teško na kraj izaći i s jednim djetetom, a kmoli s 50 ili 100 njih i još na moru.
- Naš je cilj odgajati ih u pomorskom duhu jer uz more žive! Da se od malih nogu snalaze na moru, da izgube strah od mora, da nauče vještine koje im sutra mogu biti profesija na ovaj ili onaj način.... To je proces... godinu i po dana rade samo ispred kluba, tu moraju steći prvi nauk da oni uparavljaju brodom a ne brod njima. Pazi se na sve. Mi dobro osjetimo svaku ponaosob malu nesigurnost, strah, kad primjetimo strah uzmemo pauzu. Njihova zajednica i ti međusobni kontakti su korisni, vuku jedan drugoga naprijed. Najviše napreduju baš u kampovima i trebala bi biti bar tri godišnje. Na regati ne možeš, ali ovdje možeš raditi sa svakim djetetom ponaosob. Meni je to najlipše, ja bih samo radio kampove s dicom.
Za Tea Piasevolija treba bi, kažu, u Valu postojati spavaća soba...
Od uzrasta optimista do sportskog direktora - sve je naučio i stekao zato što je jednom bio - optimist. I sin jedriličara i starog valovca Pije.
- Mi bismo trebali biti grad jedrenja, sad imamo sve uvjete, novi dom, odličan akvatorij. Želo bih da grad živi za jedrenje, volio bi da svako misto uz more, grad ili općina, poput Primoštena, Vodica, Betine... imaju svoje kubove, mi bismo svima pomogli da stanu na noge. Da svako misto ima školicu jedrenja, to mi je sad neki projekt. Da jedrenje postane nešto normalno na ovom prostoru.. S 35 godina mislim da sam u najboljim jedriličarskim godinama baš za sve - pa i rad s djecom.
Pokušao je Teo sa svojima poraditi na školskom kurikulumu. Kao što slovenska djeca pohađaju skijanje tako bi i šibenska trebala pohađati jedrenje. I plivanje, i vaterpolo...
- I da konačno bude normalno da svako misto uz more ima svoju školicu i klub i da jedrenje postane stvar zavičajne kulture - govori Teo - pa i nisu to neki novci, samo bi trebalo - svijesti.
Pitam ga za moju Petricu koja je tetin “projekt” jedrenje. Teo priča kako u djeci mora pronaći, prepoznati njihove osobnosti.
- Odmah se vidi tko zna “gazdovati”, tko je alfa, vođa. Kroz jedrenje pratim ih od 7 godina do fakulteta. Moja je specijalnost baš uhvatiti “alfe”, vođe, one koji će kasnije biti korisni svakoj posadi. To sam načio od jednog starijeg kolege u Italiji, on je bio “Alfa hunter”. Jer alfa može ostati i dobro skrivena, a ima sve u sebi. Treba ih samo otkriti. Boje li se? Da, u početku, ali kad se oslobode straha, a tome ih učimo, postaju neuništivi.
Strah i nije loš a svakako se učenjem dade prevladati. Najžalije nam je kad se dijete prepadne pa ga roditelj odmah ispiše govoreći “on se boji”. Mi ih nikad ne bismo poveli u pogibeljne situacije a to što ih je strah to je normalno i prirodno. Kad ga se oslobode, osposobljeni su nositi se i s drugim vrstama strahova. I nauče niz važnih vještina i snalaženja na moru. Neizmjerno korisno! More i plovidba su vrlo kompletna i kompleksna škola za život - zaključuje Teo Piasevoli.
Ne zna kud će od posla s pedesetero njih na Zlarinu, premda djeca imaju svoje i svoje trenere. A onda im se pridružilo još bar trideset na Festivalskoj regati u luci.
U kampu Vala na Zlarinu sudjelovali su mali valovci: Marul Vlahov, Kiara Radnić, Lovre Radnić, Marieta Bosnić, Jakov Blinda, Ilian Petr, Matej Gović, Petra Grubač, Luka Milin, Bartol Šišak, Bepo Šišak.
Sad nove u školi jedrenja preuzima trener Dunko Beg, trener optimista i voditelj Ljetne škole kojemu se roditelji mogu javiti za upis (098 337 267).
Ako nikad, ono sad imaju sve uvjete za uključivanje u taj divni sport! Od nove zgrade i novih prostora visokog standarda, do trenera koji s njima odlično rade i, naposljetku, mora u koje gleda cijeli Šibenik ali još uvijek s neke neobjašnjive distance...