Rovinj podsjeća na Veneciju, s kućama u prvom redu staroga grada doslovno uronjenima u more. No, na slavnu Veneciju što se nalazi prekoputa, gotovo okom vidljivu s druge strane Jadrana, podsjeća još nešto. Rovinježi tu bogomdanu ljepotu zadnjih desetak godina pokušavaju dodatno iskoristiti izvukavši pod turističke reflektore svoju tradiciju poznatih ribara i rovinjskih brodica – batana.
Obnavljaju batane i pretvaraju ih u flotu sličnu venecijanskim gondolama s gondolijerima. Već je samo u vlasništvu Udruge batana renovirano ili napravljeno dvadesetak brodica koje prevoze turiste.
Škola za kalafate
Najviše su za to zaslužni spomenuta udruga i njihov Muzej batane, koji je osmislio projekt. A u praktičnoj realizaciji ključan je jedan od posljednjih istarskih obrta za izradu drvenih plovila. Kalafat Mladen Takač vlasnik je certifikata za tradicijski obrt. On je jedna od najvažnijih praktičnih karika tog projekta, jer po starim nacrtima i tradiciji gradi nove i oživljava stare istrošene batane...
– Tražite našeg meštra o' batani? Kirurg je to u drvu koji obavlja transplantacije i stvara nove morske ljepotice – kaže nam jedan mještanin i upućuje nas u sam centar, na Veli mul, gdje je preko puta muzeja Kuće od batane ljeti napravljen improvizirani Mali škver u kojem Mladen i njegov suradnik pred očima znatiželjnika i mnoštva turista svake večeri grade batane i upućuju goste u tajne tog simbola Rovinja.
– Završio sam školu za brodotesare, kalafate, na Krku u generaciji 1992., i dobio posao u rovinjskoj Mirni, koja me je i stipendirala za održavanje svoje velike drvene ribarske flote – kaže nam kalafat Mladen Takač.
– Mislio sam da ću tamo raditi do penzije, kako je to nekad bilo. Radio sam deset godina, a onda je došla Lijepa naša, hrvatska priča i famozna privatizacija. Onakva kakve kod nas već jesu. Škvero, kako ga mi zovemo, otišao je u privatne ruke i ubrzo tonuo. Nas su poslali u proizvodnju među sardine.
Sardine? Ma sardine, ke monade? Ča je njima, su nemi? – govori Mladen s poznatim istrijanskim naglaskom koji vuče na talijanski. A sve prati i poznati pokret sa skupljenim prstima obiju ruku podignutima u zrak u znak pitanja, onako kako to čine Talijani... Ma skužajte.
Volim drvo
Majstor sam, školovao sam se i volim raditi s drvom. Taman kad sam naučio tajne posla, a bacaju me da ronim među sardinama. Razmislio sam i ocijenio da u mojoj struci ima puno posla s drvenim brodovima. Jedne sam neprospavane zimske noći, dok sam šetao kalom, odlučio: Ćao, belli. Ćao, Mirna. Adio, sardine...
Digao sam kreditić. Ozidao radionu, nabavio mašinicu i počeo raditi... Ni pasalo dugo, a če se posla tiče, pokazalo se da sam bio u pravu. Moja je struka deficitarna. Istina je, ima sve više plastičnih brodova, ali i mnogo drvenih kojima treba kalafatova ruka, samo ako hoćeš raditi. Ubrzo sam bio pun posla. Tako je i danas, problem je samo kako sve stići.
Kako sam postao kalafat? Je li to ljubav? E, to je složenija štorija. Je, jasno da volim brodove i raditi u drvu, inače se tim ne bih ni bavio. No lagao bih kad bih rekao da je to oduvijek bila samo ljubav za drvom i bodovima. Na samom početku bila je to obična mladenačka životna priča i dijelom slučajnost.
Što je zaigrani mulac s 14 godina, na kraju osnovne škole, znao o budućnosti i profesiji kojom se želi baviti? Kako to često biva, odredile su me slučajnosti. Djed mog prijatelja iz škole radio je u Mirni. Preporučio mi je školu za brodotesare na Krku, a nudila se i stipendija te osiguran posao u Mirni. Tvornica je u to vrijeme bila jedno od najvećih poduzeća u Rovinju, s 1500 zaposlenih i čak 43 velika ribarska broda, te je nasušno trebala brodotesare za njihovo održavanje.
Zatrpani poslom
Tako sam s prijateljem finil u školu u Krku... Zadnja smo generacija, završili smo 1992. Bilo nas je 13. Nekoliko Rabljana, dva Cresana, nekoliko Krčana i nas dva iz Rovinja. Četiri godine škole i onda u škvero, u praksi provjeravati i učiti dodatne tajne posla. Moj kolega Doriano Milli, stolar, koji sada radi kod mene u firmi, nekad je također radio u Mirni. Mi pokrivamo sve od Umaga do Pule i poslom nas naprosto zatrpavaju.
Povremeno nam pomaže još jedan stariji iskusni Rovinjac. Kad bismo mogli naći još kojeg radnika, bilo bi posla za sve. Ne žalim se ni financijski, stvarno se može solidno živjeti. No, treba zasukati rukave i crnčiti. Najčešće na terenu po svakakvu vremenu. Ali solidno zaradimo – priznaje Mladen i dodaje:
– Ova priča s batanama dio je našeg gušta i želje da ne zatremo tradiciju i da se ponovno oživi barka hraniteljica naših obitelji i predaka, iz čijih smo korijena svi izrasli. Batana je naša životna priča. Zato smo se uključili u ovu štoriju koju su pokrenuli ljudi iz Udruge batana i Muzeja batane – kaže Mladen i govori o tome kako su postali kooperanti Udruge batane. Zadatak im je obnoviti i izgraditi flotu, te uživo pokazivati tajne batane i kako se ona gradi.
Mali škvero
Tijekom ljetnih mjeseci, od srpnja do polovine rujna, na rivi u najstrožem centru Rovinja napravljena je improvizirana radionica, Mali škvero, kako ga zovu. Tu pred turistima izrađuju i popravljaju batane. Velika je to turistička atrakcija, koju su izvrsno prihvatili turisti, ali i Rovinjani, koji se često zaustavljaju i prate gradnju.
Mnogo se turista svakodnevno okuplja, raspituje. Sve se fotografira, ispituje, neki čak požele i nešto pokušati, pomoći u gradnji. Bilo je i nekoliko narudžbi stranaca koji su se zaljubili u tu našu tradicionalnu brodicu. Izvrsno je prihvaćena cijela priča, koju su ljudi iz Rovinja već jako razvili i stalno je sve je više dorađuju. Već su napravili pravu turističku atrakciju.
Mladena i njegova suradnika Doriana zatječemo u dovršavanju batane Santa Croce, koja će biti porinuta do kraja rujna. Objašnjavaju da sve batane imaju imena po nekim poznatim dijelovima grada ili iz povijesti Rovinja. Ova je nazvana po jednoj od susjednih ulica. Nije to nova brodica, no zatrebala je doktora jer je stradala u velikom nevremenu 10. veljače ove godine, kad su uništeni brojni brodovi u portu.
Doktor Takač i njegov pomoćnik Doriano pokazuju nam užasne slike zdrobljene batane kakvu su dobili prije nekoliko mjeseci. Transplantirali su joj rebra, promijenili veliki dio oplate i sada je već prava ljepotica.
– Obnovili smo mi i stogodišnjake, koji su sada pravi mladići. Dok ima drva u šumi, sve može postati kao novo – kaže Takač.
Latinsko jedro
Dosad je samo za Udrugu batana Takač napravio sedam novih i obnovio petnaestak starih batana, a kako ima i dosta privatnih narudžbi, ukupno ih je obnovio 25, a izgradio 15. Radi male, velike, otvorene, zatvorene... Sve imaju i latinsko jedro. Najmanja je duga 3,60 metara i nedavno ju je napravio za djecu veslačkoga kluba, a najveća ima 6,20 metara. Kažu da juri kao strijela.
Inače, batana je dobitnica niza nagrada na regatama i prezentacijama tradicijskih brodova u zemlji i inozemstvu, na kojima se redovito pojavljuje i plijeni pažnju. Takač u Malom škveru za turiste radi do početka rujna, a onda se po ugovoru sele u pravi škver, gdje su kooperanti, te u svoju privatnu radionicu, gdje rade ostali dio godine.
Pitamo kalafata za nacrte po kojima gradi batane. Naslijedio ih je, kaže, od starog meštra Vinka Ivančića, koji mu je mentor u tom poslu i uputio ga je u mnoge tajne gradnje batana. Na svojim batanama Takač ima i nekih malih odstupanja u odnosu na nacrte, jer su ga stari majstori uputili da svaki graditelj ima pravo na male, sebi svojstvene izmjene, koje brodu daju njegov rukopis.
Tako je i on napravio neke karakteristične i prepoznatljive promjene. Otkriva i da uskoro treba dobiti zaštićeno pravo na pečat autentičnosti koje će nositi batane iz njegove radionice, a za batanu je u tijeku i postupak da dobije zaštitu UNESCO-a.
Pir na batani
Na kraju meštar Takač navodi kako sve češće i stranci, osobito oni koji dio godine žive na istarskoj obali, pokazuju želju da nabave batanu, a nekoliko ih je već kupilo svoju barku. Jedan od najneobičnijih zahtjeva bio je kad je jedne večeri u Mali škvero došao Talijan i pitao može li se naručiti takvo novo plovilo.
Bio je kum je na vjenčanju dvoje mladih iz Udina kojima se jako sviđaju Rovinj i batana. Zato im je odlučio pokloniti taj simbol Rovinja kao vjenčani dar, ali i da se u njoj vjenčaju u Rovinju. Barka je napravljena i vjenčanje je u njoj i obavljeno...
Rovinjski kalafat još će nam kazati kako, osim batana, sa svojom ekipom radi i na velikim turističkim i ribarskim brodovima koji zatrebaju popravak ili kompletnu rekonstrukciju. A kako je kalafata i tradicijskih zanata na Jadranu sve manje, neka je Takaču, batani i Rovinju sreća u ovom projektu, koji može biti pozitivno iskustvo i mnogim drugim mjestima uz našu obalu.
