StoryEditor

adrenalinska borbaBeskrajno nadmudrivanje: kako navesti ribu da proguta ješku ili varalicu?

Piše Max Fishing
14. veljače 2021. - 15:56
Popperi love na samoj površini

Teško je reći na koji način ribe doživljavaju svoju okolinu i što sve može konkretno utjecati na njihovo trenutačno ponašanje. Čak i neribolovac može zapaziti da ponekad jato cipala s površine uz pljusak uroni čim se silueta slučajnog prolaznika pojavi u blizini ruba obale, dok se u nekoj drugoj situaciji, bez obzira na mahanje, pa i bacanje kamenčića usred jata, zadržavaju na istom mjestu kao da se ništa ne događa.

Gavuni se katkada, bez nama vidljivog razloga, sabijaju u obrambene jatne forme, panično zbijajući redove kao da bježe od nama nevidljivog proždrljivca, a ponekad ih se može vidjeti kako rastreseno i potpuno mirno plivaju dok brancin prolazi tek metar ispod njih.

TRI NAGONA

Što ribu aktivira na bijeg, a onda isto tako i na napad, pitanje je koje muči sve ribolovce, ali i proizvođače ribolovne opreme.

Otkriće takvog detalja značilo bi za pronalazača neizmjerno bogatstvo i na tome rade svi koji su na bilo kakav način upleteni u ribolov, od nekog običnog djeteta koje s obale lovi špariće, do inženjerskih timova koji rade na neprestanom usavršavanju ribolovne opreme i pronalasku novih tehnoloških postignuća. Naravno, taj dječak možda samo pokušava shvatiti kako potaknuti idućega špara na hranjenje, dok se inženjerski timovi bore za ljuti opstanak na tržištu.

Najveći dio riba se u svom okruženju brine za dvije temeljne stvari, a to su hranjenje i preživljavanje, što podrazumijeva nastojanje da i same ne postanu obrok. Naravno, najveći predatori koji zapravo i nemaju prirodnih neprijatelja u pravilu samo nastoje napuniti želudac dok je sva sitnija riba neprestano na oprezu za svoje živote.

A treća je stavka, koja u određenim okolnostima nadjačava ta dva osnovna prirodna nagona, poriv za održanje vrste. U vrijeme parenja, odnosno mrijesta, većina drugih nagona odlazi u drugi plan pa su u tom razdoblju, ili je možda bolje reći stanju, prioriteti pomaknuti.

image
Luc kao brzi lovac traži varalice koje se brzo kreću

Izvrstan je primjer takve neuobičajene bračne odanosti davno uočen kod sipa. Ako se u lovu ostima prvo ubije manja sipa koja je u pravilu mužjak, ženka će ostati i ne pokušavajući pobjeći, tako da će ribolovac nakon što oslobodi osti dobiti priliku za još jedan hitac. Nažalost, ta je odanost u slučaju sipa jednostrana. Naime, ako se ubije prvo veća sipa, dakle ženka, mužjak će bez oklijevanja napustiti poprište i, premda možda malo tužan, ipak nestati bez traga.

SVAKOME SVOJE

Dakle, poštujući bazične riblje nagone, u pokušajima lova potrebno im je ponuditi obrok koji ih ne može ostaviti ravnodušnima.
Kada su u pitanju animalni mamci, tada je posao zapravo vrlo lagan. Ribama treba ponuditi ono što jedu, ono čime se najčešće hrane ili pak poslasticu do koje rijetko dolaze.

Udičarski uspjesi u lovu školjkašima, nipošto nisu slučajni. Većina je riba neprestano svjesna prisustva ukusnog i sočnog zalogaja koji im je nedostupan jer ga kriju ili neprobojni oklopi, ili pak krhke, ali za njih ipak nesavladive ljušture.

Zapravo je malo riba koje mogu izići na kraj s puževima i školjkašima. Orada je jedan od klasičnih primjera riba koje se hrane upravo tom hranom. Zahvaljujući iznimno jakom čeljusnom aparatu u stanju su zdrobiti i najtvrđe ljušture. Naravno, kad im se ponudi školjka ili puž, koji su ili potpuno oslobođeni ljušture ili pak samo napola zdrobljeni, tada je u pitanju poziv kojem ne mogu odoljeti.

Ista je stvar i s crvima kojima je stanište u pravilu u dnu. Ribe su ih svjesne, no malo je specijaliziranih vrsta koje se upravo njima hrane. Stoga je većina riba vrlo pohlepna kada su u pitanju crvi ili pak rakovi pjeskulji, poznati gambori.

Glavonošci su svima dragi, bez obzira na to jesu li u pitanju bobići, sipe, lignje mušuni ili hobotnice. Važno je samo da taj glavonožac nije veći od gladne ribe.

image
Stormov rak se može naoružati i teškom artiljerijom

A same ribe kao ješka savršeno se uklapaju u priču koja kaže da veća riba jede manju. Srdela, papalina, inčun ili gavun plijen su većine drugih riba. Pa i sve one vrste koje ne mogu do njih, jer ih dijeli vodeni stupac kada im se ponude, bilo kao komadići ili cijele, žive ili uginule, neće ih odbiti. Dapače, intenzitet kojim će ih zgrabiti iznenađujuće je dinamičan.

Premda se škarpina i srdela u nekim normalnim okolnostima neće sresti nikada, kada se škarpini srdela nađe ispred nosa, zgrabit će je bez oklijevanja. Dapače, ako ima izbor između komada srdele i komada crva, prije će se baciti za srdelom, što nas dovodi do još jednog aspekta – kalorijske kalkulacije.

SITUACIJA JATA

Priroda nikada nije rasipna i sve što se može iskoristiti na najbolji mogući način, uvijek se upravo tako iskoristi. Riba koja lovi pliva morem u potrazi za hranom vođena mnogim impulsima koji do nje dopiru, bilo u fizičkom, vibracijskom ili zvučnom valu, bilo u mirisno-okusno ili elektromagnetskom. Kad dospije do potencijalnoga plijena toliko blizu da joj se plijen nađe u vidnom polju, tada počinje kalkulacija.

Naravno da se ti procesi ne odvijaju na svjesnoj, već podsvjesnoj razini. A ta je kalkulacija vrlo jednostavna. Dakle, računica inzistira na tome da trud koji se treba uložiti u proganjanje plijena mora biti takav da količina energije dobivene konzumacijom takvog obroka bude veća od potrošene energije za njegovo hvatanje.

Ukratko, riba od dva kilograma će se vrlo rijetko uloviti na komadić dagnje, ma koliko ova bila ukusna. No, ako se na udici nađe komad koji je veličinom, okusom i kalorijskom vrijednošću isplativ, tada su izgledi za ulov kapitalnog primjerka bitno veći.

Nasuprot tome postoji i situacija jata u kojoj u trenutku hranjenja treba biti prvi na koritu. Naime, ako lovačka brzina podbaci ili izostane, obrok će pojesti neka druga riba. Zato se u toj situaciji najprije grize, pa se tek onda provjerava je li to što se zagrizlo uistinu jestivo.

image
Brancini su već dugo prvi na meti spinnera

To su one situacije kada more doslovno kuha od sitne plave ribe stjerane pod površinu i krupnije plave ribe ispod i okolo. U toj gužvi lovci usta otvaraju mehanički, a plijen pliva najčešće sumanuto inercijski za jatom koje se sabija ili raspršuje.

SAMO DA JE RIBOLIKO

Sve su te činjenice zapravo manje-više poznate većini ribolovaca, samo ih još treba kombinirati s temeljnim životnim i prehrambenim navikama riba koje želimo uloviti i rezultat neće izostati. Da, rezultat uistinu neće izostati s animalnim mamcima, no je li ista stvar i s plastikom, drvetom i metalom?

Prve su varalice kreirane tako da oblikom oponašaju ribu kojom se predatori hrane. Zapravo, u samim počecima te ribe-mamci nisu ni pokušavale podražavati neku konkretnu vrstu već su naprosto veličinom i osnovnim oblikom trebale nalikovati na nešto riboliko-jestivo računajući najprije na vizualni kontakt predatora s tako vješto podvaljenim lažnim obrokom.

No, vrlo se brzo uočilo da se puno više riba može uloviti, ako se ta varalica ne kreće jednolično. Zastoji, povremeni nagliji pokreti, uranjanja, površinska pljuskanja, sve što je odskakalo od linijskog povlačenja, ribe su puno bolje uočavale.

A primijećeno je i da je puno riba ulovljeno već u prvom kontaktu, u zabačaju, netom kad bi varalica udarila u vodenu površinu, što je inteligentnim kreatorima bio pravi putokaz. Ribe ne samo da odlično vide, nego jednako, ako ne i bolje, i čuju. Dakle, idealno bi bilo varalicu ozvučiti, bio je logičan zaključak. Na tom su planu mnogi jako dugo radili i puno je projekata propalo pri čemu mnogi nikad nisu ni došli do bilo kakve vode.

Kombinirajući krivudave pokrete i zvuk ulovljeno je uistinu jako puno riba. Naravno, to su u prvom redu bile štuke i uvijek gladni grgeči koje u ono vrijeme, dok riba nije bila pod pritiskom kakav danas trpi, i nije bilo tako teško uloviti. No to je za suvremeni ribolov zapravo sretna okolnost, jer se moglo brzo uočiti i sve uočene greške brzo ispravljati.

Jedan od pionira u tom poslu, legendarni Lauri Rapala je uspješno kreirao cijelu paletu varalica, od kojih je većina i danas u upotrebi, i tako svijetu otkrio potencijal suvremene varalice kao lovnog alata.

Ubrzo je tržište postalo preplavljeno wobblerima, zarama, popperima, jointed modelima i svom silom svakakvih hibrida, pri čemu se cijela priča jako dugo vremena oslanjala ponajprije na vizualni, a onda i na zvučni podražaj.

image
Zidovi s varalicama u ribomaterijalima redovito imaju vrlo šarenu ponudu

NOVA ČULA

A nije ni čudo što je tome tako. Riblje oko bez kapka je svakom jasno govorilo da sve vidi i da mu ništa ne promiče. A svaki pogrešan šum ili korak bi privukao pažnju svake ribe u blizini, za što i nije trebao neki veliki znanstveni pristup. Ipak, dok znanost nije umiješala svoje prste u tu priču, varaličarenje je bilo rezervirano samo za uistinu spretne ribolovce.

Detaljnim analizama utvrđeno je da ribe svoju okolinu doživljavaju bitno drukčije nego mi. Naime, dugo se smatralo da su naša osnovna čula ista čula kojima je opremljen i sav okolni živi svijet. S tim da je dobar dio toga svijeta zakinut za neka od tih čula.

A onda je nastupilo iznenađenje kad je otkriveno da mnogi organizmi, uključujući i ribe, čitaju i elektromagnetske valove dok je njuh bitno razvijeniji nego kod nas. Istodobno, vid je kod većine morskih organizama, premda vide i dijelove spektra koji mi ne vidimo, zapravo jako kratkog dometa.

Način kojim ribe preko svoje bočne linije čitajući vibracije dobivaju spoznaju o svojoj neposrednoj okolini i u potpunom mraku, kao i primjerice opremljenost morskih pasa Lorenzijevim ampulama koje im pričaju priču o blizini, odnosno udaljenosti mirisa i okusa koje hrana širi u vodenom ambijentu, natjerale su kreatore varalica na nove pristupe.

Mnoge suvremene varalice koriste mirisne komponente kao provokativni element. Brojne varalice imaju hrapavu površinu na kojoj se mirisna ulja i paste mogu dugo zadržati. Neke silikonske kreacije se drže i skladište u mirisnoj otopini do trenutka upotrebe, a mnoge se varalice prije zabačaja naprosto potope u nekakav mirisni dip nakon čega im lovnost postaje neusporedivo veća.

Nažalost, u tom se segmentu mašta kreatora i nije mogla previše zaigravati. Dok su u slatkovodnom ribolovu u igru ulazile arome od tigrovog oraščića, preko vanilije pa do češnjaka, u morskom dipanju se sve svelo na četiri osnovna okusa. Okus i miris raka, hobotnice, srdele i krvi su zapravo osnovni mirisi i okusi na koje bi morski predatori mogli reagirati.

No, to je imalo i svoju negativnu stranu. Spinning ili obalno varaličarenje je zapravo čist ribolov, naravno, dok se ne ulovi riba, no upotrebom dipova sva oprema vrlo brzo dobiva jedan zanimljiv miris koji i sami ribolovci katkada teško podnose. I dok se u korištenju animalnih ješki nakon ribolova neiskorištena ješka najčešće baci, u varaličarenju se tako moćno mirisno kontaminirane varalice vraćaju u pretince torbi i kutija gdje nastavljaju širiti svoje zamamne mirise koji više nikoga ne privlače.

image
Najveći dio Rapalinih varalica konstruiranih u samim počecima proizvodnje koje su i danas jednako lovne

FEROMONSKE EMOCIJE

Naravno da se na tome nije stalo, jer se u priču umiješao i onaj treći aspekt, nagon za održanjem vrste. Zapravo, pravilnije bi bilo reći da se od toga počelo. Poznato je da se među kopnenim bićima, posebno među kukcima, dobar dio komunikacije, i to ponajprije spolne, odigrava preko feromona. To su kemijske izlučevine koje za posljedicu imaju društveni odgovor kod pripadnika iste vrste.

To znači da je dovoljno da samo jedna jedinka iz skupine, ili jata, potaknuta nekakvom aktivnošću izluči neki feromon, nakon čega će cijelo jato u djeliću sekunde dobiti informaciju o podražaju koji je to izazvao. Postoje razni feromoni, od onih koji alarmiraju na opasnost, preko onih koji zovu na hranjenje, do onih koji govore koliko je tko spreman na parenje.

Uključivanje feromona u dipove i paste kojima se premazuju i u koje se potapaju varalice bitno je povećala lovnost, tako da su preko noći i oni manje spretni počeli ostvarivati zanimljive ulove.

Naravno da su se onda probudile emocije i osjećaji odgovornosti postavljajući pitanja poput kamo to vodi, kakav je smisao takvog ribolova i koliko je uopće etično i zakonito tako loviti ribu. Srećom, taj se problem vrlo brzo riješio sam od sebe, jer su feromoni, koliko god bili efikasni, istovremeno i jako skupi, poput rijetkih parfema, tako da se ribolovnoj industriji baš i nije isplatilo ulaganje u nešto što je zapravo jako malo pojedinaca moglo sebi priuštiti.

I premda se na mnogim proizvodima može na deklaracijama pročitati da sadrže i feromone, te informacije treba uzeti s debelom rezervom i razmisliti o konkretnoj koncentraciji feromona, ako ih taj proizvod uopće i sadrži.

REALISTIČNI ZVUCI

A onda se priča vratila na početak, u oblak vidnog polja. Naime, ustanovljeno je da ribe vide doslovno sve obrise potpuno jasno i prije negoli im predmet o kojem je riječ uđe u vidno polje. A kad im dospije u vidno polje i kada dobiju i vizualnu potvrdu onoga čega su i do maloprije bile 80 do 90 posto sigurno svjesne, tada se može poduzeti i nekakva akcija – bijeg, napad, druženje ili hranjenje.

Upravo su zato i kreirane realistične imitacije. Škampi, kozice, gavuni, srdele, skuše, iglice, hobotnice, raznorazni rakovi, uglavnom u silikonskim realističnim imitacijama preplavili su tržište, pri čemu tvrtka SavageGear sa svojim kreacijama drži neprikosnoveno vodstvo.

image
Fiiish varalice su izrađene od posebno podatnog silikona koji u povlačenju širi specifične vibracije

A nije ni čudo. Kad ih se uzme u ruku, teško se oteti dojmu da nisu žive, već da je samo u pitanju savršena preslika. A taj je detalj savršenstva u moru koje je jako često izdajnički bistro vrlo, vrlo važan. Naravno, na sve to valja nadovezati ribolovnu vještinu vođenja takve varalice, jer se jedan škamp, ma koliko bio realističan, nikako ne može povlačiti kroz more jednako kao i srdela.

No, ni to nije bilo dovoljno budući da se na američkom tržištu pojavila i varalica koja govori. Tvrtka Livingstone kreirala je wobbler koji ima ugrađeni zvučnik koji može reproducirati, pazite sad, ne jedan nego više različitih zvučnih podražaja, i to sve prema želji i izboru ribolovca.

Tako se može odabrati zvuk EBS Original, koji nalikuje na zvuk roktanja šaruna, zvuk EBS Crow, koji najviše nalikuje na nekakvo pljuskanje ili šibanje po površini, zvuk EBS Shad, koji nalikuje na muklo čegrtanje stare kočnice na roli ili kuckanje po dnu starog drvenog čamca, dok je posljednji EBS Silent koji, premda ga nazivaju zvukom, zapravo nije ništa nego tišina, što znači da se varalica u tom modusu povlači s ugašenim zvučnikom kao bilo koji gluhi wobbler.

Odabir zvuka se vrši tako što se palcem i kažiprstom iste ruke ostvari kratki spoj između spojne alkice na nosu varalice i spojne alkice koja drži alku prve trokuke udice, pa se nakon dobivenog željenog zvuka varalica jednostavno pusti.

Koliko će to biti lovno na našem moru, ustanovit ćemo kad se, i ako se, takve varalice uopće pojave kod nas. A do tada ćemo loviti s onim što imamo, i to na načine na koje znamo loviti – brancine silikoncima i wobblerima, šarune i palamide jigovima, a strijelke popperima.

Naravno da to nisu ni jedine ribe ni jedine varalice koje postoje, što nam varaličarenje i čini toliko zanimljivim. Kombinacije su nebrojene, a mogućnosti primjena koje te kombinacije nude još su nebrojenije. Na nama je samo da u toj šumi pronađemo ono što nam možda i neće donijeti toliko ribe koliko će nam pružiti zadovoljstva zbog kojeg zapravo ribu prvenstveno i lovimo.

image
Dobroj je provokaciji teško odoljeti
09. svibanj 2021 15:39