NOVIGRADSKI KAPITALACBilo je toliko mutno da sam zurio u jednu točku i pokušavao razaznati radi li se o kamenu ili ribi

Nakon jesenske suše s ulovima jedva sam čekao sezonu brancina da obnove želju za odlascima u more.

Sezona je djelomično i opravdala moja očekivanja jer sam imao dosta ulova, ali su ti primjerci bili većinom manje težine.

Doduše, takvi su najslađi, ali svi mi ribolovci, kako podvodni tako i oni nadvodni, uvijek očekujemo onog nekog kapitalca, ribu s kojom ćemo moći ispuniti svoj ego i pokazati urbi et orbi kako smo uistinu veliki lovci.

A toga su dana uvjeti na moru bili skoro idealni za lov brancina.

Bilo je malo marete od bure nakon dva dana juga, visoka voda i tlak u porastu.

Tko god je ronio u novigradskom akvatoriju, taj zna da je more dosta mutno i da se treba psihički dobro spremiti za moguću frustraciju koju donosi ta mutnoća.

Nije nimalo lako zuriti u mutno i pogledom tražiti ribu ili, najčešće, njihove siluete u tom mutežu.

Skočio sam na prvu poziciju i shvatio da su uvjeti upravo onakvi kakve sam i očekivao, a taj zaključak je potvrdio i jedan odličan brancin od tri kile koji mi se u prvom uronu pojavio iz mutnog i završio na strijeli.

Nije loše za početak.

Mičem se petnaestak metara dalje i radim sljedeću čeku pa pogađam još jednog manjeg brancina.

Tu sam već bio jako zadovoljan i pomislio sam kako se nisam uzalud budio dok je još bio mrkli mrak i smrzavao se na hladnoj buri dok sam se gumenjakom vozio prema poziciji.

Zapravo, nakon ta dva ulova mi više uopće nije bilo hladno jer je adrenalin preplavio moje tijelo i zagrijao ga tako da nisam više osjećao ništa negativno i bio sam maksimalno koncentriran samo na daljnji lov.

Dok sam se približavao trećoj poziciji nešto mi je govorilo da bih mogao biti jako sretan nakon što zaronim na njoj.

Taj neki unutarnji osjećaj bio je podebljan činjenicama da sam već imao dvije ribe i da mi je ta treća mikrolokacija ranije već davala velike primjerke brancina.

Primijetio sam da je još mutnije nego na prve dvije pozicije pa sam morao upregnuti sva moja čula, a ponajviše vid, kako bih nešto uočio.

Gledao sam prema suncu jer je tako bila bolja vidljivost, ali ništa od toga.

Okrenuo sam pogled prema nekim strukturama na tamnijoj strani i u tom trenutku je cijelo moje vidno polje ispunila ogromna riba koja je lagano, lagano odlazila dalje.

Pokušao sam što prije usmjeriti moju drvenu pušku Granda 75 prema toj sjeni u odlasku, ali stigao sam je namjestiti tek nakon što mi je je od cijele siluete ribe ostao vidljiv samo rep.

Pokušao sam nakositi pušku da pucam u deblji dio repa što bi možda bilo dovoljno za ulov, ali to nisam uspio na vrijeme tako da sam frustriran izronio i pokušao se smiriti nadajući se da će mi koji od slijedećih zarona omogućiti bolju poziciju za hitac i ulov.

Zaronio sam jednom pa još jednom, a ribe nigdje. Pomaknuo sam se desetak metara i zalegao uz samu strukturu i gledao u smjeru otkud sam osjećao da bi se brancin mogao pojaviti.

Bilo je toliko mutno da sam doslovce desetak sekundi zurio u jednu točku i pokušavao razaznati radili li se o kamenu ili ribi, kad se nešto konačno pomaknulo, taman toliko da sam mogao uočiti malo srebrne boje i tako vizualizirati siluetu ribe.

Ne oklijevajući, pritisnuo sam okidač puške uperene prema toj silueti i nakon nekoliko trenutaka osjetio da sam nešto negdje i pogodio.

Nadao sam se da je pogodak siguran i točan jer ne bih sebi oprostio da sam izgubio tu ribu.

Kad je riba shvatila da je pogođena poludjela je i počela je njena borba za život, potezanje strijele, omotavanje najlona oko mog tijela, oko vrata, ma cijeli show.

U toj borbi jadna je riba ipak izgubila od predatora koji je na višoj točki prehrambenog lanca u odnosu na nju i na kraju se našla u mojim rukama uz veliki uzdah olakšanja jer sam tek tada vidio da je pogodak bio skoro točno po sredini tako da nije bilo nikakve šanse da se skine.

Slijedilo je odmotavanje najlona koji se omotao oko mog tijela i vrata.

Morao sam se povući u sami kraj kako bih to odradio na suhom jer sam morao skinuti sa sebe olova i nisku za ulovljenu ribu.

Da me netko u tim trenucima gledao, siguran sam da bi se u najmanju ruku zabrinuo za mene ili nasmijao jer je scena bila istodobno i akrobatski zahtjevna i smiješna.

Kad sam se vratio kući izvagao sam brancina jer sam znao da je jedan od većih koje sam ulovio, a kad se vaga zaustavila na 6,7 kilograma, shvatio sam da je to moj najveći brancin do sada.

Takvu ribu zaista treba poštovati, tako da mi je u jednom trenutku bilo i malo žao.

Ali kod nas ljudi ipak uvijek prevlada onaj iskonski instinkt lovca koji u stranu pogura sve druge osjećaje pa nas jedan ovakav ulov na kraju ispuni samo čistom srećom i ogromnim zadovoljstvom.