StoryEditor

životni projektĐuro Marinović, predsjednik Hrvatskog saveza za športski ribolov na moru: Kroz tunju odlaze sva napetost i stres. Ušate i fratre više ne lovim...

Piše Gordan Jelavić
12. srpnja 2021. - 13:44
Dr. Marinović umirovljeničke dane provodi aktivnoMatija Djanješić/Cropix

S 30 tisuća članova, Hrvatski savez za športski ribolov na moru jedna je od najmasovnijih organizacija u nas. Po međunarodnim uspjesima u raznim kategorijama, ribolovci su također jedna od perjanica hrvatskog olimpijskog sporta.

Rekorder bi mogao biti i njihov predsjednik Đuro Marinović, invazivni kardiolog u mirovini, koji je s jednakom strašću spašavao ljudske živote kao što osamnaest godina kormilari najmnogoljudnijim savezom.

O rezultatima njegova profesionalnog rada mogu svjedočiti obitelji tisuća zahvalnih pacijenata, a koliko je uspješan u svojoj drugoj karijeri, najbolje pokazuje činjenica da su ga predstavnici hrvatskih ribolovnih klubova čak pet puta izabrali za predsjednika.

Osim nesumnjivog autoriteta nekadašnjeg državnog reprezentativca i energičnog lidera korčulanskih gena, u prilog mu idu sportski uspjesi i financijska stabilnost organizacije, što je, pogotovo u današnje vrijeme, mnogima vrlo teško postići. Znajući da tako nije bilo oduvijek, razgovor smo započeli s pitanjem kako je izgledao Savez kad ga je preuzeo 2003. godine.

– Savez je osnovan 1992. godine i tada nisu bile uključene sve županije. Sjever i jug nikako nisu mogli naći zajednički jezik, imali su različite poglede na to kako bi sve trebalo funkcionirati. I onda je došao prijedlog da se promijeni predsjednik i meni su ponudili da se uhvatim toga. Pristao sam pod uvjetom da dobijem odriješene ruke. U tom trenutku imali smo dugovanja i zahvaljujući klubovima koji su podmetnuli leđa to smo riješili. Tada smo imali šest tisuća članova, a sada ih je više od 30 tisuća.

Kakvi su bili tadašnji sportski rezultati?

– U Livornu, na Svjetskom prvenstvu 1995., osvojili smo ekipno srebro, a ja sam pojedinačno bio peti. Tih je godina naša reprezentacija osvojila broncu u Španjolskoj i srebro u Piranu, tako da su u kratko vrijeme bile tri svjetske medalje. I ženska reprezentacija bila je uspješna. Ja sam se reprezentaciji Jugoslavije priključio 1981. i osvojili smo srebro u Njemačkoj. U toj ekipi su bili Penđer, Radman, Arapović i Loboda. Vodio nas je Viktor Križanac, jedan od pionira i osnivača Međunarodnog ribolovnog saveza FIPS-a i njegov prvi predsjednik. Bio je jedan od ljudi koji su osnovali Ribolovni savez 1954. u Splitu, ali tamo se nije uspio održati pa je već iduće godine prebačen u Rijeku.

image
Dr. Marinović na natjecanju u Podgori 2005. godine
Božidar Vukičević/Cropix

Koliko su se od tada promijenili riba i ribolov?

– Puno se promijenilo. Sjećam se kad sam bio dijete, ujutro ste s mula vidjeli sve vrste ribe. Danas je pustinja, vidiš kojega cipla, komarču i maloga šarga. Neke vrste ribe više ne vidim, a sjećam se vrana, drozdova i kavala. Kad smo Mavrinac i ja 1966. bili drugi na juniorskom prvenstvu države, onda se lovilo rukom. Lovilo se i sa štapom, ali nije bilo moderne tehnike. Bilo je puno ribe i Talijani su nam govorili da bismo mi i s metlom mogli loviti.

Kako danas obnoviti riblji fond?

– Pokušali smo s poribljavanjem, ali veliki je problem jer nije to samo baciti ribu u more. Treba imati autohtonu vrstu. Upravo financiramo studiju za postavljanje velikog umjetnog braka ispred Umaga. To će biti velika stvar za obnovu ribljeg fonda. Problem je što kod nas batane sa staklom love s ostima i motorom, što se ne bi smjelo. Imate i migavicu koju se potezalo rukom, a danas ide s hidrauličnim vitlom. To više nisu tradicionalni alati. Imate i ronioce s bocama koji love ribu. Ljudi koji su plaćeni za nadzor trebali bi raditi svoj posao. Samo to.

Treba li mijenjati zakone?

– Da su samo napravili zaštitu kad je mrijest komarče, kad je mrijest lubina... Mi smo se na početku nudili da bismo provodili kontrolu, ali ni čut. Kod nas su odvojeni sportski i rekreacijski ribolov, a rekreacija je po Zakonu o sportu sastavni dio sporta! Rekreacija ne može imati više prava od sporta.

Naši sportaši su u udrugama gdje se ne lovi samo riba. Imamo ekološke akcije čišćenja, imamo škole za djecu i mlade za naučiti sve zakone i vrste alata, upoznajemo ih s klimom, mjesečevim mijenama, imamo tečajeve za trenere... Svake godina dajemo izvješće o ulovu na natjecanjima. Dio našega budžeta ide na edukaciju, dio na ekološke akcije, a treći dio na znanstvenoistraživački rad. Toliko doktora znanosti je nastalo na temelju sredstava koje je Savez osigurao.

image
Dr. Marinović pokraj trofeja u riječkom uredu HSŠRM-a
Matija Djanješić/Cropix

Kako privući mlade u sportski ribolov?

– Savez ima 1500 mladih od 14 do 18 godina. Sportski ribolov nije atraktivan, ali imamo dobro organizirane škole i druženja. Sipa Benkovac i Zubatac Zadar, recimo, imaju puno polaznika. Kad sam bio predsjednik društva Zubatac Lovran 1983. godine, sa školom ribolova smo bili dio školskog izvannastavnog programa dva puta tjedno.

Školu ribolova danas ne možeš voditi ako nemaš diplomu. Zato Savez plaća trošak tečaja od sedam-osam tisuća kuna i dosad smo dobili već stotinjak trenera u udičarenju i podvodnom ribolovu. Naše glavne smjernice po Statutu su rad s mladima, reprezentacija i natjecanja. Status sportaša ima svatko tko nastupi na klupskom natjecanju. Takvih je četiri-pet tisuća.

Gdje se očekuju najbolji rezultati?

– Naša sila su ženska reprezentacija, prve su na svjetskim rang-listama. Tu imamo dvije ekipne i šest pojedinačnih titula. Seniori i U21 iz brodice, te podvodni ribolov također spadaju među uspješnije. Sad će početi i veterani. Imamo devet reprezentacija, to je puno za malu Hrvatsku. Pokušavamo njegovati sve discipline koje ima međunarodna federacija. Na big game idemo s dvije ekipe. Postoje i klupska međunarodna prvenstva na koja ne možemo ići jer nemamo sponzore kao zemlje od 60 milijuna ljudi.

Naš je uspjeh u tome što smo aktivnošću i pameću ishodili da imamo novca. Svaki sportaš mora imati člansku iskaznicu Saveza. U tome je snaga Saveza jer u cijeloj piramidi svatko ima svoj dio financijskog kolača. Svi smo mi demokratski izabrani, nije nas nitko imenovao po nekom diktatu ili dekretu. Za sve što radimo odgovaramo Skupštini Saveza. Ne postoji veća razina demokracije od toga. U klubu je puno lakše, ako vam se nešto ne sviđa tamo možete dati ostavku, ali u Savezu ne smijete jer predstavljate svoju županiju, svoj klub i svoju obitelj.

image
Na ribolovnim natjecanjima svi su pobjednici
Tom Dubravec/Cropix

Koje promjene možete najaviti u idućih nekoliko godina?

– Politika Saveza je strategija i tu nema promjena preko noći. Puno procedura treba zadovoljiti da bi se nešto promijenilo. Treba biti strpljiv i sve će doći na svoje. Od iduće godine će svaka županija moći nastupiti na državnom prvenstvu s dva kluba. Rezultati natjecatelja iz pojedinih klubova će se zbrajati i onda će moći nastupiti na državnome.

U svakoj brodici će biti po jedan predstavnik svakoga kluba, tako da se nesmetano mogu mijenjati pozicije. Klupski državni prvaci dobit će status treće kategorije. Moramo članovima pružiti priliku da izbore status vrhunskoga sportaša. Taj status ima i privilegije, pogotovo za učenike i studente.

Kakvi su vaši osobni planovi?

– Sad sam završio knjigu Tri desetljeća sportskog ribolova na moru, od 1992. do 2022. Tu su sva državna prvenstva, svi nastupi reprezentacije, svi kupovi, sva imena su navedena. To sam napravio za svoj gušt. Uskoro ćemo raspisati natječaj za tiskanje i knjiga će po formatu biti slična Povijesti podvodnog ribolova koju je Savez izdao 2018. Tu je spomenuto puno ljudi, od kojih neki nisu živi.

Ja priznajem samo jedno čudo, to je život, svakoga ljudskog bića. I kad nas bude 60 milijardi na planetu, neće biti dva ista čovjeka. I to treba poštovati. I ne samo čovjeka, nego svako živo biće. Ribe su hladnokrvna bića, ali znate koliko ja komarči pustim? Sve ispod 35-40 dekagrama vraćam u more.

Ušate i fratre više ne lovim jer su mi spasili život. Operirao sam glasnice i na dan operacije su mi popustili šavovi. Usred noći se počnem gušiti i tonuti u jedno plavetnilo. Odjedanput neke točkice, na mene dolazi jato ušata i fratara. Počnu me dodirivati i ja se iskašljem, izbacim ugrušak i ostanem živ. Odonda sam se zarekao, Marinović nijednog fratra ni ušatu neće uloviti. Ako se slučajno zakači da ga ne mogu vratiti, neću ga pojesti, nego ću ga dati drugome.

Kao u onome filmu Big blue, oni su vidjeli dupina kad su umirali. To se događa, nije izmišljeno. Ako se tako umire, ja odmah potpisujem.

RIBOLOV KAO TERAPIJA


Koliko vam je ribolov pomogao kao terapija za stresan posao liječnika?

– Svaka stvar koja vam čini zadovoljstvo je najbolja terapija. Mi s mora nalazimo zadovoljstvo u sportskom ribolovu. Čalo kad ima onu pušku u ruci, ona mu je kao gromobran, kroz nju se sva njegova napetost prazni. Mene napetost napušta kroz tunju jer kad lovim za sebe, za gušt, lovim na ruku. Na štap svatko može uloviti, namjestiš makinju i ona popušta, a ako pogriješiš na ruku, gotovo je. To je izravan dodir s ribolovom.

Najviše lovim komarču, to je moja opsesija. I to s obale jer nemam ni kaića. Ja sam liječnik i nisam imao vremena za brinuti se o brodu. Barka je kao dama, moraš se baviti njome. Nije to samo preko ljeta mjesec dana i štorija je gotova. Moj otac je imao krasnu gajetu, on je iz Vele Luke, a mama je iz Lovrana. On je tu kao medicinski tehničar došao nakon Drugog svjetskog rata i oženio se.

image
Mladi zadarski ribolovci u akciji
Tom Dubravec/Cropix
31. srpanj 2021 11:01