POŠTA ŽIRJEJig je udaren na samome dnu. Nakon dvadesetak minuta iz dubine konačno nazirem srebrne obrise

Dugoočekivani ribolov konačno je stigao.

Nakon više izmjena jakog juga i olujne bure, vrijeme je konačno popustilo.

Pravi je trenutak za ribolov.

Zamišljen je kao i uvijek, opuštajući, bez previše očekivanja, ali ipak s nadom za novim uzbuđenjima jer upravo najveće ribolovne priče nastaju kad očekujemo najmanje.

Kako je prošao taj jednodnevni ribolov na samim rubovima šibenskog arhipelaga, na otvorenom moru ispod otoka Žirja, prepričati ću u sljedećih nekoliko rečenica, a osjećaj koji sam imao u pojedinim trenucima ribolova ostat će jako dugo u mom sjećanju.

Dakle, u ribolov sam krenuo iz Šibenika u popodnevnim satima s namjerom da u bazenu za ješku sačuvam nekoliko živih liganja za jutro.

Nakon pronalaska pozicije, tataki varalice su zaronile prema dnu, spremne za akciju, ali lignje nigdje.

Nakon što je zraka prošla, kad je dobro zamračilo, a mjesec zasjao, počele su raditi i lignje tako da sam odmah ulovio nekoliko lijepih primjeraka.

Ne zadržavajući se previše u lignjolovu krećem prema uvali Koromašna na otoku Žirju, gdje ću prespavati kod prijatelja Marina.

Sutra me čeka novi dan.

A sljedeće jutro je bilo mirno s laganim burinom.

Uputili smo se s dva broda prema otvorenom moru.

Već iz daljine smo shvatili da nećemo biti sami na pučini, jer i ostali ribolovci žele iskoristiti lijepo vrijeme.

Tražio sam ribu na sonderu, ali sve se činilo da riba miruje, da nije aktivna.

Zaustavio sam se na nekih 77 metara dubine.

MinnKota je u moru pa držeći štap u ruci, spuštam prvu lignju i očekujem potez, ali se ništa ne događa.

Lignja miruje, poteza nema.

Dok je lignja u moru štap ostavljam u nosaču i pripremam jig na drugom, nešto mekšem štapu, Yuki Nuba Equo Jigging, dužine 1,80 metara.

Jig je provjereno lovni Palms Jigaro od 150 grama u pink boji sa Shoutovim assist udicama.

No budući da se ništa ne događa ipak mijenjam poziciju i zaustavljam se na padini sa 75 na 85 metara dubine.

Podižem već iscrpljenu lignju i odlučujem se na jiganje.

Pošto ima nešto kurenta zabacujem jig dalje od broda kako bi mi se spustio vertikalno ispod mene.

I čim je jig dotaknuo dno krećem s fast jiggingom i istog trena imam udarac!!!

Riba je jig zgrabila pri samom dnu!

Odmah sam znao da se radi o velikoj ribi.

Rola je krenula vrištati, ali kočnica na Slammeru IV 5500 je taman namještena da ribi ne dopušta da se glavom otkači o stijene, tako da sam je nakon početnog ludovanja zaustavio s dva, tri jača poteza.

Nakon toga se i ja umirujem, pazeći da ribu dovoljno pažljivo zamaram i polako izvlačim prema površini.

Osjećaj je fantastičan, uživam u svakom okretu ručice.

Jedino što mi prolazi kroz glavu je da je moram izvući na površinu da je vidim.

Borba i dalje traje, nema predaje s obje strane.

Riba se snažnim potezima pokušava otkačiti, ali štap radi odličan posao, rola isto tako.

U jednom trenutku me okreće na drugu stranu broda.

I dalje se bori, ali osjećam kako ti udarci polako gube na snazi.

I nakon nekih dvadesetak minuta iz dubine konačno nazirem srebrne obrise predivne ribe.

Gof, i to kakav gof!

Uzbuđenje je na vrhuncu.

Tek sad ne smije ništa poći krivo.

Kad je došao do površine repom snažno udara, ali posustaje i očekivano se okreće na bok.

U tom trenutku privlačim ga brodu, pripremam kuku i za nekoliko trenutaka riba je u brodu.

Glasno uzviknem od zadovoljstva, od sreće…

Osjećam olakšanje što je oprema izdržala, što sam ja izdržao.

Vaga pokazuje 22 kilograma.

Gledam ribu i divim se toj snazi i toj veličini.

Osjećam ogromno poštovanje prema ribi koja mi je pružila nezaboravne trenutke i dan za pamćenje.

Hvala ti more, još jednom, na svemu…