StoryEditor

zone bogate ribomOtkrivanjem nevidljivih slojeva korak samo bliže uspjehu: učimo vas kako loviti na zidovima pod morem

Piše Max Fishing
17. ožujka 2021. - 13:24
Inchiku je tehnika koja se koristi dnom kao zidomMax Fishing

More je prekrasno i, kao takvo, svojom je ljepotom nepresušna inspiracija mnogim romanticima, pjesnicima i liričarima otkako postoji. I premda uistinu posjeduje jedinstvenu ljepotu, more je istovremeno i strašno. Mnogi su pomorci život ostavili na njemu i pod njegovom površinom, često u užasnim uvjetima koje ni najmračnija mašta ne može predočiti. Ali kad se ta strašna strana u razgovoru i spomene, taj užas potraje tek koju minutu, nakon čega se razgovor opet okrene ljepotama koje more ima i pruža.

No, ma koliko bježali od stvarnosti, ne možemo je zaobići, pa se unatoč svim tim našim lirskim aspektima kojima bojimo more pod morskom površinom u svakom trenutku odvijaju drame u kojima se život i smrt neprestano isprepliću. Pritom se često gubi iz vida da ni ribolov nije ništa drugo doli jedna od karika u tom istom lancu u kojem smo mi lovci, a sve pod morskom površinom plijen.

ODREDNICA PONAŠANJA

Kada se inače spomenu hranidbeni lanci, najčešće nam na pamet padnu najprije one sličice koje su nam još u osnovnoj školi pokazivali uz pričicu kako veće ribice jedu one manje, a njih jedu malo veće ribice, s velikim kitom na kraju tog lanca, a što je ostavljalo nekakav idilični dojam u kojem nasilja zapravo i nema. Nažalost, podmorska je stvarnost posve drukčija.

Svi organizmi u moru neprestano se hrane jer je to, uz nagon za produženje vrste, najjači nagon nužan za samoodržanje vrsta. Istina je da najčešće veći organizmi jedu manje, no nerijetko i manji jedu veće, pogotovo ako su se specijalizirali za to, kakav je slučaj s brojnim parazitskim vrstama poput desetonožnog račića nazvanog anilocra, poznatijeg kao riblja uš. Osim toga, često će se i vrlo mala lignja zalijepiti za kakvu, katkad i tri puta veću ribu kako bi se nahranila.

image
Ušća rijeka, poput ušća Neretve, treba znati čitati

Pojesti i istovremeno ne biti pojeden nastojanje je svakog morskog organizma. Taj nagon upravlja većinom organizama određujući njihovo ponašanje. Pritom nijedan organizam pod morem ne zauzima svoje mjesto bez razloga. Nisu se ugori tek tako smjestili u procijepima morskoga dna, ne lutaju palamide napamet i bez veze pučinskim prostranstvima, kao što se ni salpe ne zadržavaju u pličinama obale u toplijem dijelu godine.

Svaki postupak baš svake vrste ima čvrsto i vrlo logično uporište. A što se ta uporišta bolje poznaju, to se kvalitetnije može shvatiti život pod morem, nakon čega ribolov poprima malo drukčiji smisao, baš poput prelaska na novi, viši nivo.

STJERAJ PA VLADAJ

Poznavanje ribljih navika i općenito načina života pod morem osnovni je preduvjet za ribolovni uspjeh. Svaka riblja vrsta zauzima svoju najčešće vrlo usku nišu u vodenom stupcu, koja je određena ponajprije hranidbenim navikama u koje je uključeno i vlastito preživljavanje.

A načini na koje se riblje vrste hrane definiraju ih kao pučinske lovce, lovce iz zasjede, kamuflirane predatore ili progonitelje. Tih kategorija ima puno više, pri čemu se svi ti lovci, bez obzira na način lova i ishrane, uvijek služe istim trikom koji je u svijetu lovaca i njihovih žrtava nepromijenjen od postanka.

Naravno, riječ je o stjerivanju plijena pred zid, pri čemu su neki od tih zidova mnogima najčešće potpuno nevidljivi ili ih barem do sudara s njima ne doživljavaju kao zid. I premda se more čini kao prostranstvo bez ograda, i tih zidova ima poprilično, s tim da ih je za našu priču zanimljivo tek pet osnovnih.

image
Ova palamida ulovljena je pod samom površinom

Dakle, kada neki predator proganja svoj plijen u otvorenom moru, plijen za bijeg može odabrati bilo koji pravac, što potjeru može znatno produžiti, a što u konačnici, ovisno o izdržljivosti i plijena i lovca, može rezultirati neuspješnim lovom, odnosno spašavanjem žrtve. No, ako se taj plijen stjera pred nekakav zid, mogućnosti bijega se iz trodimenzionalnog svijeta pretvaraju u mogućnosti dvodimenzionalnog.

DVOSTRUKA OPASNOST

Jedan od osnovnih zidova koje većina pučinskih predatora nesmiljeno koristi je površina. Jurnjava za sitnom plavom ribom na dubini od dvadesetak metara nekom predatoru ima smisla jedino ako je jato te plave ribe gusto zbijeno, pa se samim zalijetanjem u tako formirano jato može osigurati obrok. No, ako je jato raspršeno, tada većina lovaca postupa na isti način. Sabijanjem jata pod samu površinu onemogućuje im se bijeg u svim smjerovima, nakon čega hranjenje postaje krajnje jednostavno.

Naravno, tu pomutnju često koriste i gosti iz sasvim drugog okruženja. Galebovi, kormorani, pa i čigre često vrlo uspješno pune svoje trbuhe plijenom koji su im osigurali lovci stjeravši sitnu ribu pred površinski zid. Sitna plava riba okružena iz dubine krupnijom plavom ribom i iz zraka galebovima, uglavnom potpuno bezglavo pliva, što lovcima dodatno olakšava posao.

Nama ribolovcima takav je scenarij najčešće idealan, jer imamo jasan pokazatelj toga što se događa pod samom površinom. Provlačenjem varalice po rubu takvog zbivanja panulaši s lakoćom ostvaruju impresivne ulove.

Spining s barke u situaciji u kojoj se plovilo neprimjetno približi takvoj gužvi uvijek je okrunjen uspjehom. Ipak, često se dogodi, pogotovo početnicima i manje iskusnima, da jato lovaca koje bi se lako moglo kompletno nasukati nepovratno izgube. Prolazak barke preko jata koje se hrani i pokušaj provlačenja varalice kroz sredinu toga jata najčešće razdijeli jato na dvije polovine, koje se rasprše, ili ga pak potopi, nakon čega treba čekati da se tako uplašeno jato ponovno formira i stjera sitnu ribu pod površinu na nekom drugom mjestu.

image
Škarpinu od dna može odlijepiti samo ribolovac

Naravno, čak i kad nema tako vidljivih pokazatelja gužve pod morem, poželjno je varalicu provući samom površinom, jer lovci koji gledaju svoje žrtve uvijek pažljivo promatraju i kontroliraju taj zid koji nijedan plijen ne može preskočiti. U obalnom se varaličarenju često koriste plivajuće varalice od zara, poppera do plitkoronećih wobblera s istim ciljem – pozivanjem predatora na obrok koji je stjeran pred zid i koji ne može pobjeći.

ZAKLON I HRANA

Drugi zid koji je jednako moćan kao površina nalazi se na drugome kraju. To je dno. Premda se progonjene ribe uvijek mogu od dna vinuti prema površini, većina ih to ne radi iz straha da ne nastradaju od predatora koji čekaju upravo takve situacije.

Ribu na dnu ne love samo ribe poput škarpina, listova ili grdobina. Tu će ribu pokupiti i zubaci, brancini, strijelke, pa i gofovi. Upravo se stoga zona zaštićenog pojasa dna ispunjenog brojnim zaklonima koje pružaju stijene i procijepi obrasli algama i travama rijetko kad napušta.

Dno pruža utočište, ali je istovremeno i zid koji se ne može preskočiti. Naravno, uvijek postoje iznimke koje mogu zaobići pravila, pa se tako mnoge ribe, poput malih mišića ili iveraka, ukopavaju. To rade i bobići, sipe, pauci, a onda i mnogi niži beskralježnjaci koji, osim što tako vrebaju svoj plijen, istovremeno čuvaju i vlastiti život.

U ribolovu je veliki broj alata orijentiran upravo ka ribolovu na dnu koje, osim što krije atraktivne riblje vrste, zbog obilja života pruža i nekakvu količinsku garanciju. A jedna od tehnika koja se uspješno služi upravo dnom kao zidom je inchiku.

U ovoj se tehnici varalica povlači po samome dnu ili neposredno iznad dna, uz povremeno kuckanje i spuštanje na dno, s jasnom porukom koja govori o tome da je plijen uz sve pokušaje odljepljivanja od dna zapravo nemoćan i lako dostupan. A ništa drukčijim konceptom ne rukovode se ribolovci u driftingu sipa kada skosavicama tipa oita kuckaju po morskome dnu.

image
Na sonderima se temperaturno razdvajanje mora može jasno vidjeti kao linija

TOPLO-HLADNE IGRE

Jedan od mnogim ribolovcima nevidljivih zidova je termoklina, granica koja razdvaja dva temperaturno različita sloja mora. Taj je zid za mnoge vrste ogroman, jer manjim i osjetljivijim organizmima predstavlja nepremostivu barijeru. Za većinu drugih vrsta vrlo je atraktivan, jer sa sobom donosi drukčiju koncentraciju kisika i hrane, zbog čega se mnogi organizmi zadržavaju upravo u blizini termokline.

Naravno, i predatorima je to sve jasno, zbog čega se i oni drže u neposrednoj blizini, pa iz hladnijeg dijela mora izlijeću u topliji po griz ili dva, zatvarajući na taj način dio hranidbenog lanca. Panulaši jako dobro znaju važnost te granice u povlačenju svojih alata, pa tako nastoje da im se ješka, bila to živa lignja, iglica ili pak umjetna varalica, uvijek provlači u neposrednoj blizini tog uskog, ali postojanog i jako važnog zida koji razdvaja temperaturne slojeve mora.

I premda nije isti, vrlo sličan zid pojavljuje se i na riječnim ušćima, gdje je slatka voda, kao lakša, uvijek na površini, dok se sloj morske vode vuče dnom. Spoj ta dva vodena sloja nije samo temperaturna granica, nego i granica koja najčešće jasno razdvaja slanu od slatke vode. Vidljiv je kao tanki magloviti sloj razgraničenja koji je najčešće omiljena lovna zona najvećih predatora bočatih voda, brancina i strijelke, ali i lice.       

KONTRAKURENAT ZA NAJVJEŠTIJE

Za razliku od tih, najčešće vodoravnih zidova, pod morem postoje i kosi, pa i okomiti zidovi koji nastaju na sjecištima i mjestima na kojima se sudaraju kurenti. Ti su zidovi, za razliku od prethodnih, izuzetno dinamični.

More na tim mjestima rijetko kada ima logički predvidiv tijek i najčešće poprilično zbunjuje ribolovce. Često se na takvim mjestima događa da se more na površini kreće u jednom smjeru, da bi se već na dubini od petnaestak metara kretalo u suprotnom ili poprečnom smjeru kada govorimo o takozvanim kontrakurentima.

Iako su za ribolov klasičnim pridnenim postavama, poput kančenica ili za ribolov parangalima, takve pozicije vrlo problematične, u nekim panulaškim tehnikama pokazale su se kao top pozicije. I premda se čini da su takve lovne situacije obavijene nekim neprozirnim velom tajne, objašnjenja su vrlo logična i jednostavna.

image
Ponekad zidova koje stvaraju kurenti ima jako puno

Kod sudara ili presijecanja morskih struja redovito dolazi do turbulencije u kojoj se, osim preklapanja različitih temperaturnih slojeva, često preklapaju i slojevi mora različite zasićenosti kisikom i hranjivima, što je za većinu ribe, pogotovo u toplijem dijelu godine, idealno mjesto na kojem se može udahnuti punim škrgama.

Osim toga, ako dubina nije prevelika, odnosno ako kurenti dosežu do dna, turbulencije koje mute i podižu površinski sloj dna time privlače mnoštvo raznorazne ribe, koja onda po sistemu inercije za sobom privlači i ostatak hranidbenog lanca.

S druge strane, u doba mrijesta takve su pošte ribama posebno atraktivne zbog bogatstva hrane i kisika iz dubljih slojeva mora, što mnogi predatori znaju vrlo dobro iskoristiti. Naravno, spretniji ribolovci, koji znaju prepoznati i vidjeti takve zidove, uz malo vještine i taktiziranja u kratkom vremenu mogu iz njih izvući maksimum.

Takvi su zidovi posebno atraktivni na većim dubinama na kojima je dno ravno, a zbog čega su u tom prostranstvu istoga zapravo jedina točka za orijentaciju oko koje se riba, čak i ako nema svježe hrane, nesvjesno okuplja i gdje se formiraju mali zatvoreni hranidbeni lanci.

SJENOVITE ZAMKE

I na kraju, posljednji zid koji je mnogim ribama granica preko koje ne mogu, a drugima opet uska lovna zona, počinje upravo tamo gdje prestaje svjetlo, a počinje tama. U noćnim su satima pozicije uz osvijetljene obale savršeno mjesto za lov predatora, od liganja preko šaruna do brancina. Na gradskim se rivama u većem dijelu godine mogu zateći obalni ribolovci koji love lignje izbacujući svoje skosavice ili ješku za pljusku upravo na onaj rub do kojeg dopire svjetlo obalne rasvjete.

Slično love i spinneri, dok se u ribolovu iz barke malo koja riba ili velika lignja izlaže direktnom svjetlu ferala – veće se uvijek zadržavaju na rubu svjetla i sjene.

image
Sjene pred grotama nisu ništa doli rubni zidovi

Svi ti predatori zapravo čekaju svoj plijen koji bi se privučen svjetlom trebao pojaviti iz tame i tako ogoliti svoju prisutnost.

Upravo se zato ješke i varalice i bacaju uvijek u tamniji dio, pa se uz maksimalno zadržavanje u sjeni polako izvlače na svjetliji dio lovne zone.

Danju se takvi zidovi, koji ne moraju biti veliki, lako mogu naći u ranojutarnjim ili kasnopopodnevnim satima uz samu obalu. Naime, svaka izbačenija stijena ili veći kamen u to doba dana ima svoju osvijetljenu i sjenovitu stranu. Što je kamen veći, to je i sjena koju baca veća, a tama u njoj dublja, te kao takva pogodnija ili za skrivanje ili za lovačku zasjedu. Provlačenje varalica po rubu takvih sjenovitih mikrolokacija najčešće donosi lijepe ulove.

Naravno, ovo su samo neki od zidova koji brojnim morskim organizmima prave nepremostive prepreke na kojima ih čekaju malo veća, uvijek gladna usta. Tih zidova ima puno više, pri čemu neki uopće nisu fizički vidljivi, nego su uvjetovani genetskim zapisom koji se reflektira kroz različite obrasce ponašanja prisutne od postanka vrsta. Zbog njih, primjerice, lignja nikada ne liježe na dno, kao što se ni škarpina nikada ne diže na površinu.

Otkrivanjem takvih zidova korak smo bliže razumijevanju onoga što se pod površinom događa, a onda i ribi više, što je zapravo temeljni cilj svakog ribolovca.

image
Zubaci najviše stradavaju od ribolovaca koji znaju gdje je termoklina
27. srpanj 2021 03:24