StoryEditor

udica, štap, rola...Što je sigurno - sigurno je: savjetujemo kako ribolovni pribor učiniti pouzdanim i ne izgubiti ulov

Piše Max Fishing
18. veljače 2021. - 15:26
Uz pravi pribor nema nemani koja može pobjećiMax Fishing

Malo je ribolovaca koji prilikom slaganja svoje opreme ne razmišljaju o nosivosti svojih sistema, o načinu kako posložiti sve komponente, a da ne naruše sigurnost i pouzdanost predveza. Još prilikom vezivanja udica uglavnom se pažljivo broje i slažu namotaji, čemu je naravno prethodilo pomno biranje modela udica, kao i brenda i promjera strune kojom se te udice vezuju. A nije ni čudo.

U ribolovu uvijek postoji komponenta iznenađenja kada se na priboru nađe ulov daleko iznad očekivanih gabarita. Dobro, to se i ne događa baš toliko često, no kada se dogodi, tada misli koje struje našom sivom korom debelo premašuju uobičajenu brzinu.

Koliko je stara udica na kraju sistema? Kako je vezana? Je li fluorokarbon 0,23 ili 0,25 mm i kolika mu je ono nosivost? Kad sam zadnji put promijenio kopču na spoju osnove i predveza? Je li mi oprara pri ruci? Naravno, to su tek neka od bezbroj pitanja koja se motaju po glavi u takvim trenucima.

PRVA JE UDICA

Premda je takva pitanja nemoguće izbjeći, i premda su u pitanju zapravo slatke muke, puno ih je lakše proživljavati ako je pribor kojim lovimo siguran i provjereno pouzdan. A da bi nam pribor bio uistinu takav, da se bez straha možemo upustiti u borbu i s, barem na prvi pogled, lovinom većom i jačom od nosivosti pribora, već prvi koraci u slaganju pribora moraju biti vrlo promišljeni.

Jedna od prvih komponenti svakako je udica, koja mora moći izdržati sve napore koji se od nje očekuju. Naravno, pri izboru udice ponajprije se rukovodimo njezinom veličinom, oblikom, oštrinom i nosivošću.

U zavisnosti od ciljane lovine biramo tip udice definiran ponajprije oblikom i presjekom. Tako se, primjerice, za lov girovki u nekakvom natjecateljskom ribolovu biraju tanje žičane udice dugoga vrata, relativno mekane, kako bi se u slučaju zadjeva samo izravnale, čime se izbjegava pucanje tankih prama koje su katkada tanje i od 0,14 milimetara.

Naravno, takve udice zbog specifično zakrivljenog luka i izuzetne oštrine u kačenju sitnih girovki sjedaju na pravo mjesto, omogućujući sigurno kačenje i izvlačenje. Ako se zakači koji veći špar ili fratar, situacija postaje malo ozbiljnija, a ako se na takvoj udici nađe podlanica teža od pola kilograma, tada se ribolovac može uzdati samo u božicu sreće.

Naravno, ribolovac može u startu odabrati deblju strunu i grublju udicu, no onda će se ona brojna grickanja i ulovi sitnih gira toliko prorijediti da će takav ribolov postati besmislen.

Isto se tako u nekakvom ribolovu u kojem se kao lovina očekuju pagri ili velike podlanice na dubinama većim od 40 metara vrlo glupo igrati nekim tankim žičanim modelima. U takvom su ribolovu u igri papagajke, kovanice, bitno debljega presjeka, specifično šireg luka i kraćeg vrata, kojima moćne čeljusti kapitalne podlanice neće moći ništa. Ipak, ako se na udici nađe zubatija zvijer, problemi mogu postati naglo veliki, no ne zbog udice već zbog strune.

NOSIVOST I PROMJER

Drugi korak u izboru kvalitetne opreme je svakako odabir prave strune. Većini ribolovaca teško je odgovoriti na pitanje koja je struna prava, bilo za osnovu ili za prame.

Uobičajeno je da se za osnovu koristi ili najlonski monofil ili upredenica promjera, odnosno nosivosti, adekvatne ribolovnoj tehnici, baš kao što se za predveze i prame koriste fluorokarbonski predvezi. Koji brend odabrati i kojem potpisniku dati prednost, pitanje je nad kojim se znoje i najljući profesionalci.

Činjenica je da osmonitne upredenice i one s još više upleta ne sviraju tijekom rada i da u skladu s tim imaju i nešto veću nosivost od klasičnih upredenica nižeg roda, no što se izdržljivosti u odnosu na vijek trajanja tiče, danas je teško pronaći upredenicu koja bi mogla biti loša.

Upredenice s osam i više od osam upleta, ako su površinski obrađene u skladu s Hi-tech normama, naravno da imaju neusporedivo dalji domet u odnosu na lošije upredene i obrađene članove obitelji. To je iznimno važno kada su u pitanju tehnike koje zahtijevaju daleke izbačaje poput, primjerice, surfcastinga ili spinninga. No, u ribolovu iz barke je važnija nosivost od savršenosti površinske obrade.

Osim toga, u nekakvoj klasičnoj panuli većina ribolovca daje prednost najlonskom monofilu, ponajprije zbog njegove istezljivosti kojom se lakše kompenziraju sve grubosti u zamaranju ribe.

Zapravo je najbitnije znati, ili barem pretpostaviti, kakvim naporima će struna na roli biti izložena. Ako je u pitanju ribolov sitne ribe, tada promjer upredenice ne mora prelaziti 0,16 milimetara. Ako je u pitanju nekakav lov krupnije ribe od kilograma do dva, promjer od 0,25 milimetara je opet sasvim dostatan. Naravno, ako je u pitanju vertical jigging ili nekakav drugi oblik teškog ribolova u kojem se očekuju kapitalni primjerci, s promjerom se ne može pretjerati.

OD 0,16 DO MILIMETRA

S pramama je priča pak malo drukčija. Iako neke vrste nisu toliko osjetljive na promjer i vidljivost strune od koje se formira prama, većina vrsta ipak pravi razliku između običnog najlonskog monofila i fluorokarbona, pri čemu nikako nije svejedno lovi li se s promjerom od 0,18 ili 0, 25 milimetara.

Određivanje promjera ovisi ponajprije o osjetljivosti vrste, godišnjem dobu i temperaturi mora. Naime, što je more hladnije a riba podozrivija, promjer predveza bi trebao biti tanji, prame dulje, a vidljivost minimalna. Takva pravila stavljaju na muke sve one koji žele loviti što je moguće više.

Istina je da će se u nekom hladnom periodu u lovu arbuna ribolovac s predvezima 0,16 moći hvaliti s više grizeva nego onaj s predvezima 0,25 mm, no pritom će izvlačenje s tanjim priborom biti izloženo puno većem riziku. Tako se može dogoditi da rezultat na kraju bude izjednačen, pa čak i u korist ribolovca s debljim i vidljivijim strunama.

U nekakvom spinningu palamida svakako će se dobiti puno više udaraca ako se bude spinalo s predvezom promjera 0,30 mm, ali ako su u pitanju palamide teže od dva kilograma, tada će izvlačenje svake takve ribe trajati i trajati.

No, ako se promjer predveza digne na 0,60 milimetara, tada izvlačenje može ići po sistemu tko je jači. I premda se može učiniti da je 0,60 mm debelo, na pojedinim pozicijama na kojima more zbog palamida kuha, mnogi ribolovci, ne želeći riskirati, koriste strune promjera i jedan milimetar.

Dakle, predvez bi trebao biti dovoljno podatan da može odraditi prezentaciju bilo ješke bilo varalice na najatraktivniji mogući način, s tim da bi trebao biti istovremeno i dovoljno otporan na abraziju, kao i dovoljno nosiv na čvoru. I to je to, barem što se predveza i prama tiče.

PARABOLIČNE REZERVE

Upuštati se u raspravu o štapovima i njihovoj kvaliteti još je rizičnije. No, budući da je poanta ove rasprave izvući nekakav konkretan i koristan zaključak, taj rizik možemo smatrati podnošljivim.

Općenito gledano, štap mora biti takav da može parirati očekivanom ulovu, s tim da je idealno da ima ono što proizvođači i trgovci vole nazivati rezervom snage. Što to zapravo znači?

Pretpostavimo da nekakav štap ima akciju od 30 do 60 grama, a što se u mnogim situacijama poistovjećuje s težinom izbačaja (CW - casting weight). To znači da štap svoj optimum može dati ako se koriste težine, bilo u obliku varalica, bilo u obliku kompletnog otežanja od 30 do 60 grama.

Optimum u ovom slučaju znači da će se u okviru preporučenih otežanja štap ponašati u skladu sa svojim performansama. Ako se koriste manje težine, kada je u pitanju primjerice spinning, zabačaj neće biti onakav kakav bi bio sa štapom niže akcije, kao što će i izostati užitak izvlačenja sitne ribe koji bi bio ogroman s nekim modelom akcije 5-15 grama.

Pretpostavka je da takav štap bez osobitih problema može savladati mrtvi teret težine 2 kilograma. To znači da bi isto tako vrlo lako mogao izaći na kraj s lovinom koja je teška oko 4 kilograma, pri čemu mu u finalu valja pomoći s oprarom. No, kad se na tom istom štapu nađe lovina od 6 kilograma, pitanje je hoće li blank izdržati ako se ukaže potreba za odvajanjem ribe od dna ili potreba za nasilnom promjenom smjera. Štapovi koji imaju rezervu snage to mogu.

Takvi štapovi u pravilu nakon postizanja gornje granice maksimalnog opterećenja ulaze u svoju paraboličnu fazu, kada im se i donja trećina blanka počinje savijati bez opasnosti od pucanja.

Naravno, jeftiniji modeli to nikada i nikako ne mogu postići, a test koji može pokazati može li i vaš omiljeni štap izvući malo više od očekivanog možete provesti kada već sljedeći put udice pronađu dno. Pažljivim i postepenim zatezanjem u tvrdo lako ćete vidjeti do koje granice štap bez čudnog krckanja može ići i koliko je takvo zatezanje sigurno za pribor, ali i za vas.

Naime, kada se lomi, štap rijetko kada puca uredno. Najčešće je riječ o neurednom lomu, pri čemu su krajevi uvijek oštri s cijelom hrpom nepravilnih, kao žilet oštrih rubova.

Dakle, pri odabiru štapa uvijek pokušajte birati malo bolji i mrvicu jači model od onoga za što vam treba, upravo za one situacije u kojima će se na drugom kraju naći riba života. I tek kada takvog pronađete, tada možete reći da ste našli pravi štap.

SAMO VELIKI BROJEVI

A role su, barem danas, najčešće stvar platežne moći. Većina suvremenih rola s lakoćom izlazi na kraj s većinom riba koje im se mogu naći na putu. Kočnice će, ako se s njima pravilno rukuje, bez problema odraditi sva proklizavanja i zatezanja, tako da će se riba prije ili kasnije naći umorna pod nogama. Problem mogu stvoriti jedino uistinu velike i brze ribe.

Dakle, ako se panulaju lice, velike strijelke, gofovi, velike palamide, lucevi, albakori ili tune, a da se pritom ne žele koristiti multiplikatori već isključivo stacionarne role, tada uopće nema dvojbi. Neophodno je ići na najvišu klasu.

Stella SW, Penn Conflict, Van Staal VSB ili Fin-Nor Offshore i njima srodni modeli s velikim brojem u nastavku osnovnog imena jedini su pravi odgovor na potencijalnu borbu sa spomenutim nemanima. Istina je da će s ovakvim naoružanjem izostati užitak kod većine ulova koji su lakši od pet kilograma, ali zato pri kačenju kapitalaca s ovim rolama straha nema.

A što se tiče ostalih ribolovnih situacija s klasičnim ribama, i tu valja imati dozu rezerve. Lov cipala se odvija na nekih deset do dvadeset metara od obale, što bi teoretski trebalo značiti da je za njihov lov dovoljna mala rola klase 2500 s pedesetak metara nekakvog najlonskog monofila.

No, ako se u tom lovu na udicu baci cipal od tri kilograma, da ne spominjemo i potencijalno teže ili agresivnije ulove koji će u prvom bijegu možda izvući i više od pedesetak metara strune, tada bi bilo jako dobro na roli imati namotano barem stotinjak, ako ne i sto pedeset metara strune, s kojom onda možemo barem donekle kalkulirati koliko nam meka usta tog kapitalnog cipla dopuste.

Zbog takvih bi situacija uvijek bilo dobro imati rolu koja može, baš kao i ostatak opreme, podnijeti malo više i dati malo bolje.

SAMO ISKUSTVO

Na kraju ostaje dilema oko taktiziranja nakon kačenja. Naime, i tu postoje dva moguća razvoja događaja. U prvom se slučaju jačem protivniku popušta svaki put kada se pokuša bilo kakvom grubošću osloboditi situacije. Štap se obara prema moru, a kočnica na roli po potrebi popušta baš koliko treba, i tada to traje i traje.

No, što zamaranje duže traje, to se i šanse za spadanjem ribe s udice povećavaju.

Ubodna se rana širi i udica, ako nije baš tvrdo zapela u kost, može pri svakom idućem otresanju jednostavno ispasti iz usta. Predvez, ma koliko bio nov i nosiv, u takvom zamaranju konstantno se trlja o oštre zube, gubeći polako na svom dijametru, a onda i na nosivosti. Puno se puta dogodilo da su ribe u takvom zamaranju nepovratno izgubljene ili da su u najboljem slučaju nakon podizanja preko bande broda jednostavno spale s udice.

Nasuprot tome, postoje situacije u kojima se riba forsira kako bi se izbjeglo nepotrebno kalkuliranje, a lovina što je moguće prije dovukla do obale ili barke. Takvim se pak pristupom ubodna rana, a često i cijela usta ribe, mogu doslovno proparati, nakon čega se riba sigurno gubi. Isto tako i struna, koja je možda u prošlom ili u ovom kačenju doživjela nekakvo krzanje, može jednostavno puknuti, a što će opet značiti gubitak lovine.

Rješenje je zapravo vrlo jednostavno i donosi ga svaki ribolovac za sebe, sve u zavisnosti od trenutne situacije u danom trenutku. Tako će se možda u prvom dijelu borbe zakačenoj ribi popuštati, da bi se nakon nekoliko minuta izvlačenje isforsiralo.

Ili će se, pak, najprije isforsirati kako bi se riba odigla od dna, da bi se kad se nađe u pola mora moglo taktički, sve prema potrebi, popuštati. Naravno, u završnici su i kuka i oprara pri ruci, baš kao i nož za nedajbože potrebe.

Nažalost, puni pravi recept za ovaj završni dio priče ne postoji, jer ga svaki ribolovac mora znati osjetiti, pri čemu se taj osjećaj stječe isključivo dovoljno čestim, da ne kažemo stalnim boravkom na moru.

A kad vas sljedeći puta kolega ili slučajni prolaznik upita zašto lovite s tako debelom strunom, nemojte se libiti već mu samouvjereno odgovorite: - Što je sigurno - sigurno je!

27. veljača 2021 13:38