StoryEditor

RIBOLOVNI SAVJETITri su situacije u kojima štap može dati maksimum, ali i podbaciti. Samo pravilnim kombiniranjem postići ćete potpunu kontrolu nad priborom i lovinom

Piše Boris BULIĆ
20. veljače 2021. - 07:41
Neki se štapovi savijaju cijelom dužinom blanka

Malo je ribolovnih štapova koji nemaju okrugli presjek. Tek je nekoliko brendova proizvelo ograničen broj modela s elipsoidnim presjekom, dok su oni s višekutnim presjekom u pravilu retro modeli izrađeni od lameliranog bambusa i spadaju u muzejske izložbene primjerke. Pa iako je poznato da kružnica nema kutove, štapovi ih ipak imaju. Naravno, ti kutovi nisu vezani uz presjek blanka već uz odnos uzdužne osnove pod opterećenjem.

GRAFIT I STAKLOPLASTIKA

Da bi uspješno definirali kutove koje spominjemo moramo početi od osnovnih karakteristika koje određuju štap, odnosno definirati njegovu samu konstrukciju i akciju, tj. gramažu.

Premda je u prošlosti stakloplastika bila temeljni konstrukcijski materijal, danas je kompozitni grafit najkorišteniji. Budući da je grafit po strukturi vrlo krt i krhak, samo zahvaljujući posebnim tehnološkim postupcima dobiva se posebno žilava struktura koja takve štapove čini elastičnima i savitljivima.

Pritom se unutar slojeva grafitnih vlakana dodaju raznorazni materijali koji mu, u kombinaciji s posebnim načinom pletenja, daju određenu kvalitetu. Podaci koje nalazimo na deklaracijskim karticama, poput primjerice IM6, IM8 ili IM10, govore prvenstveno o čistoći grafita, što zapravo ima više značaja za proizvođača i trgovca nego za krajnjeg korisnika.

Stakloplastični puni štapovi namijenjeni obalnom ribolovu danas se još malo gdje mogu pronaći. Takvi štapovi zapravo postoje samo kod kolekcionara ili starijih ribolovaca koji još uvijek sentimentalno čuvaju svoju staru opremu. Jedan od najpoznatijih modela iz toga, pa i ne baš tako davnog, prošlog doba je legendarna Germina, štap zbog kojeg je dobar dio ribolovaca tog vremena liječio teniski lakat.

Danas je stakloplastika na štapovima uglavnom prisutna samo u punim vršnim, uglavnom višebojnim segmentima koji su kao takvi upravo savršeni za detekciju griza.

VIŠEDIJELNE CJELINE

Prema konstrukcijskoj izvedbi možemo razlikovati jednodijelne, dvodijelne, trodijelne, višedijelne i teleskopske štapove.

Spajanje dvodijelnih, trodijelnih i višedijelnih štapova ostvaruje se na jednostavan način, umetanjem kraja jednog segmenta u početak drugog, pri čemu razlikujemo dva osnovna načina spajanja – put over i put in.

Kod prvog se načina spajanja donji dio gornjeg segmenta svojim šupljim krajem jednostavno natakne na gornji dio drugog, donjeg segmenta koji je na tom dijelu nešto uži i najčešće konusni.

Put in je način spajanja kod kojeg se donji dio gornjeg segmenta, najčešće preko konusnog trna, utiskuje u gornji šuplji dio donjeg segmenta.

Kod teleskopskih je štapova dosjed segmenata ostvaren tijesnim nalijeganjem konusnih krajeva, istim onim kojim se razvlače i segmenti kod pravog teleskopa, po čemu su ovi štapovi uostalom i dobili ime.

Poanta svega toga je zapravo pokušaj da se ostvari jedinstvena cjelina kod koje se neće osjetiti da je spajana iz više dijelova. Naravno, tako što ne polazi baš svima za rukom.

ZBUNJUJUĆI BROJEVI

No, na deklaraciji štapa je, osim detalja koji govore o materijalima od kojih je izgrađen blank i broja sastavnih dijelova, u pravilu istaknuto još nekoliko brojeva koji govore o gramaži, katkad i krivuljnom testu čija je kratica TC, a što dolazi s engleskog govornog područja (test curve), te o težini bacanja za što je kratica CW, također uzeta iz engleskog jezika (casting weight).

Ti brojevi mnoge ribolovce u pravilu zbunjuju, i to ponajprije jer na generalnoj razini nije kreirana jedinstvena nomenklatura, odnosno jedinstven način označavanja tih jako važnih fizikalnih svojstava.

Svojevremeno su neki brendovi svoje štapove označavali oznakama od A do D, pri čemu je štap oznake A bio najkrući, brze vršne akcije, a štap oznake D najsavitljiviji i najmekši.

Neki su brendovi u isto to vrijeme svoje štapove svrstavali također u četiri akcijske grupe, ali s drugim oznakama. Tako je prva, najmekša i najsavitljivija, bila grupa štapova označenih s 1,5-2,0, dok je posljednja i najtvrđa nosila oznaku 4,5-5,0.

Srećom su takvi načini označavanja prošlost, pri čemu se ni suvremene oznake ne mogu pohvaliti nekom pretjerano jasnom porukom koju bi trebale davati već na prvi pogled.

Jedna od najvažnijih stavki, pogotovo kada su u pitanju štapovi za lov s obale, je težina bacanja (CW) čija vrijednost zapravo govori o preporučenoj težini kojom možemo opteretiti štap prilikom izbačaja.

Najčešće se izražava brojčanom vrijednošću koja određuje raspon između dvije gramske težine, primjerice 50-80 grama, što znači da se preporučena težina ukupnog opterećenja prilikom izbačaja treba kretati od 50 do 80 grama. To ne znači da taj štap ne može izbaciti veću ili manju težinu od navedene, već samo da ćemo korištenjem navedenoga opterećenja tim štapom postići optimum.

JOŠ MALO BROJEVA

Druga vrijednost na koju valja obratiti pažnju je svakako akcija štapa koja je po prirodi zapravo najjasnija opisna vrijednost koja bi trebala dati informaciju o načinu na koji će se štap saviti prilikom opterećenja maksimalnom težinom.

U tom smislu razlikujemo brze štapove kod kojih je savitljiv samo vršni segment, brze štapove kod kojih je savitljiva prva trećina, štapove kod kojih se savijaju prve dvije trećine, te štapove kod kojih se tijelo štapa savija cijelom dužinom od vrha do rukohvata, takozvane parabolike.

Kod nekih se brendova oznaka akcije izražava u gramima, pri čemu takva oznaka, primjerice up to 120 g, zapravo govori samo o gornjoj granici korištenog otežanja preko koje ne bismo trebali opterećivati štap prilikom izbačaja, što zapravo nije ništa drugo doli CW.

A onda se na sve to nadoveže još i krivuljni test koji je zapravo samo najbitnija karakteristika parabolika, štapova koji se savijaju cijelim svojim tijelom. Taj krivuljni test govori o težini koja je potrebna da bi se vrh štapa koji je postavljen paralelno s podlogom, odnosno potpuno vodoravno, savio pod pravim kutom. Ta je vrijednost uglavnom izražena u librima, što dodatno zbunjuje sve koji su odrasli u metričkom sustavu.

Srećom formula za preračunavanje postoji. Dovoljno je navedene libre pomnožiti s 453,6 (jer je 1 lb = 453,6 g) da bi se dobila vrijednost u gramima, te tu vrijednost podijeliti sa 16. Tim se preračunavanjem iz vrijednosti krivuljnog testa dobiva težina bacanja.

A da bi iz vrijednosti krivuljnog testa dobili idealnu nosivost strune za taj štap, potrebno je iste one libre ponovno pomnožiti s 453,6, no ovoga puta dobiveni rezultat treba pomnožiti s 5. Jednostavno, zar ne?

ZABAČAJ JE PRVI KORAK

I premda sve ovo može zvučati vrlo zbunjujuće, dovoljno je dva štapa iz bilo koje opisane dvije grupe uzeti u ruku i zaljuljati da bi se vidjela i osjetila više nego očita razlika. No, što to sve znači u konkretnom ribolovu?

Dakle, iz pozicije štapa, ribolov se sastoji od zabačaja, detekcije griza i izvlačenja lovine. Naime, samo je u tim radnjama štap aktivan. Naravno, za vrijeme transporta ili čekanja ribe štap može doživjeti sve i svašta, ali je njegova glavna uloga odraditi zapravo samo spomenute tri radnje. Dakle, prva stvar koju treba svladati je zabačaj.

Postoji cijela hrpa tehnika za zabacivanje, no u ovoj situaciji nas zanimaju samo dvije osnovne, a to su klasični zabačaj preko glave i podbačaj.

U prvom se slučaju vrh štapa najčešće postavlja u poziciju što je moguće više iza sebe, te se, nakon što se kraj strune s ješkom, varalicom ili otežanjem umiri ili pak postavi u najpovoljniji položaj za izbačaj, naglim pokretom prema naprijed, dovodeći štap tako vrhom u krajnji mogući položaj ispred sebe, otpušta struna dotad zadržana prstom.

U tom postupku je u igri cijeli niz sila koje koriste ponajprije opružnu energiju blanka. Upravo zahvaljujući svim onim svojstvima svaki će se štap s drukčijim deklaracijskim svojstvima u toj situaciji drukčije ponašati. Jako je važno koliko je štap savitljiv, odnosno u koju akcijsku skupinu spada, te kolika mu je prava bacačka težina.

PUMPANJE ŠTAPA

U prvom trenutku zabačaja štap se savija tako da vrh ostaje na mjestu dok se tijelo postepeno počinje savijati, prvo gornjom trećinom, a onda po potrebi i srednjom, da bi se u trenutku otpuštanja strune to savijanje nastavilo. I dok se neki od štapova u tom zabačaju nakon otpuštanja strune nastavljaju uvijati još neko vrijeme, neki se pak smire već nakon drugog ili trećeg uvijanja.

Naravno, ovi posljednji pružaju mogućnost daljeg zabačaja, jer struni koja prolazi kroz smirene provodnike stvaraju manji otpor. Ipak, u rukama vještog ribolovca, i najvećim parabolicima se uz pravilno pumpanje i, naravno, vježbu koja je prethodila svemu tome, s lakoćom postižu izbačaji preko sto metara.

Štap se u takvim zabačajima uglavnom kreće unutar 160 stupnjeva, mjereno od položaja neposredno pred zabačaj do trenutka otpuštanja strune.

Taj kut velikim dijelom zavisi i od trenutka kad se struna otpušta, jer niti je svaki štap isti, niti je sila opterećenja zbog brzine izbačaja uvijek ista, kao ni otežanje, a ni svaki ribolovac nije isti.

LOMLJIVIH DESET GRAMA

Podbačaj je specifična tehnika zabacivanja u kojoj se opterećenje na kraju strune najčešće nalazi pod nogama ribolovca, katkad i u ruci, ali u pravilu zapravo neposredno ispred ribolovca, dok je štap položen vrhom koso prema dolje, s tim da je i rola u položaju najbližem tijelu ribolovca. Ispružajući ruku kojom se štap drži, štap se savija vršnim dijelom te se poput opruge ispravljajući pokreće otežanje na kraju strune. U krajnjem je položaju ruka koja drži štap ispružena maksimalno naprijed baš kao i štap koji prati liniju otpuštanja strune.

U ovom se slučaju kut koji zatvara početni i završni položaj štapa kreće oko 30 do 45 stupnjeva što, mora se priznati, i nije neka širina. Upravo se stoga ovakvi zabačaji i ne mogu uspješno ostvarivati mekanim štapovima.

Nasuprot tome, tvrdi i brzi modeli, ako svim svojim karakteristikama u potpunosti ne udovoljavaju zahtjevima koje nameće takav način zabacivanja, ulaze u zonu rizika, riskirajući lom i to najčešće u zoni prve trećine štapa koja je u tom slučaju najopterećenija.

I premda se misli da je za lom štapa na taj način potrebno veliko opterećenje i sila, katkada je dovoljno i desetak grama da bi se narušila krhka grafitna struktura nekog štapa koji u drugim okolnostima može podnijeti, istina drugog tipa, ali ipak, nebrojeno puta veće opterećenje.

PROMJENA KONCEPTA

Način detekcije griza je kod različitih ribolovnih tehnika, naravno, različit, no od onih tehnika koje detekciju griza povjeravaju vrhovima štapa, oprema mora biti dobro izbalansirana kako bi sve proteklo u najboljem redu.

Kad je u pitanju lov većih riba, tada će i neki grublji štap s lakoćom detektirati pomak i zatezanje strune, no kada se love sitnije ribe ili pak one koje su osjetljivije na prezentaciju pa se i zbog načina hranjenja teže čitaju, tada u igru ulaze tanki vršni segmenti, najčešće pojasno obojani upadljivim i jasnim bojama.

Većina ribolovaca koji love na taj način koristi utične vršne segmente. Čak i kod modela koji su teleskopski s integriranim vršnim segmentom, skida se taj najtanji segment pa se na njegovo mjesto postavlja utični.

Premda se takav postupak može učiniti bahatim, riječ je zapravo o vrlo praktičnom postupku. Naime, ako štap svojim osnovnim karakteristikama udovoljava ovakvom načinu ribolova, izmjenom vršnih segmenata različite osjetljivosti u tren oka se može postići idealna kombinacija.

I dok kod kompaktnih štapova, ako želimo ostvariti promjenu u osjetljivosti, moramo mijenjati cijeli štap, u ovom se slučaju samo izmjenom utičnog vrha mijenja gotovo cjelokupan koncept. Ako se postavi najosjetljiviji vrh, tada se s tim štapom može odraditi natjecanje u kojem su lovina gire, no ako se stavi najtvrđi vrh, tada taj isti štap u nekoj fermi može čekati i nasukati i kapitalnu oradu.

PETLJAJUĆI PROBLEMI

U zavisnosti od ciljanog ribolova koriste se vrhovi različite osjetljivosti. Da bi ustanovili koji je vrh koliko osjetljiv potrebno ga je prihvatiti za sami vrh pa ga pokušati odići simulirajući na taj način teret kakvom će biti izložen u ribolovu. Ako na taj način prihvatimo dva ili više vrhova, jasno ćemo moći vidjeti koji se koliko savija i koji je najosjetljiviji, a koji najgrublji.

Mnogi proizvođači uz takve štapove prilažu dva do tri vršna segmenta različite osjetljivosti na kojima je onda ispisana i deklaracija, bilo opisno –​ light, medium, heavy, ili pak u gramaži – 10 do 30, 30 do 60, 60 do 90 grama.

Naravno, detekcija griza će proći najčešće besprijekorno. Griz će biti uočen, ali onda treba i odreagirati nekakvom kontrom ili popuštanjem, što ovisi o načinu ribolova, ribi i samom ribolovcu. No i ovdje, baš kao i kod zabačaja, postoji onaj moment opuštanja nakon napetosti.

Dakle, kad je griz uočen, pa na njega odrađena kontra, povio se najprije sam vršni dio vršnog segmenta, nakon toga dvije trećine vrha, a onda, ako je na udici riba, i dio blanka štapa u zavisnosti od težine. No, ako ribe nema, tada je kontra otišla u prazno, što znači da će se vrh, ako se struna naglo opusti, zaljuljati.

U tom ljuljanju, do trenutka smirivanja struna se može omotati oko samog vrha i ostati tako zapletena, što je svakako neželjeni problem koji se najčešće događa upravo u radu s najosjetljivijim vrhovima. Da bi to izbjegli strunu je potrebno sve vrijeme držati napetom, ne dopuštajući joj da stvori petlju.

Drugi korak, o kojem svakako treba razmišljati puno ranije, su KR provodnici kojima bi vrh poželjno trebao biti opremljen, a koji ne dopuštaju takvo petljanje. A struna koja je u takvom ribolovu gotovo pa u pravilu upredenica, trebala bi biti bacačka, potpuno okrugloga presjeka koja će glatko kliznuti preko provodnika, čak i kad dođe u situaciju stvaranja petlje.

Naravno, do tog petljanja ne dolazi samo zbog nespretnosti ribolovca. Na moru uvijek puše, prisutni su i valovi, a ni ribe se ne ponašaju uvijek predvidivo zbog čega koncentracija ribolovca mora uvijek biti na vrhuncu.

I premda se slomljeni vršni segment zapravo lako može zamijeniti, takav je lom uvijek problem. Osim što oduzima dragocjeno vrijeme, svakako je i svojevrsni financijski udar na džep, jer dobar vrh nikada nije jeftin.

NULA JE GREŠKA

A onda se riba napokon uspješno prevarila i našla na udici, nakon čega kreće izvlačenje ispunjeno borbom, zamaranjem, beskompromisnim izvlačenjem ili rutinski brzim namatanjem, što sve zavisi o veličini ribe i cilju ribolova.

Ako se, primjerice, love veće plemenite ribe, a na udicama se nađu knezovi koji i nisu uvijek poželjna lovina, tada se sistem izvlači najbrže što se može ako pribor to dopušta, bez želje da se takav ulov sačuva. Dapače, u nadi da će u izvlačenju možda i sam spasti. No, ako je u pitanju natjecanje pa su lovina sitne gire, tada se izvlačenje odrađuje itekako pažljivo.

No, pretpostavimo da je kačenje bilo uspješno, odnosno da je na udici riba po koju smo došli i da je svakako želimo što je moguće kvalitetnije izvući na suho.

U nekakvom obalnom ribolovu, u prvom trenutku kačenja štap najčešće zauzima gotovo okomiti položaj u odnosu na podlogu na kojoj stojimo. Vrh je povijen, a za njim i dio blanka, sve u zavisnosti od trenutačnog opterećenja. No nakon što je kačenje potvrđeno, potrebno je nastaviti izvlačenje. Ako je more relativno plitko, dno zarašteno i problematično, a lovina sklona zavlačenju u škrape i procjepe, tada se štap odiže što je moguće više uz brzo namatanje role kako bi se riba odlijepila od dna.

U situacijama u kojima ne postoje takvi problemi, nakon potvrde kačenja štap je idealno postaviti u položaj od nekih 75 stupnjeva i izvlačenje nastaviti ne mijenjajući taj kut. Naime, većina štapova u tom položaju samostalno odrađuje 90 posto posla.

Zahvaljujući opružnim silama, čiji raspon i snaga zavise od akcije i krivuljnog testa s početka ovog teksta, štap će poput fine opruge, naravno u suradnji s pouzdanom kočnicom role, amortizirati sve eventualne grubosti do kojih može doći u izvlačenju i zamaranju ribe.

Tako je, primjerice, kod izrazitih parabolika, nakon kačenja kapitalnih riba štap dovoljno držati pod spomenutim kutom od 75 stupnjeva maksimalno savijen, što će i najborbeniju ribu prije ili kasnije izmoriti u tolikoj mjeri da će se potpuno smiriti i predati.

Jedna od najčešćih grešaka koja je svojstvena početnicima, no ponekad i iskusnijima, kad im se na udici nađe malo bolji komad, je izvlačenje ribe direktno rolom. U toj je situaciji štap poravnat s linijom strune tako da se baš ništa od elastičnih svojstava štapa ne koristi.

Pritom je sav teret lovine povjeren kočnici role tako da ogromno opterećenje, osim udice i ulazne ubodne rane, trpe svi čvorovi kojih na svakom ribolovnom sistemu ima dovoljno da čine ne jednu nego više najslabijih karika. Taj kut od 0 stupnjeva je mnogim ribama spasio glavu, istina katkada s pearcingom kao posljedicom, ali je ostavljajući i dalje živu i plivajuću.

OPASNI PRSNI KUTOVI

I na kraju te borbe koja je gotovo uspješno okončana, ribu treba prihvatiti. Kobna greška koja je mnoge ribolovca koštala i izgubljene ribe i loma štapa, a katkad i ozljeda, je prihvat ribe na prsa. U žaru borbe, mnogi ribolovci neuspješno procjene koliko je strune namotano pa u podizanju ribe iz mora ustanove kako im je riba zbog prenamotane strune izvan dosega ruku.

Odizanjem štapa u okomiti položaj riba se pokušava približiti, no tada vrh dolazi u najkritičniju moguću poziciju u kojoj se zbog kuta pod kojim se savija nalazi na granici pucanja. U zavisnosti od kvalitete, materijala od kojeg je izrađen i akcije, različiti vrhovi imaju različitu savitljivost, odnosno različite kutove do kojih se mogu u odnosu na bazu savijati bez posljedica. Iznimno malo modela podnosi prihvat ribe na prsa, zbog čega te opasne kutove definitivno treba izbjegavati.

Ako je moguće, štap se sve vrijeme održava pod kutom od 75 stupnjeva u odnosu na morsku površinu, da bi se po potrebi, u trenutku prihvata, kut koji zatvaraju struna napeta između vrha štapa i ribe te samog blanka štapa sveo na 90 stupnjeva. Tada se riba, ako je to moguće odiže iz mora, vodeći pritom računa o tome da štap ne prijeđe maksimalno 80 stupnjeva u odnosu na površinu mora.

Idealno je da se u prihvatu krupnije ribe koristi podmetač ili kuka da bi se štap u trenutku kad se riba nađe ili u mreži podmetača ili na kuki mogao spustiti na sigurno.

Naravno, kao i u svim drugim segmentima ribolova i ovdje postoje izvrsni štapovi i izvrsni vrhovi. Silikonski vršni segmenti su praktički neslomljivi, jer se gotovo mogu vezati u čvor. Ma koliko to bilo dobro, u mnogim ribolovnim tehnikama to je otežavajuća okolnost, jer previše plešu dok grafitni vrhovi izvrsno detektiraju, ali lako pucaju.

A kada su sami štapovi u pitanju, modeli poput Bossna štapova koji nemaju praktički nikakvih ograničenja i koji su iznimno tanki, a doslovno neslomljivi, itekako su korisni i praktični u mnogim spinnerskim ili brodskim tehnikama, no u nekakvom obalnom ribolovu, u kojem se traži daleki izbačaj i fina detekcija griza, nemaju što tražiti.

Sada opet dolazimo na početak teksta, jer bi u potrazi za štapovima i vrhovima trebalo najprije pročitati deklaracije pa definirati gramaže, akcije i krivuljne testove da bi znali što držimo u ruci, što od toga možemo očekivati i pod kojim kutom upravo taj štap moramo držati.

27. veljača 2021 13:02