Od ranog jutra polazi se na škampe. Jedan od najmlađih kvarnerskih škampara Vjeko Galović već šesnaest godina u vrijeme sezone odlazi do svojih vrša, piše HRT. Fizički je naporno, ali uz volju i ljubav, takvo tradicionalno škamparenje opstaje.
Oko dvije i pol milje od obale Mošćeničke Drage, ispod bove kao kanistra, duboko su skrivene vrše u nizu. A škamp, ili je u vrši ili se još krije u mulju koji pokriva dno gotovo cijelog Kvarnerskog zaljeva.
- U osam do devet sati digne se svih 300 vrša ako vrijeme dozvoljava. Jedino je zimi, kada su dani kraći, onda bacimo 200-250 vrša u moru jer je dan kraći i jednostavno tako, objašnjava Vjeko Galović, škampar iz Mošćeničke Drage.
No i zimi se radi, priprema se škamparska sezona, uređuju vrše i krpaju ribarskim iglama. Ovom škamparu po jednom punktu s vršama treba oko pola sata.
Na Kvarneru, koji je poznat po škampima, ima petnaestak aktivnih škampara. I potražnja je uvijek veća od ponude pa se ne može dogoditi da bilo što ostane neprodano. Cijena škampa po kilogramu kreće se oko dvjesto kuna, dok ih neki restorani prodaju i dvostruko skuplje. No u vrijeme lockdowna, škamparenje se nije isplatilo pa mnogi i nisu izlazili na more.
- Ovo vam je kao i poljoprivreda, ovisi vam od sezone do sezone. Imate boljih godina kada je ulov veći i imate lošijih. Bilo me strah, kako je bilo puno potresa, da će biti loše. Jer kada su potresi i to, onda se inače lošije lovi, ali onako jedna prosječna godina. Ali to ćemo još vidjeti do kraja godine. Još je teško za reći, kaže Galović.
I nakon što su manji primjerci izašli iz vrša, ostali su škampi prosječne veličine, netaknuti, nisu izgubili sočnost. Vjeko, kao i ostali kvarnerski škampari, svoj izlov izravno iz barke plasira u restoran.
- On ima svoju određenu boju, dođe živ u restorane tako da, gurmani kažu, ima jedan pravi okus, ističe Galović.
S njim bi se složio i kolega kojem je ovo posao već trideset i devet godina pa je dobro upućen u kvalitetu ovog kvarnerskog primjerka.
- To je škamp koji ima svoju kvalitetu u mesu samog podneblja. Dolje u podmorju je dobra paša za škampe i ima svoju kvalitetu. Puno, puno je kvalitetniji od škampa koji se lovi dolje na 200 metara kod Jabučke kotline, rekao je Bruno Vunić, škampar iz Mošćeničke Drage.
A mnogi još teško prepoznaju razliku između norveškog i kvarnerskog škampa. Bruno Vunić tvrdi da smo za to sami krivi.
- Mi nismo prezentirali u javnosti taj škamp do one mjere koji on vrijedi tako da on je ostao i dalje samo škamp, a razlika je između jednog i drugog barem tri do četiri stepenice same namirnice koja se prezentira na stol, smatra Vunić.
A ugostitelji vole škampe, ne samo zato što ih gosti traže nego i što se s njima mogu kreirati maštovitu ponudu.
- Od nekih vrlo jednostvnih stvari, krajnje popularan je sirovi škamp sa kapi maslinovog dobrog ulja i malo limuna i malo krupne soli i to je nekakva klasika koja je sigurno najbolja ili je na samome vrhu. Mi znamo kombinirati sezonski, radimo kombinacije sa sirovim škampom i jabukom, bazgom, celerom. Tu se znamo poigrati s kombinacijama. Popularna kombinacija je domaća skuta i škamp i med. To je godinama ono što prate lokalni restorani i to treba kao takvo očuvati, ne previše ići u nekakve širine, ali tu i tamo se za nijansu poigrati, uvijek dobro dođe u restoranu, objašnjava Stiven Vunić, ugostitelj iz Mošćeničke Drage.
I dok se nekada na Kvarneru lovilo i do 30 kilograma škampa na dan, danas je i ulov od 10 kilograma uspješan. Da bi škamp dosegnuo težinu odraslog primjerka, treba dosta vremena. Zato ga je potrebno očuvati - i kao populaciju i kao vrijednu namirnicu, piše HRT.