StoryEditor

pogled u prošlostKako se radilo u vrime šototajera: krvav je to posal bija, to su junaci koji su izgradili sve naše rive i mule, luke i svjetionike....

Piše Edo Šegvić
23. siječnja 2021. - 09:34
Ilustracija/Shutterstock

More nije samo gušt i kupanje, plovidba i "ronidba", jedrenje i glisiranje, "frižider" friške ribe koju samo triba uvatit i prodat, oli pojist. More spaja otoke i kopno, naravski, brodima raznih veličina i namjena. E, a za sve te puste brode triba napravit luke i mule, svjetionike. Znamo da i svako malo misto uz more ima koji mul oli bar bokun rive.

A ko je to sve napravija, sagradija? E, za to su potribne cile ekipe strukovnjaka različitih struka, ali kako se radi o morskin, boje reč – podmorskin radovima, neizbježan nan je – šototajer!

Danas opremljeni ronioci sudjeluju u gradnji podmorskih elemenata luka i lučica, riva i mula (ima san i' priliku gledat kako po mojin projektima radidu na Matejušku, u Stari Grad, Supetar, Rogač…).

E, a kako se to radilo prije, u vrime šototajera? Evo, ja van mogu bit svidok, jerbo san pri više od 50 godin to gleda – uživo!

Moj dida, Ivan, često me vodija na Rivu, gledat trabakule i vapore. Tako smo jedan put naletili dok su radnici popravljali podmorski dil mula doli na Đigu. Tamo di se riva i mul spajadu vidili smo niki šušur i gužvu, kamijone, puste alate i radnike, a u more jednu maonu.

Kako je moj dida radija u Cestara i vrilin asfalton asfaltira ulice, zanimalo ga je sve šta ima veze sa građevinarstvon. I, naravski, zastali smo, mora je on prekontrolirat šta se to radi. Dok je dida tako ćakula sa radnicima, ja san sta uz jednu kolonu na koju je sidija niki mršavi neobrijani čovik, sa staron kapon na glavu, zagleda se umore i puši cigaret. A onda ga je jedan drugi, odebji, u jaketu, zazva: – Jakove, ajde, pripremi se, na tebe je red

Gledan ja šta on sad triba učinit, a dvojica jedva vučedu sa maone niko ogromno gumeno odijelo, cilo iz jednega komada. Oni moj sa kolone, Jakov, potegne još jedan dim, itne čiku u more i skine postole, a oni mu već pomažedu obuć tu čudnu monturu.

Prvo je utira nogu po nogu kroz onu bužu na vrju, pa jednu pa drugu ruku, potežedu oni put gori, na kraju mu se vidi samo glava kroz oni veliki otvor na vrju oko vrata. A onda su mu donili dvi ogromne cokule, potplati jedno dva prsta olova, pusti kaiši amo-tamo, utirali nogavice u cokule i sve to lipo zagropali. Sad mu oko pasa stavjadu niki kaiš, a na njemu nekoliko debeli' olovnih pločic, paridu ka one vojničke fišeklije.

Asti sto, upadne li sad Jakov u more, utopit će se. Evo još mu navlačidu i gumene rukavice, sad mu se samo glava vidi. Još su mu oko vrata ka kadenu obisili naprid i nazad dvi olovne ploče na komad špaga, ka dvi velike fete od dinje. Na glavu su mu nabili jednu veliku okruglu mesinganu balotu, naprid samo jedan okrugli fineštrin, caklo, da more vidit šta radi… I još lipo sa desetak vida-leptira zavidali tu kacigu na oni mesingani prsten oko vrata.

Osta san zavrteć, asti, ovi su ludi, ugušiće čovika, gledan ga u straju… A on ništa, samo viri kroz onu staklenu bužu, više ne more pušit i da oće. Ona dvojica već sa maone vučedu niki veliki ka sanduk sa dvi duge ručke i gumenon cijevi, debelon ovako, ka moja ruka. Kraj cijevi su mu zavidali na kacigu, odizad na čupicu.

To mu je pumpa, da čovik more disat dok radi šoto mora – podučava me dida. – Zato ga i zovedu – šototajer

image
Edo Šegvić

Dotle su oni sa maone pomalo prema Jakovu okrenili granu nike ka zdizalice, spustili sajlu sa kukon, zakačili ga i digli u ariju, on samo malo mrda nogan. A onda su krak dizalice okrenili prema moru i polako ga počeli spuštat u more, dok su dva manovala počela pumpat na onu pumpu, gori – doli, da mu kroz gumenu cijev dojde malo arije, ajme, da mi se Jakov ne uduši.

Da mu ne bude dosadno šoto mora, odma su mu u jednu željeznu škatulu priko vinča spustili u more krcato alata – čekić i macu, dlita i zidarsku žlicu, sve šta triba.

Ja umra o' straja i cili drćen, a moj se dida samo smješka, stavija mi ruku priko ramena i ćakula sa drugin radnicima. Jedan odebji brko, ima bit da in je on kapo, poslovođa, svako malo gleda na sat i priko oka kontrolira je li ona dva na pumpi za zrak pumpadu kako triba.

Jedva san čeka kad će ga izvuć vanka na suvo. Uzvrtija se ja, a dida pita oćemo li poć još malo prošetat, a ja plačen da neću, oću vidit oće li Jakova izvuć živoga iz mora. Parilo mi je da je prošla cila vičnost dok nije proradila ona zdizalica i malo po malo digla šototajera u ariju i spustila ga na rivu. Radnici skočili, otkačili ga, odvidaju one vide-leptire sa kacige.

Odanija san, je, živ je, eno još se i smije. Prošlo je da bi po ure dok ga nisu izvukli iz onega odijela i svukli mu postole, a Jakov, mokar ka voda, od znoja, a ne od mora, duboko udanija pa izdanija, i onako mokar seja na kolonu, pa motaje radnicima da mu donesu cigaret.

E, koji je to krvav posal bija, koji su to junaci izgradili sve one naše rive i mule kroz godine. Danas je to ipak malo lagje, tehnika je napredovala, ali more je uvik vrag… I dalje je težak posal ronioca u građevinskin poslima oko podmorskih konstrukcija pristaništa i privezišta.

A imamo i podmorske arheologe, koji četkicama brišu prašinu sa starih brodov i amfori. Da batiskafe i podmornice ne spominjen, ka ni ronioce sa maskama, perajama, bocama kisika i kamerama, koji ka podvodni snimatelji snimadu ribe, rake i lažinu, dušu dalo za Našional džeografik. Posebno su popularni športski ronioci, ko će dublje, ko će duže ronit bez zraka.

02. ožujak 2021 21:47