Hrvatska gospodarska komora dodijelila je Tankerskoj plovidbi nagradu Zlatna kuna, priznanje najboljima u hrvatskom gospodarstvu za iznimne rezultate ostvarene u 2022. godini, a zadarski brodar proglašen je najboljim velikim trgovačkim društvom.
Tim povodom Novi list donosi razgovor s Marijom Pavićem, predsjednikom uprave ove firme.
Tankerska plovidba trenutno ima 13 brodova u dugoj plovidbi, od kojih je šest produkt tankera u sklopu TNG-a, tri bulk carriera i četiri tankera za prijevoz sirove nafte u Tankerskoj plovidbi. Ima i šest katamarana u sklopu tvrtke TP Line koja je, također kao i TNG, u 100-postotnom vlasništvu Tankerske plovidbe.
U javnosti se u zadnje vrijeme sve češće nagađa da će Tankerska plovidba preuzeti i najvećeg dubrovačkog brodara, Atlantsku plovidbu.
Tankerska je plovidba prošle godine ostvarila najbolje rezultate u povijesti, s dobiti od oko 106 milijuna eura. Unatoč tome, kad je pandemija COVID-19 polagano pala u drugi plan, preko noći su se, tumači Pavić, pojavili neki drugi problemi, poput nedostatka radne snage.
Naime, Tankerska plovidba od svog osnutka pa sve do prije nekoliko godina imala je u pravilu homogenu, hrvatsku posadu. Sada, uz Hrvate, na brodovima Tankerske plovidbe plove Indonežani, Gruzijci i Ukrajinci.
Pavić kazuje da su u Tankerskoj plovidbi bili spremni na to da će u jednom trenu morati početi angažirati stranu posadu. Bili su svjesni da Hrvatska ima negativan natalitet, te da su se uz to ulaskom u EU otvorila atraktivnija radna mjesta na kopnu, što u turizmu što u drugim granama, a otvorile su se uz to i granice pa naši ljudi odlaze vani i lakše se zapošljavaju, jer više ne trebaju radne dozvole.
– Mi smo napravili možebitni plan za stranu posadu, kad i ako zatreba. Predradnje su bile zahtjevne i za neke nacionalnosti čitav proces je uzeo i nekoliko godina, od uređenja zakonodavnog okvira i potpisivanja bilateralnih državnih sporazuma o međusobnom priznanju svjedodžbi pomoraca gdje nam je pomoglo resorno Ministarstvo, do rješavanja odnosa sa sindikatom, odabira agencija za ukrcaj pomoraca i u konačnici do izbora samih pomoraca.
Kad je postalo jasno da nemamo dovoljno domaćih ljudi, trebalo je odlučiti koju nacionalnost odabrati i naša prva opcija bila je ukrajinska posada jer smo smatrali da će biti najkompatibilnija s hrvatskom po pitanju životne kulture, radnih, ali i kulinarskih navika. Taman kad smo se na ukrajinsku posadu navikli i počeli selektirati najbolje od njih, dogodio se rat, kazuje Pavić.
U tom trenutku za Tankersku je plovidbu radilo 50-ak Ukrajinaca, a već u prvom tjednu rata, brod s ukrajinskom posadom našao se u ruskoj luci.
– Ukrajince sada uglavnom krcamo na brodove na kojima ne postoji mogućnost da će ići u ruske luke. Nismo htjeli riskirati i izazivati sudbinu pa smo ih zato preusmjerili na brodove koji su na Dalekom istoku, a brodove gdje postoji potencijalna mogućnost odlaska u ruske luke nadopunili smo s indonežanskom i gruzijskom posadom, kazuje Pavić.
S obzirom na to da ruska i ukrajinska posada čine otprilike 14 posto ukupne svjetske posade, zbog rata se odjednom dogodio manjak radne snage.
– Pomoraca na svijetu ima otprilike 1,9 milijuna, a bez dijela Rusa i Ukrajinaca pojavio se gotovo preko noći manjak od preko 100 tisuća ljudi. Bio je pravi pothvat nadoknaditi taj gubitak, ali mi smo u tome bili uspješni, kazuje Pavić.
Umjesto Ukrajinaca, Tankerska je plovidba počela angažirati Indonežane, koji su se, ističe Pavić, u kratkom roku pokazali jako dobri. Osim Indonežana, upražnjena mjesta na brodovima popunili su Gruzijcima.
– Što se časničkog kadra tiče, imamo sve Hrvate. Što se tiče nečasničkog kadra, oko pola njih su Hrvati, a ostalo je strana posada, govori Pavić.
Bez obzira na to što su se ulaskom u EU otvorila atraktivnija radna mjesta na kopnu, a otvaranjem granica Hrvatima je postalo značajno lakše zaposliti se u inozemstvu, Pavić ističe da u Zadru još uvijek ima interesa za časnička zvanja na brodu. Međutim, pad interesa vidljiv je za nečasnička zvanja, poput mornara, kormilara i čistača.
– Ta se zvanja ne mogu platiti više nego što ih prepoznaje međunarodno tržište rada, a to je iznos kojim se ovih dana teško živi u Hrvatskoj. Zato ta zvanja kao i u ostalim europskim državama postaju manje popularna. A časnički interes još postoji, oni su znatno više plaćeni od nečasničkih zvanja. Barem u Zadru postoji interes za Pomorsku školu i Pomorski fakultet, maksimalan broj koji se prima se u pravilu i upisuje i ne vidimo trend padanja. Što se tiče časnika Hrvata, mislim da ćemo ih imati i u dogledno vrijeme i dok god ih imamo u principu ne razmatramo stranu posadu, kaže Pavić.
Dok je u Zadru stanje solidno, na nacionalnom nivou pada interes čak i za časničko zvanje. U Bakru je, primjerice, Pomorska škola jedva skupila dovoljno đaka za održavanje nastave. No Hrvatska je, naglašava Pavić, pomorska zemlja i tako treba i ostati.
Jedan posto svih zaposlenih Hrvata su pomorci – između 16 i 17 tisuća Hrvata aktivno plovi, a između 22 i 23 tisuće imaju važeće svjedodžbe da mogu ploviti. Od 1,9 milijuna pomoraca na svijetu, Hrvati čine oko jedan posto pomoraca, pri čemu Pavić ističe da ni s jednim izvoznim proizvodom ne sudjelujemo u svijetu ni približno s jedan posto. Hrvatski je pomorac, kaže, najveći domaći brend.
Unatoč svemu, Pavić naglašava da će za domaće brodare uvijek biti mjesta u međunarodnoj plovidbi.