U jedno naše malo misto, rano ujutro, stari morski vuk barba Pjero na rivu sidi na kolonu i gleda more. Prolazi niki čovik, gleda Pjera, sta, pa ga pozdravi:
– E, barba Pjero, sjedite vi, a?
– Eee, šjor dopisnik. A i vrime je da malo otpoćinen…
– Već ste se umorili? A šta ste to radili?
– Da šta san činija? E, sinko moj, a šta nisan! A znaš li ti da ja već pedeset godin služin moru, judima i brodiman?
– Pedeset godina?
– Evo, sad san se dočepa penzije, ma ne mogu ti ja mirovat u toj mirovini, more ti je meni cili život. Moji stari su već odavno partili, a nisan se ženija, pa niman ni žene i dice. Jedino mi je ovo more ostalo…
– Od kada sam došao na ovaj otok uvijek vas vidim tu uz more…
– A ovod san ti se ja i rodija. Vidiš onu kuću gori, onde na kraj mista...