StoryEditor

Dokumentarac s tri srcaNakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na hobotnice ćete gledati drugim očima

Piše Marko Njegić
3. svibnja 2021. - 10:42

Hobotnica je raširila pipke od BAFTA-e do Oscara. Dokumentarni film "My Octopus Teacher" redateljskog dvojca Pippa Ehrlich​James Reed dobio je friško dvije prestižne filmske nagrade, uključujući najzlatniji zlatni kipić. Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca "Hobotnica i ja" bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije.

Naime, očekivalo se da će Oscara prije odnijeti "Collective". Pa ipak, pobjeda filma bila je u skladu ovogodišnje dodjele zlatnih kipića. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče ("Zemlja nomada", "Još jedna runda").

FILM: My Octopus Teacher; dokumentarac; Južna Afrika, 2020. REŽIJA: Pippa Ehrlich i ​James Reed OCJENA: ****

"My Octopus Teacher" je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, "postao senzibilniji za druge".

Dakle, odnos između čovjeka i životinje u razdoblju kad su mnogi ljudi nikad više otuđeni prema drugima/drukčijima, a rijetki mare za svijet (prirodu) oko sebe. Odnosno, kako je rekao koredatelj Reed, ako čovjek može formirati prijateljstvo s hobotnicom, pitate se što je još moguće.

Pitanje visi u zraku ili, bolje reći, pluta na površini mora ispod koje zaranja Foster i prijateljuje s hobotnicom. Prijateljstvo čovjeka i hobotnice prikazano je uz sve čari filmske magije, kao da je hobotnica E.T., a Foster znatiželjni dječak koji svijet promatra dječjim očima. To ima smisla s obzirom na to da se hobotnice smatraju izvanzemaljcima i krajnje drukčijima od ljudi, premda Foster u uvodnim minutama tvrdi da su nam vrlo slične kako im se sve više (ne samo fizički) približavate, "inteligentne kao psi i mačke".

Foster nije znanstvenik i ne treba sve što on govori uzeti kao činjenicu, no film ionako nije znanstveni dokumentarac i važnija je njegova posebna povezanost koju je ostvario s hobotnicom i zbližio se s njome uranjajući u potpuno drukčiji svijet podvodne šume, nalik nekom drugom planetu.

Naravno, trebalo je proći neko vrijeme tijekom njegovih svakodnevnih zarona da ona uspostavi povjerenje nakon inicijalne znatiželje prema nekom novom biću na domaćem teritoriju, te uvidi da nije neprijatelj, predator, prijetnja, kao što su to tzv. "pidžama" morski psi, već da može biti i "dio ovog mjesta", a ne "posjetitelj".

"Vjerujem ti i sad možeš ući u moj hobotnički svijet", čita Foster misli usamljene, antidruštvene životinje koja se nađe u društvu drugih pripadnika svoje vrste samo kad je vrijeme parenja, tako da intrigira zainteresiranost hobotnice za čovjeka. Njihovi susreti iz slučajnih sve više postaju namjerni i uvlače gledatelja u podvodni svijet hobotnice u filmu nakon kojeg ćete gledati drugim očima na "hobe", možda ih i prestati jesti.

S velikom pažnjom pratimo kako se ljudski protagonist dokumentarca pita je li ona sanja dok spava i, ako da, o čemu, promatra je kako "hoda" po morskom dnu, igra se s ribicama, vreba rakove i jastoge, pravi zaštitnički oklop od školjki te se nadmudruje s morskim psima što kruže unaokolo tako da im se popenje na leđa za besplatnu vožnju do prve sigurne jazbine.

Inteligencija se rimuje s emocija u filmu snimljenom s nervom za "sense of wonder", filmski osjećaj čuđenja, ali i dramatična, trilerska uzbuđenja koja se smjenjuju sa smirajima i opuštanjima u tihom podvodnom svijetu. Svijet gdje hobotnica obitava je opasan i ona ne može baš uvijek nadmudriti morskog psa, pa će prilikom jednog bliskog susreta s njim ostati kraća za jedan pipak.

Pipak će joj nanovo izrasti, ali u tom trenutku postaje jasno koliko je krhak život životinje sa životnim vijekom ionako svedenim na svega godinu dana. No, iako gledatelj ima na pameti da je, sukladno svemu tome, "sretan kraj" nemoguć, svejedno se prepušta dokumentarcu koji će mu slomiti sva tri srca, koliko ih ima hobotnica, ali ih i zacijeliti. Gledatelj bi nakon druženja s hobotnicom mogao isplivati kao promijenjen čovjek, jednako kao i Foster.

Bez nominacije za Zlatni globus


"My Octopus Teacher" je osvojio i nagradu Ceha producenata, a bio nominiran od strane Ceha redatelja, ali (začudo) nominaciju za Zlatni globus nije dobio.

03. svibanj 2021 11:02