"Mali Vranjic velikoga svita" monografija je kojom se ponose članovi Udruge pomoraca Vranjic "Ruža vjetrova" i koja je samo jedan dio njihovih planova na očuvanju vranjičke pomorske tradicije.
- U knjizi su sadržani podaci o vranjičkim pomorcima od 1900. do danas, a prema prikupljenim informacijama bilo ih je oko 130, što je uistinu respektabilan broj za jedno ovako malo misto. Monografijom smo obuhvatili i vranjičke brodograditelje, kalafate te ribare od kojih je, zapravo, sve nekako i poteklo davnih dana u našem mistu i razvijalo se - vele nam okupljeni članovi Udruge "Ruža vjetrova", redom pomorci, sadašnji ili nekadašnji, predsjednik Udruge Joško Mikelić, tajnik Dragutin Jurić i član Boris Jelić dok listamo blizu dvjesto stranica ove monografije čija je autorica Branka Bezić Filipović.
Peta obljetnica udruge
Kada je knjiga lani u prosincu izdana tim su činom, kažu, obilježili i petu obljetnicu djelovanja udruge koja ima mnogo planova u daljnjem radu. U svome usmjerenju na očuvanju vranjičke tradicije važne su im aktivnosti s mladima, počevši od suradnje s Dječjim vrtićem "Papaline", pa tako učenje o pomorskoj tradiciji i važnosti zaštite mora drže kao primarni cilj za budućnost.
- Tili smo sačuvat tu našu baštinu Vranjica, malog mista, a velikog svita, koje je imalo puno pomoraca, kalafata, ribara..., a danas su njihova dica i unučad u tim istim vodama.
Mislim da je ovo prvi cjeloviti prikaz bogate pomorske tradicije u Vranjicu kroz zadnjih 40 godina, s obzirom na brojnost ljudi koji žive u mjestu, iznjedrilo je između 30 do 50 osoba čije su familije i oni živjeli od kruha sa sedam, a danas i više kora, to jest mora. Željeli smo ujedno i opisati neke događaje iz života tih ljudi - počinje priču tajnik Udruge Dragutin Jurić, pomorac u mirovini.
- U Vranjicu još uvijek živi takav duh, između giganta Splita i Solina ipak smo uspjeli opstati. Brojne obitelji su vezane za pomorstvo, bilo da je riječ o časničkom zvanju koje može biti strojarsko i nautičko, do takozvanog bijelog osoblja, kuhara, konobara..., bilo da je riječ o brodograditeljima, kalafatima, ribarima... Nekoć djedovi i pradjedovi, danas njihova dica ili unuci. Zato želimo i dalje promicati pomorstvo.
Nama bi bilo najteže da se iza nas ugasi sve! Zato mi je drago da su dica baš zainteresirana, pokazujemo im u vrtićima kako se vezuju mornarski uzlovi, odnosno čvorovi, bit će uskoro i radionice kako privezati brod, nikad ne znaš kad ti nešto može zatribat - govori nam i predsjednik Mikelić koji već 41 godinu plovi, a od toga je 26 godina kapetan.
Školovani lučki peljar
- Treba svakako istaknuti da i dalje svakodnevno dolazimo do novih podataka i novih imena, tako da bismo sad već mogli baratati s brojkom od 150 pomoraca. Interesantno je da se toliko ljudi opredijelilo za taj poziv, a žive ili potječu iz ovako malog mjesta, po posljednjem popisu s oko 1060 stanovnika - naglašava Jelić.
- Radim u Centru za izobrazbu pomoraca Advanced Maritime Venture u Supetru kao instruktor i predavač. To je trening centar za pomorce iz cijele Europe, tako da dolaze i stranci i naši, i na taj način smo došli do nekih imena ljudi koji plove, a koji su vezani za Vranjic. Nikad u Vranjicu možda nisu bili, ali su im porijeklom didovi ili pradidovi iz Vranjica - kazuje Jelić pa nam nadalje pokazuje specifične podatke koji su u knjizi obuhvaćeni, pozivajući, naravno, sve koji imaju neki novi podatak da im se jave.
- Svaki brod koji dolazi u bilo koju luku svijeta je obavezan uzeti lučkog peljara, odnosno pilota koji će uvesti brod u luku jer on zna lokalnu vremensku prognozu, zna luku, usko surađuje sa zapovjednikom... Tako smo i mi u Vranjicu imali Stipu Grgića (1894. - 1956.), on je bio prvi lučki peljar koji je to radija još u Austro-Ugarskoj na području Vranjica, vjerojatno i među prvima na ovom dijelu Jadrana. Austrijanci su ga čak poslali i na školovanje.
Obitelj Grgić je imala i nešto šta je prije bilo uobičajeno u svijetu, lavandere koje bi prale robu. Kad bi se brod privezao, sta bi nekoliko dana pa bi se posteljina i roba dala "na kraj" oprat, dok je druga obitelj Grgić imala tupinolome, a tupina se prevozila dalje brodovima - otkriva nam djeliće iz knjige Jelić.
- I tako se pomalo dizao standard, vidjeli su da se od toga može živjeti i napredovati - dodaje predsjednik Mikelić.
Sakuplja stare kartoline
- Starih fotografija i kartolina u knjizi ima poprilično, a to možemo zahvaliti našemu članu i pomorcu, a ujedno i uredniku knjige Frani Mikeliću, kojemu je hobi sakupljanje starih kartolina. Tako u knjizi imamo sliku iz 1909. godine "Pogled na Vranjic", na kojoj se nalazi don Frane Bulić. Na njoj se vidi kako u to vrime na području današnjeg "Brodoremonta" nema ništa nego župna kuća i ograđeno vranjičko groblje - pokazuju nam Vranjičani.
- Nismo u knjizi samo progovorili o pomorstvu već i o drugim posebnostima mista, poput mačkara, Sokolskog društva, vranjičkih pjevača, umjetnika, nadimaka i slično..., tako da smo sve pomalo "zagrebali" - govori tajnik Jurić, ističući i važnost žena u očuvanju ove pomorske tradicije pa tako među njihovim članicama navode i Maju Ercegović, čiji je otac Tomislav Mandić bio kalafat, a ona je danas za kormilom, kapetanica.
Zahvaljuju iz Udruge svakako Gradu Solinu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji su prepoznali njihovu namjeru i pomogli tiskanju ove monografije, kao i sumještaninu, arheologu Ninu Švonji na kratkoj povijesti Vranjica, kao i autorici knjige, Branki Bezić Filipović.
- Pisanje knjige o pomorcima, ribarima i brodograditeljima iz Vranjica bio je za mene poseban izazov jer sam do sada isključivo pisala knjige o povijesti hrvatskog iseljeništva. Zbog rada na knjizi listala sam stare izvore, knjige i novine poput Pučkog lista, Novog doba, Jadranske straže i Slobodne Dalmacije. Kroz stvaranje ovakvih knjiga i sam puno naučiš, a moram priznati da mi je do sada znanje o Vranjicu bilo ograničeno.
Nisu ga progutali titani
Stoga me je fasciniralo da je jedno malo mjesto, u kojemu živi manje ljudi nego primjerice u splitskoj zgradi Kineski zid, uspjelo sačuvati svoj identitet i svoju posebnost kroz način života i priče, a naročito kroz obiteljske i osobne nadimke. Bilo bi očekivano da su ga progutali urbani Titani poput Salone/Solina i Splita, pa da se poslužim stihom vezanim za "Naše malo misto", koje je snimano u Vranjicu: Moglo je i svršit gore. Naravno, za Vranjic, ali ipak nije - ovim riječima Branke Bezić Filipović zaključujemo tekst o monografiji koju možete pronaći u Gradskoj knjižnici Solin.