Potonuće Inine platforme za crpljenje plina "Ivana D", koja se nalazila u međunarodnim vodama na gotovo 40 kilometara jugozapadno od istarske obale, najteži je takav incident u polustoljetnoj povijesti istraživanja i eksploatacije energenata u jadranskom akvatoriju.
Još od sredine 60-ih godina prošlog stoljeća, kad su počela prva pokusna bušenja u sjevernom Jadranu, preko 1999. godine, kada je s radom počela platforma "Ivana A", prva u nizu od 20 pogona na spomenutoj lokaciji, pa sve do prošlog vikenda, kada je u javnost plasirana vijest da je zbog orkanskog juga izgubljen čelični objekt težak više od 500 tona, nije zabilježena ovakva nesreća.
Bilo je ljudskih stradavanja, posebice na eksploatacijskim poljima koja su bliža talijanskoj obali zajedničkog nam mora, bilo je i sudara brodova s "nogama" platformi, posebice tijekom maglovitih dana, kakvi znaju vladati na sjeveru Jadrana, ali objekti dosad nisu padali u dubine, koja u konkretnom slučaju iznosi okruglih 40 metara.
Sreća u nesreći
Sreću u nesreći sada je predstavljala činjenica da "Ivana D" nema posadu niti služi za izvlačenje nafte iz podmorja, pa ljudski životi i okoliš nisu bili ugroženi, ali naftna kompanija Ina, koja je od 2018. godine nakon otkupljivanja poslovnih udjela od talijanskog Eni-Agipa jedini nositelj koncesije na tom dijelu akvatorija, svakako će pretrpjeti značajnu štetu. Aktualna vrijednost samog postrojenja procjenjuje se na 15-ak milijuna dolara, da ne govorimo o prekidu crpljenja zemnog energenta iz te bušotine.
– Činjenica je da naftne kompanije, kad god padne cijena nafte na svjetskom tržištu, najprije počnu štedjeti na troškovima održavanja svojih eksploatacijskih postrojenja, što nije ni pametno ni dobro. I eksploatacijsko polje na kojemu je djelovala "Ivana D" bilo je pri kraju svojeg roka iskorištenja (puštena je u proizvodnju 28. siječnja 2001. godine, op.a.), te je vjerojatno i to mogući dodatni razlog zašto se tamo nije više ulagalo – izjavio je prije nekoliko dana za naš list naftni konzultant Davor Štern, nekadašnji ministar gospodarstva, ali i bivši direktor Ine.
Koliko god se Jadran na globalnim energetskim kartama činio poput nevažne točkice, uz netom izgubljeno postrojenje nalazi se još 19 platformi s ukupno 51 bušotinom, ali u talijanskom teritorijalnom moru i zonama bližim zapadnoj obali postoji dodatnih 120 sličnih pogona različitih kapaciteta.
Sve to stavlja Italiju na visoko treće mjesto među članicama Europske unije po proizvodnji prirodnog plina na odobalnim lokacijama, i to s nešto više od osam posto, dok je Hrvatska tu (ne)očekivano šesta, s 1,7 posto ukupne proizvodnje.
Naravno, vodeća je Norveška sa svojom velikom mrežom platformi u još olujnijem Sjevernom moru, ali budući da nije dijelom Unije, sve ostale članice bilježe zavidne brojke na EU-ovu popisu koji je do Brexita predvodila Velika Britanija s udjelom od 55 posto.
Sve te lijepe brojke i doslovno bi zacrnila havarija jedne od platformi za crpljenje nafte, jer bi posljedice za okoliš zatvorenog mora poput Jadranskog i za sve države koje, pogotovo na našoj, istočnoj obali, u normalnim godinama žive (isključivo) od turizma, bile nezamislivo negativne. Takvi scenariji dosad su, na našu sreću i na žalost stanovnika tih dijelova zemaljske "balote", ostali ponajprije rezervirani za Atlantik i Pacifik te s njima povezana veća mora.
Najveće nesreće
Pogled na 10 najvećih nesreća na naftnim platformama govori da su se dogodile u posljednja četiri desetljeća, i to uglavnom tijekom 80-ih godina, što je apsurdno u odnosu na očekivani razvoj sustava zaštite samih pogona i njihovih posada.
U svim tim incidentima izgubljeno je više od 700 života, pri čemu se eksplozija postrojenja "Deepwater Horizon", koje je u Meksičkom zaljevu držala kompanija "British Petroleum (BP)", a koja je mnogima ostala urezana u pamćenje po pogubnom utjecaju na širi okoliš i živi svijet u njemu, svrstava tek na začelje tog neslužbenog popisa.
Najvećom tragedijom u povijesti po broju žrtava, njih 167, smatra se havarija britanskog postrojenja "Alpha Piper" koja se dogodila u srpnju 1988. godine na pučini Sjevernog mora, na lokaciji udaljenoj oko 220 kilometara sjeveroistočno od škotske luke Aberdeen.
Zbog istjecanja plina dogodila se cijela serija eksplozija koje je preživio samo 61 zaposlenik, a o pogibelji dovoljno govori podatak da su spasiocima trebala tri tjedna da vatru stave pod kontrolu. Materijalna šteta bila je ogromna i procijenjena je na 1,4 milijarde dolara, tim više što je "Alpha Piper" bila najveća britanska platforma, koja je proizvodila 10 posto ukupnih količina sirove nafte na nacionalnoj razini.
Sjeverno more uzelo je i 123 života nakon havarije postrojenja "Alexander L Kielland" što se dogodila u ožujku 1980. godine na eksploatacijskom polju koje se nalazi oko 435 kilometara od škotskoga grada Dundeeja, ali na području "norveške ploče". Pod olujnim udarima vjetra puklo je jedno od sidara koja su držala polupotopljenu platformu, koja je izgubila stabilnost i počela se prevrtati. Preživjelo je samo samo 89 članova posade "Alexandera L Kiellanda", dok su ostali stradali od utapanja.
Treća tragedija dogodila se na Dalekom istoku u studenom 1988. godine, kada je poginuo 91 zaposlenik. Brod-bušotina "Seacrest" našao se na "ruti" tajfuna Gay, na lokaciji u Južnom kineskom moru, smještenoj oko 430 kilometara južno od tajlandske metropole Bangkoka. Visoki valovi preplavili su brod, koji nije izdržao tropsku oluju, a ribari i pripadnici tajlandske ratne mornarice su nakon višednevne opsežne akcije pronašli žive samo šestoricu članova posade.
Tužni popis nastavlja nesreća naftne platforme "Ocean Ranger" u sjevernom Atlantiku, uz obalu kanadskog poluotoka Newfoundland, gdje su sredinom veljače 1982. godine živote izgubila 84 pomorca. Usidreno postrojenje našlo se na udaru oceanske oluje, s refulima vjetra bržima od 190 kilometara na sat.
Jedna od najviših dotad izgrađenih platformi izgubila je ravnotežu, poslije će se pokazati i zbog nepravilno raspoređenih balastnih voda, a unatoč činjenici da su se većinom uspjeli evakuirati s tonućeg objekta, nevera je bila prejaka i okončana je gubitkom brojnih života.
U Južnom kineskom moru, oko 150 kilometara istočno od vijetnamske obale, u listopadu 1983. godine potonuo je brod-bušotina "Glomar Java Sea", povlačeći sa sobom u dubine 81 pomorca. I za ovaj je incident "optužena" tropska oluja, nazvana Lex, koja je s udarima od gotovo 140 kilometara na sat preplavila palubu.
Unatoč dugotrajnoj i intenzivnoj potrazi, kako svjedoče brodski dnevnici iz tog doba, olupina broda jedva je pronađena na udaljenoj lokaciji, ali tijela devetorice članova posade zauvijek su ostala u modroj grobnici.
Smrtonosni refuli vjetra
Još jedna dalekoistočna oluja uzela je svoj danak i u duboko plavetnilo u studenom 1979. godine povukla 72 od ukupno 76 članova posade samopodizne platforme "Bohai 2", koja je potonula tijekom tegljenja uz kinesku obalu. Prema kasnijim izvješćima, posada tegljača nije mogla spasiti brodolomce s postrojenja jer je bila loše obučena za takve akcije, posebice po vremenskim uvjetima koji su tada vladali na pučini. "Bohai 2" je potonuo i njegova je olupina pronađena tek nakon godinu i pol.
Ni južni Atlantik nije ostao imun na slične katastrofe, jer je u kolovozu 1984. godine nedaleko od Rio de Janeira eksplodirala platforma "Enchova Central", na kojoj je stradalo 42 ljudi. Za razliku od prethodno spomenutih lokacija, ovu nesreću nisu uzrokovale ekstremne vremenske neprilike, nego nagli nestanak električnog napajanja, vjerojatno zbog kratkog spoja, nakon kojega je izbila vatra, a zatim i eksplozija. Ni sličan incident koji se na istom postrojenju dogodio pet mjeseci ranije očito nije vlasnike ponukao na primjerenu reakciju...
Prije 15 godina, u srpnju 2005., nakon istjecanja plina izbio je požar na platformi "Mumbai High North", smještenoj u Arapskom moru, oko 160 kilometara od zapadne obale Indije. Život su izgubile 22 osobe, a naftna mrlja koja se proširila morem izazvala je velike ekološke probleme u Indiji i Pakistanu.
I dok su refuli vjetra "skrivili" gubitak 22 života u listopadu 2007. na samopodiznoj platformi "Usumancita", smještenoj uz obalu Meksičkog zaljeva, eksplozija na postrojenju "Deepwater Horizon" u istoj zoni uzrokovala je stradavanje 11 članova posade.
Riječ je o najvećem izlijevanju sirove nafte u okoliš u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, a tvrtka BP morala je nakon dugih sudskih procesa u "blagajnu" pet južnih američkih saveznih država uplatiti gotovo 19 milijardi dolara, dok su se ukupni troškovi i štete za tu naftnu kompaniju popeli na više od 65 milijardi dolara.