StoryEditorOCM

scuba skenerPosjetili smo akvatorij Žuljane i snimili neke od najljepših podvodnih lokacija Jadrana

Piše Ivana Nobilo
5. veljače 2023. - 13:00

Prošavši novi most i spuštajući se vijugavom pelješkom cestom prema Žuljani, uz pogled na neke od najljepših plaža Jadrana, kroz dalmatinski krš, grub i surov, ali koji je podario najmoćnije plavce, ekipa Scuba skenera već je u startu znala da masline i vino nisu sve što ovaj, drugi po veličini, poluotok nudi. I ronjenje ovdje ima dugu tradiciju, a prvi ronilački centar u ovom kraju nalazi se u Žuljani, mjestu čiji zaton gleda na otoke Korčulu, Lastovo i Mljet.

U plodnom tlu, omeđena s juga vrhovima Sutivan i Čerjan, mjestom Trstenik sa sjeverozapadne strane, dok se jugozapadno iz mora izdignuo otočić Lirica kojeg mještani nazivaju jednostavno Škoj, Žuljana je oduvijek bila pogodna za naseljavanje. Zbog svog položaja na središnjem dijelu poluotoka, ovo mjesto nazvano po crkvi sv. Julijana, već od antike bilo je i poznato sidrište, zaklon od nevera, ali i meta čestih gusarskih napada, što je značilo izuzetno gust pomorski promet, a posljedično i brojne brodolome koji su se za lošeg vremena i snažnih vjetrova dogodili u opasnim plićacima i blizini isturenih rtova Pelješca. Brojni tragovi antičkih brodoloma kod Lirice, amfore u kojima se prevozilo vino, ostatci drvenih konstrukcija brodova, oplate i drveni klinovi privlačni su arheolozima ali i rekreativnim roniocima koji s ronilačkim centrom uz plaćenu koncesiju smiju roniti na ovom području.

Arheologija nije sve što ovaj poluotok čini privlačnim roniocima. Bioraznolikost mora je ovdje zaista ogromna, pa pri svakom zaronu možete očekivati baš sve što Jadransko more može ponuditi, od najsitnijih šarenih pužića, gustih plova srdele, opreznu murinu ili čak kornjaču, a nisu rijetkost ni dupini koji će veselo skakati oko ronilačkog broda. Pod vodom je ovog opreznog i izuzetno pametnog sisavca vrlo teško vidjeti, ali uvijek se možemo nadati da će se jednom pokazati baš nama.

Damir i ja, uz pojačanje od nekoliko članova kluba Roniti se mora, koji su se u ovo vrijeme zatekli na Pelješcu, prošetali smo iz centra mjesta uskom cestom koja vodi do Diving centra Žuljana i već za dvije-tri minute našli smo se u vrlo ugodnom ambijentu, maloj izdvojenoj mirnoj oazi u hladu starog razlistalog oraha. Mogli smo prići i automobilom, obzirom da parking mjesta ima zaista dovoljno za sve goste, ali željeli smo nakon duge vožnje malo protegnuti noge.

image

Slaganje ronilačke opreme na brodu

Ivana Nobilo/Cropix

Na ulazu nas je dočekao Dragan Lopin, glava obitelji koja već godinama upravlja centrom, ali i apartmanima koje iznajmljuju. Supruga Žana i kći Doris već su postavljale stol za novopridošle goste dok su sinovi Teo, Dominik i Roko užurbano punili boce za naš skorašnji zaron. Ovdje zaista svaki član obitelji radi, pa čak i onaj najmlađi, Draganov i Žanin unuk, pomaže i uči poslove koje će preuzeti čim za to dođe vrijeme. Ne samo da svi rade, već to čine s tolikom ljubavlju i lakoćom, da nam se, gledajući njih, fizički i psihički vrlo težak posao vođenja ronilačkog centra činio poput dječje igre. U ovo se mjesto, ali i u ronilački centar ljudi rado vraćaju: Mireli koja u Žuljani ljetuje već petnaestu godinu za redom, centar je postao gotovo dnevni boravak, a mladi Janis iz Njemačke gotovo da je postao član obitelji. Svoje prve zarone odradio je upravo ovdje, ali i sve one naredne jer se još nije zasitio ovog kristalnog pelješkog akvatorija.

image

Brod ronilačkog centra u uvali Žuljana

Ivana Nobilo/Cropix

Diving center Žuljana je jedan od prvih u bivšoj državi, Dragan ga je otvorio još 1986. godine, na nagovor Willija Thelena iz Njemačke koji je u mjesto godinama dolazio noseći sa sobom vlastiti kompresor za punjenje ronilačkih boca.“Već tada sam ronio u paru s prijateljem s Pelješca ali u to vrijeme nismo znali mnogo toga o ronjenju, a još manje o osnivanju ronilačkog centra. Willi nam je u počecima bio velika pomoć i podrška, jer tad ronjenje u ovim krajevima nije bilo uobičajeno za rekreativce, ono je uglavnom služilo svrsi spašavanja, lova ili ga je prakticirala vojska.

Imali smo i problema s policijom.“- ispričao nam je Dragan. Nakon što su prošli brojna pa i višednevna ispitivanja i objašnjavanja što to svakodnevno rade pod vodom, morali su ishoditi i specijalne dozvole za fotografiranje koje su se mogle dobiti jedino u Dubrovniku. Ovo je vrijedilo i za goste centra koji su to morali uraditi osobno, što je bilo vrlo komplicirano, naročito u srcu sezone. Nakon rata ovih problema više nisu imali, ronilački turizam polako se počeo razvijati i nitko više nije imao pitanja i sumnji oko njihovog ronjenja. Ratnih godina ipak nisu mogli raditi u turizmu i tada ih je održalo ribarstvo, a ovog puta pomogao im je poznanik, Talijan, koji im je financirao i opremio brod u zamjenu za postotak od ulovljene ribe. Ljubav za ronjenjem nije se za to vrijeme ugasila, dapače, postala je još i jača, pa osim što je nakon sedam godina ponovno pokrenuo ronilački centar, svoju je strast prema ronjenju prenio i na svoju suprugu Žanu, a kasnije i na njihovu djecu.

image

Obitelj Lopin: Dragan, Žana, Roko, Teo, Dominik Lopin i Doris Dalmatin

Ivana Nobilo/Cropix

Ronilačke sezone u Žuljani sada su pomalo nepredvidive, mjesto je maleno, nema dovoljno smještajnih kapaciteta, ali ni infrastrukturu koja bi podnijela veću količinu ljudi. Nekadašnje grupe koje su dolazile po tjedan do dva i ronile svaki dan, zadnjih su se godina svele na tek par ljudi dnevno koji dođu, odrone zaron, možda dva i vrate se svojoj „neronećoj“ obitelji koja se u međuvremenu sunčala na pješčanoj plaži.

Potražnje za tečajevima nema dovoljno pa se odrađuje samo probni zaron, a i grupe s par početnika i par naprednih ronioca teško je uskladiti. Otvaranjem novog Pelješkog mosta stvoren je dodatan pritisak na infrastrukturu mjesta u što smo se i sami uvjerili čekajući na hamburger u obližnjem fast foodu preko sat i pol, ali ipak dovede i ponekog ronioca više. Svjestan je Dragan da kako bi opstao s centrom mora ponuditi gostima ono čega u mjestu nema i zbog toga, osim apartmana koje već vodi i polupodmornice koja zadovoljava radoznale poglede u more onih kojima samo ronjenje nije opcija, planira i izgradnju bazena i restorana.

Pansion i mogućnost zaista prefine večere već imaju, ali kako kaže, gosti ipak žele klasični restoran, a za to ih onda mora uputiti u obližnja mjesta Trstenik ili Ston. Svu građevinu Lopini rade sami, nakon odrađenih ronjenja, a time se bave i zimi pa, kako kaže Dominik, čitavu su kuću i centar sagradili po mrklom mraku. U priči su nas prekinuli novi gosti koji su upravo ušli u centar. „Jeste gladni?“ – odmah brižno pita Žana i nudi pridošlice upravo pripremljenom ribom. A nas nije zaobišao ni odličan liker od oraha nastao baš od plodova drveta koje je stvaralo ugodnu sjenu nad našim glavama.

Približilo se vrijeme ronjenja i još smo jednom prošetali osunčanom cestom do 14 metarskog broda potpuno prilagođenog roniocima. Veselili smo se odlasku na torpedni čamac S-57, možda i najpoznatiju olupinu južnog Jadrana.

29. svibanj 2024 17:58