StoryEditorOCM

spas iz mora‘Pošumljavanje‘ oceana moglo bi spasiti svijet od gladi? Projekt budućnosti financira i Elon Musk

Piše Silvija Novak/JL
19. studenog 2023. - 12:49

Na površini Tihog oceana dvije su bijele metalne platforme okrenute jedna prema drugoj. Sam Donohue stoji na onoj većoj, a Gorio Pepito na manjoj. Pritišću tipke, nakon čega se začuje piskutavo zujanje, piše Guardian.

Pepito i Donohue puštaju tipke pa zujanje prestaje. Komuniciraju preko voki-tokija i ustanovljuju da je sve u redu. Po velikoj platformi hoda jedan rak: to je njihov ljubimac, kaže Donohue. Opet pritišću tipke.

Isprva se ne događa ništa, ali onda se na površini vode pojavljuje veliki metalni prsten preko kojeg su u obliku zvijezde rastegnute bezbrojne niti.

To je morska trava koja blista na svjetlosti izlazećeg sunca. Kao da prizor ne može biti dojmljiviji, točno u tom trenutku četiri dupina iskaču iz vode.

Ovo je plan Briana von Herzena (64) za ‘spas Zemlje‘, stoji na njegovoj web stranici. Osnivač i direktor Zaklade za klimu, von Herzen želi s pomoću platformi za ‘pošumljavanje‘ oceana morskim algama, riješiti nekoliko problema odjednom: nahraniti čovječanstvo, obnoviti ekosustave i stati na kraj klimatskoj krizi.

Prošle je godine Zaklada za klimu osvojila Milestone nagradu Xprize vrijednu milijun dolara, koju sponzorira Zaklada Elona Muska, uz još 14 drugih timova. Timovi se sada natječu tko će pronaći najučinkovitije rješenje za izvlačenje ugljičnog dioksida (CO2) iz atmosfere: glavna nagrada je 100 milijuna dolara, što je Musk nazvao ‘najvećom poticajnom nagradom u povijesti‘.

Slon u plavoj ugljikovoj sobi

Na dubini od 120 metara temperature vode je niža i iznosi 24 Celzijeva stupnja, a prsten je osim toga uronjen i u hranjive tvari. Morskoj travi je oboje potrebno za rast. Ali Pepito i Donohue moraju dizati prsten svako jutro jer morska trava treba i svjetlost za fotosintezu CO2 u šećer i kisik. Cilj Zaklade za klimu je upravo to: pomoći morskim algama da pohrane CO2.

Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) jasnog je stava da za zaustavljanje globalnog zagrijavanja moramo na neki način izvući CO2 iz atmosfere. Možemo posaditi drveće; rasipati zdrobljeno kamenje da CO2 upije; ukloniti ga iz industrijskih emisija i zakopati pod zemlju – ili posaditi ogromne količine morskih algi. Svaki pristup uključuje rizike i pitanja o tome koliko dugo može pohranjivati CO2.

Von Herzen nije fizički posjetio platformu na Filipinima od pandemije, već sve pokušava objasniti putem videopoziva iz Australije, gdje sada živi.

‘Svaka veća oceanska država ima ekskluzivnu gospodarsku zonu koja se proteže najmanje 200 nautičkih milja od obale. To je uglavnom prazno more i često puno dublje od 90 metara. U svim vodama dubljim od 90 metara moguća je morska permakultura‘, kaže von Herzen

Alge su nazvane ‘slon u plavoj ugljikovoj sobi‘ jer rastu jako brzo: divovska alga može narasti 50 cm dnevno. Morske alge Zaklade za klimu rastu do tri puta brže od morskih algi koje rastu na površini, tvrdi Von Herzen.

‘Mogli bismo promijeniti odnos čovječanstva s oceanom, od iskorištavanja do regeneracije‘, kaže on.

Postoje samo dva problema: morske alge, poput koralja, ne mogu podnijeti visoke temperature vode. I cijela stvar mora biti isplativa.

Nakon vrućine dolazi led

Filipinci već dugo sami uzgajaju morske alge uz obale više od 7600 otoka koliko ih ima ta zemlja. Koriste se najjednostavnijim sredstvima: razvlače plastične vrpce i za njih vežu sadnice (poput crvene gracilarije, zelene kaulerpe ili smeđe zaljevske alge, poznate i kao sargassum). Za podizanje konstrukcija koriste prazne plastične boce.

Više od milijun ljudi diljem zemlje uzgaja morske alge na ovaj način. Farma od jednog hektara može zaraditi oko 140 eura svakih 45 dana koliko traje jedan ciklus. Dio toga završi u šarenim košarama na ribarnicama, gdje alge osvjetljavaju LED svjetla i hlade ventilatori. Ali puno više novca može se zaraditi s cijenjenim izvoznim proizvodom od algi: karagenanom, prehrambenim aditivom koji se dobiva iz crvenih morskih algi. Većina nas ga svakodnevno konzumira kao zgušnjivač i stabilizator – poznatiji kao E407 – u pasti za zube, slatkišima, namazima ili kremama.

Ali more je sada sve toplije što morske alge više ne mogu podnijeti, zbog čega ili prestaju rasti ili obolijevaju i blijede poput koralja. Od 2011. proizvodnja morske trave na Filipinima pala je za oko 20 posto. Više temperature također zaustavljaju prirodno kretanje vode pri kojemu se miješa hladnija dubinska voda bogata nutrijentima s površinskom vodom.

Da se tome doskoči, postoje dvije mogućnosti: dovesti morsku travu u duboku vodu ili dovesti duboku vodu do morske trave.

Potonja metoda je vrlo kontroverzna: naziva se ‘umjetno podizanje‘ i oblik je geoinženjeringa. Von Herzen kaže da nakon eksperimentiranja s obje metode, nastavljaju samo s prvom koju on naziva ‘duboki ciklus‘.

Njihove ‘uradi sam‘ metode su vrlo inventivne. Energija iz solarnih panela pohranjuje se u 56 baterija motocikla; plutače na rubovima prstena su odbačeni spremnici rashladne tekućine napunjeni plinom; mlin kojim melju ubrane alge je namijenjen kukuruzu (no počeo je hrđati zbog morske vode pa sada rade novi od inoxa).

Međutim, uvijek nešto pođe po zlu: tim je nedavno iznenadilo grmljavinsko nevrijeme, a kako nemaju gromobran, svi su skočili s platforme u more.

‘Sve što koristimo je reciklirano, staro ili prenamijenjeno‘, kaže Donohue (37), voditelj inženjeringa iz Australije. Prije nego što je slučajno upoznao von Herzena na Filipinima, radio je u rudnicima zlata i srebra diljem svijeta.

‘Kad sam upoznao Briana, dobio sam priliku napraviti nešto dobro za Zemlju‘, kaže. Osam pasa i pet štenaca stalno se motaju između nogu radnika, leže u kutijama s alatom i na ribarskim mrežama.

U međuvremenu, na susjednom otoku Bohol, Zaklada za klimu koristi svoje morske alge za proizvodnju gnojiva koje prodaje lokalnim uzgajivačima riže i ribe.

Crestito Garcia, akvakulturni farmer, kaže da miješa morsku travu u hranu za svoje ribe i škampe, i od tada ima bolje prinose; Gliceria Limbaga kaže da je uspjela potpuno odbaciti pesticide na svojoj farmi riže jer gnojivo od morskih algi tjera insekte. Prethodno je koristila sintetičko dušično gnojivo, koje ne samo da šteti i zakiseljuje tlo, već je, prema istraživačima sa Sveučilišta Cambridge, odgovorno za pet posto globalnih emisija stakleničkih plinova.

‘Ovdje na Filipinima ne proizvodimo dovoljno riže‘, kaže Pepe Tubal, također član Zaklade. ‘Ako svi uzgajivači riže počnu koristiti naš proizvod i povećaju svoje prinose, mislim da više nećemo morati uvoziti rižu.‘

Također, gotovo usput, spominje da zaklada planira nekoliko projekata ‘umjetnog podizanja‘ u regiji.

Kad ih se pritisne, Donohue i Von Herzen to priznaju i kažu da dugim cijevima planiraju dopremati dubinsku vodu na površinu. Ali von Herzen tvrdi da je izraz pogrešan. ‘Nema ničeg umjetnog u regionalnoj obnovi prirodnog procesa‘, kaže on. ‘Mi obnavljamo prirodni proces.‘

Međutim, drugi – uključujući Zakladu Heinrich Böll, njemački thinktank – kažu da je netočno i opasno izjednačavati složene prirodne fenomene podizanja s umjetnima.

‘Ocean je izuzetno slojevit, i to je dobra stvar jer u dubinama pohranjuje nevjerojatnu količinu CO2‘, kaže Andreas Oschlies, voditelj istraživačke jedinice za biogeokemijsko modeliranje u GEOMAR Helmholtz centru za istraživanje oceana Kiel.

‘Mi zapravo ne želimo povećati količinu ovog CO2. Ali kada u klimatske modele uvedemo umjetno podizanje, to pokazuje da se zajedno s hranjivim tvarima podiže i puno CO2. To se zatim na površini vraća u atmosferu i moglo bi poništiti dobitak novouskladištenog CO2. A sve hranjive tvari koje te morske alge uzimaju nedostaju negdje drugdje‘, kaže Oschlies.

‘Dakle, negdje imate uzgajivača morskih algi koji odlično zarađuju, ali malo dalje, ribari odjednom imaju manji ulov jer ondje raste manje algi zbog manje hranjivih tvari i stoga ima manje ribe.‘

A popis problema s ‘umjetnim podizanjem‘ još je duži: duboka voda zapravo hladi atmosferu, ali istovremeno pritišće toplu površinsku vodu prema dolje, što može naštetiti biljkama i životinjama u dubini.

Također, to može potaknuti cvjetanje nepoželjnih otrovnih algi, uzrokovati gubitak kisika u vodi i promijeniti oceanske struje (što zauzvrat može utjecati na vremenske prilike).

Čak i pozitivan učinak može imati smrtonosne posljedice: ‘Neke od morskih životinja koje vole živjeti u šumama morskih algi stvaraju ljuske kalcijevog karbonata, proces koji emitira CO2. To može poništiti 10-30 posto unosa CO2 iz morske trave‘, kaže Oschlies. Kao član međunarodne stručne skupine koja savjetuje UN, zaključuje: ‘Ova metoda ima ograničen potencijal za uklanjanje ugljika te velik rizik od značajnih nuspojava.‘

Von Herzen je svjestan tih rizika. ‘Sviđalo se to nama ili ne, već smo uznemirili planet Zemlju. Svaki put kad letite u avionu na fosilna goriva ili vozite automobil, to je čin geoinženjeringa. Svjesni smo posljedica ispuštanja više ugljika u atmosferu, a ipak to nastavljamo činiti.‘

Tvrdi da više riskiramo ako svjesno nastavljamo uništavati planet nego ako ga pokušamo spasiti: ‘U najgorem slučaju, ako nastane problem s izvlačenjem, možemo samo isključiti crpke i sve se vraća na stanje kako je bilo prije.‘

Nažalost, kritičari kažu da to nije tako lako. Simulacije GEOMAR-a, centra za istraživanje oceana u Kielu, u Njemačkoj, pokazale su da pumpe, nakon što su pokrenute, ne bi trebalo zaustavljati – jer bi to zapravo dovelo do još više CO2 i viših temperatura nego da pumpe nikada nisu ni bile uključene. Oschlies to uspoređuje s Goetheovim ‘Čarobnjakovim učenikom‘ koji se ne može riješiti duhova koje priziva.

Spašavanje svijeta mora se isplatiti

Naposljetku, tim Zaklade za klimu želi raditi s uzgajivačima morskih algi čiji vlastiti urod propada zbog porasta temperature mora. Plan je da poljoprivrednici zakupe te sustave od Zaklade za klimu, a ona će otkupiti njihovu cjelokupnu žetvu, te od nje napraviti biognojivo i karagenan.

Ali kao i šume na kopnu, morska trava skladišti CO2 samo dok se ne bere i ne prerađuje. Kako bi izvukla što više CO2 iz atmosfere, Zaklade za klimu bi algu morala pustiti da potone na morsko dno, gdje bi bila pojedena, razgrađena ili zatrpana u sedimentu. Što dublje morska trava tone, CO2 se duže zadržava. Na dubini od oko 900 metara za to je potrebno oko 1000 godina, na oko 300 metara samo oko 100 godina. Platforma za duboki ciklus na obali Cebua nalazi se u moru dubokom tek 220 metara.

Ali ako pustite da sve morske trave potonu na dno oceana, ne možete od toga zaraditi. Zaklada za klimu pokušala je pokrenuti financiranje prodajom certifikata za kompenzaciju ugljika, ali je zaključila da to nije isplativo. Dakle, samo morske alge koje otpadnu prirodnim putem (‘poput lišća s drveća‘, kako to Zaklada za klimu opisuje) dugoročno će pohraniti CO2. Von Herzen procjenjuje da je to oko 20-40 posto usjeva.

image
AFP

Tim u Cebuu na sebi ima nove majice sa slikom morske trave koja raste prema gore; na poleđini je napisano: ‘Sigurnost hrane, ekosustavi, uklanjanje ugljika‘, tim redom. Treba li klima doista biti na zadnjem mjestu? ‘Usredotočeni smo na to da osiguramo prehranu čovječanstva i u desetljećima koja dolaze, unatoč klimatskim promjenama‘, kaže Von Herzen.

‘Možemo mjeriti koliko morske trave potone s platforme. Možemo mjeriti uklanjanje ugljika i emisije izbjegnute intervencijom u poljoprivredi i dokumentirati kako to koristi. Ali moramo osigurati sigurnost hrane i regeneraciju ekosustava, kako bismo mogli regenerirati zdrave ekosustave na kopnu i u oceanu za buduće generacije.‘

Na pitanje kako lokalno stanovništvo reagira na Zakladu za klimu, jedan od zaposlenika vrlo znakovito kaže: ‘Oni misle da se mi bavimo samo morskim algama.‘

19. veljača 2024 09:51