StoryEditor

polarna ekspedicijaPrije 150 godina otkriven je posljednji nepoznati dio kopna na Zemlji, a od 24 člana posade polovinu su činili Hrvati. Brod je zauvijek ostao okovan u ledu...

Piše Jasenka Leskur Staničić
20. lipnja 2022. - 14:33

Istraživanje klimatskih promjena, utjecaja Arktika na ostatak planeta Zemlje, počelo je puno prije nego mislimo; zna se i kad – prije 150 godina. Tada je, 1872. godine, krenula prva polarna ekspedicija s posadom Austro-Ugarske, a na brodu pod imenom "Admiral Tegetthoff" bila su 24 člana.

Najspektakularnije otkriće te ekspedicije je do tada nepoznati otočni arhipelag sa 191 otokom koji su nazvali "Zemlja Franje Josipa". Na tom arhipelagu od tada postoji i rt Fiume i mnogi drugi danas nama poznati toponimi.

Bivše zemlje Austro-Ugarske Monarhije smatraju to jednim od najvećih njezinih postignuća – otkriće posljednjeg nepoznatog dijela kopna na Zemlji – to više što nije bila neka pomorska sila.

Austrija je u povodu 140. godišnjice toga uspjeha izradila srebrnjak od 20 eura, tiskale su se poštanske marke, razglednice, o tome se uči u školama, doduše ne hrvatskim, iako bi trebalo.

Jer od 24 člana posade koja se živa vratila nakon dvije godine i tri mjeseca, iako je brod zauvijek ostao okovan u ledu, polovinu su činili (današnji) Hrvati. Iz Plomina, Voloskog, Opatije, Lovrana, Bakra, Malog Lošinja, Rijeke, Cresa i Trsta, a dvojica su bili Dalmatinci! Jedan od mornara, Ante Zaninović, bio je iz Sv. Nedjelje na otoku Hvaru, a drugi, Ante Lukinović, iz Pučišća na otoku Braču.

image

Ante Lukinović

LC Quarneroli i EX Libris
image

Antonio Zaninović

LC Quarneroli i EX Libris

Te malo poznate činjenice, kao i želja da se to promijeni, popularizira i još dodatno istraži, razlog su zašto je u splitskom Pomorskom muzeju organizirana izložba, u suradnji s "lionsima" iz splitskog i lovranskog kluba. Usput, predstavljen je i pretisak knjige koja govori o tom slavnom događaju, "Hrvati na ledenom moru", hvarskog učitelja Petra Kuničića, koja je objavljena 1893., ni dva desetljeća nakon povratka posade kućama.

Zašto su odabrani?

A bio je to spektakularan događaj o kojem su pisale novine, a iako nije bilo modernih tehnologija, elektroničkih medija ni društvenih mreža, u Beču je na dočeku članova posade bilo nevjerojatnih 250 tisuća ljudi! Richard Strauss je njima u čast napisao skladbu. Sve novine su ih htjele fotografirati, odjeknulo je to svuda. Bili su zvijezde!

Odakle Hrvati u ekspediciji i kako je došlo do toga da se austrougarski brod uputi u potragu za novim morskim prolazima između dva kontinenta u Arktičkom pojasu, ispričao je riječki odvjetnik Milorad Stanić, koji je u Split stigao u ime nakladnika knjige.

image

Otvaranje izložbe Hrvati na ledenom moru 1872.- 1874. u Pomorskom muzeju. Ujedno je predstavljeno i prošireno izdanje pretiska knjige iz 1893.

Joško Šupić/Cropix

– Ekspedicija je planirana nakon Viškog boja i nakon što je slabije naoružana i malobrojnija mornarica Austrijskog Carstva pobijedila Italiju i postala mediteranska pomorska sila. U toj bitci su se hrabrošću isticali mornari s Jadrana, Hrvati, a u njoj je sudjelovao i časnik Carl Weyprecht, koji je sanjao istraživačke pohode i ostao zapamćen kao zagovornik međunarodne suradnje za znanstvena polarna istraživanja i okupljanja znanstvenika u International Polar Years (IPY). Uz njega, drugi vođa ekspedicije bio je časnik Julius Payer, kartograf i slikar. On je nacrtao slike s ekspedicije i njima ilustrirao knjigu koju je potom napisao.

image

Članovi ekipe prije polaska na ekspediciju

LC Quarneroli i EX Libris

Planirajući posadu, savjetovao se s prijateljem, kapetanom fregate i pomorskim inspektorom u Rijeci Heinrichom Von Littrowom i njih dvojica odlučila su se za mornare s Jadrana. Zašto? U usporedbi sa Skandinavcima, Rusima i Englezima, naši manje piju! Vedriji su, skloni šali i pjesmi, ne treba im za to alkohol, pa ih boravak u šest mjeseci dugoj polarnoj noći neće dovesti do depresije. Jadranski mornari poznaju buru, zimske oluje i snijeg sjevernog Jadrana. Oni su pouzdani i ne žale se na teškoće. "Oni su zdravi, snažni, dovitljivi, oni će kleti i moliti se, psovati i pjevati, ali oni će raditi i nikada spustiti krila", napisao je vođa ekspedicije.

Objavljen je oglas u novinama i u lučkim kapetanijama, javilo se 150 ljudi s Jadrana. Sa svima je obavljen pojedinačni razgovor, opisane su im sve teškoće takve ekspedicije, najavljena novčana nagrada ako ona uspije, ali i mogućnost da se nikad ne vrate.

Naime, 27 godina prije ove, na Arktik je krenula britanska, Franklinova ekspedicija s istim ciljem, da traži prolaz od Atlantskog oceana uz Grenland i Kanadu do Beringova mora. Sa dva broda i 129 članova posade koji su – nestali. Dok nije krenula ova, austrougarska, upućeno je 18 misija traganja za nestalim brodovima, u njima je stradalo i više od 129 mornara i – ništa.

Tek prije 30-ak godina pronađeni su ostaci tijela, DNK analizom utvrđeno je da su umirali od gladi, skorbuta, u borbama s domorocima za hranu, a bilo je i kanibalizma.

image

Naslovnica novog izdanja knjige

Tako da odabir posade s jadranske obale nije prošao bez polemika u austrougarskoj politici, bez odmahivanja rukom i sumnjičavosti. Tvrdilo se da pomorci s toplog Jadranskog mora neće moći podnijeti teškoće zime i sjevera na ekspediciji koja se pripremala za ostanak tri godine. Arktikom se smatra sve unutar kruga 66. paralele, tamo je zimi šest mjeseci noć, a ljeti sunce ne zalazi.

Ipak, Weyprecht i Payer su odlučili da mornari budu s Jadrana, većina ih je bila s Kvarnera pa su ih zajednički zvali "quarneroli". Ostali članovi posade bili su iz Njemačke, Češke, Tirola, Mađarske, Moldavci i međusobno su razgovarali na svim tim svojim jezicima, kao "kula babilonska", ali nisu imali zajednički. Prosjek godina na brodu bio je trideset, jedan kapetan je imao 40, a drugi 60 godina. I svi su se vratili kući, osim "makiniste", Čeha koji je umro od tuberkuloze od koje je obolio prije polaska.

O svemu što se događalo za vrijeme ekspedicije Payer je pisao u knjizi "Austrijsko-mađarska ekspedicija na Sjeverni pol u godinama 1872. – 1874.". Bila je bestseler, tiskana je u 41 tisuću primjeraka – u ondašnjoj Europi koja je imala upola manje stanovnika! – ima 700 stranica, 146 slika, tri mape s provedenih istraživačkih izleta. Prevedena je u dvije godine na 14 jezika, a na temelju te knjige je napisao naš Petar Kuničić svoju – kazat će Stanić.

image

Spašavanje pred pucanjem leda

LC Quarneroli i EX Libris

Brod je nosio ime "Admiral Tegetthoff", po zapovjedniku austrijske flote u Viškom boju. Specijalno je građen za misiju, bio je dug 38 metara, širok sedam i s gazom od tri metra. S tri jarbola i parnim strojem od 95 konjskih snaga, tršćanske proizvodnje, mogao je razviti brzinu od šest čvorova i nosio je zalihu ugljena za 50-60 dana plovidbe.

Za ekspediciju se novac prikupljao na svim stranama Carstva, nije to bio "državni" projekt, objasnio nam je Miljenko Smokvina, urednik dopunjenog izdanja i čovjek koji već 25 godina istražuje detalje ove polarne ekspedicije.

– Cijela ekspedicija je koštala 220.000 forinti, a car je dao četiri tisuće u srebru. Ostalo se skupljalo u naturi i novcu: dubrovački odbor je sakupio 175 forinti, zadarski 198, a splitski 60 forinti. Jedna riječka kazališna skupina je prodavala fritule da bi prikupila novac. Nakon povratka, ostalo je 16 forinti. Sve je ostalo zapisano – troškovi za hranu, lijekove, čizme, odjeću. Imali su na brodu deset pasa, od čega šest laponaca.

image

Zemlja Franje Josipa

LC Quarneroli i EX Libris

Plaća mornara bila je 40 forinti mjesečno, a na ekspediciji se nije odbivalo za hranu, što je bio običaj, i dobili su odjeću. To je bila dobra zarada, u ono doba bila je kriza na pomorskom tržištu, bez posla je bilo puno mornara. Mornari su spavali u pramcu broda, kako je bio običaj.

Čuvaju se dnevnici

Originalni dnevnici koje je posada nakon napuštanja zaleđenog broda nosila u limenim kutijama čuvaju se u Beču i dostupni su istraživačima. Sačuvana je sva znanstvena literatura. Osim službenih dnevnika koji su se vodili svaka četiri sata, šest njih je pisalo svoje dnevnike – govori ovaj poznavatelj teme, jedan među desetak sličnih u Europi.

Uglavnom, ekspedicija je krenula u uvjerenju da je sve što ih čeka otvoreno, plovno more, no s ledom su se sreli vrlo brzo, brod je upao u ledene sante i teško se kretao. I nakon dva i pol mjeseca ostao je u vječnom ledu i snijegu i nikad se nije pomaknuo! Došli su do 76. paralele i tu se negdje tvrdo usidrili, brod su zajedno s ledom pomicali samo vjetrovi i morske struje.

image

Napuštanje jedrenjaka 'Tegetthoff'

LC Quarneroli i EX Libris

Brod su napuštali odlazeći u istraživanje, u tri smjera, i na njima ostajali i do 28 dana. Dosegnuli su najviši dotad poznati sjeverni stupanj geografske širine, 82,5, i u toj je ekipi bio i Hvaranin Ante Zaninović.

Tom prigodom je bio u velikoj opasnosti da zauvijek ostane u polarnom ledu, kada se zatekao na ledenom grebenu kako visi u zraku.

– Šesnaestog dana hodanja daleko od broda, napustili su logor on, Payer i još jedan član ekipe. I nakon četiri sata hoda otvorio se rascjep dubok 20 stopa. Zaninović propada sa saonicama i psima koje vuku i Payera jer je za njih zavezan konopcima. Na sreću, zakačile su se na grebenu, svi su ostali visjeti, ali Zaninović se nije smio micati. Zaninović viče: "Molim vas, nemojte rezati konopac", međutim Payer to mora učiniti, da se oslobodi. Payer kreće natrag u logor po konope, hoda po ledu četiri sata tamo i četiri natrag. Zaninović na minus 30 stupnjeva osam sati čeka, nepokretan. Payer se vraća i spašava Zaninovića, pse i saonice i nastavljaju dalje. I dan kasnije dolaze na najsjeverniju točku, na 82,5 stupnja geografske širine. Nevjerojatno! Payer je to i naslikao – kazuje Stanić.

image

U polarnim krajevima

LC Quarneroli i EX Libris

Članovi ekspedicije nisu istraživali samo geografiju, nego i magnetizam, mjerili su dubinu mora, promatrali floru, faunu, istraživali vrste leda – ima ih nevjerojatnih 160 vrsta. Carl Weyprecht je u konačnici uspio u svom nastojanju da ujedini svijet oko ideje da se istim metodama, u isto vrijeme, na isti način, moraju promatrati događaji na Zemlji da bi se moglo zaključiti kakav je utjecaj polova na klimu na planetu.

A i otkriven je 30. kolovoza 1873. nepoznati arhipelag veličine 16 tisuća metara četvornih, s brdima visine 500-600 metara, čitav pod ledom. I, osnaženog morala, nazvali su ga po caru. Oko tih se otoka, kažu, do početka ukrajinsko-ruskog sukoba moglo ići u turistički obilazak ruskim kruzerima, a aranžman od deset dana košta 25 tisuća dolara.

Kako su živjeli na zaleđenom brodu prije nego su se odlučili vratiti u civilizaciju?

– Teško. Non-stop je tutnjalo kao da lupaju prazne kante, nisu mogli normalno spavati, a lijegali su s rancima na leđima, da budu u pripravnosti. Pogibelji su bili izloženi svaki dan. Napadali su ih gladni medvjedi, kojih su za trajanja ekspedicije ubili ravno 67! – govori Smokvina i dodaje:

– Imali su odlične puške jer medvjeda nije lako ubiti. I njegovo meso su jeli, što ih je održalo u dobroj formi i štitilo od skorbuta. Jeli su soljeno i sušeno meso, kobasice od graška, pekli kruh, pili limunsku kiselinu. Alkohola nisu puno trošili jer je Weyprecht pazio na moral posade, nisu se opijali.

image

Napuštanje jedrenjaka

LC Quarneroli i EX Libris

Nedjeljom su održavali mise, čitali molitvenik. Na brodu je bila biblioteka s 400 knjiga i vrijeme su koristili za opismenjavanje mornara.

Slavili su Božić, napravili su "drvce" od letvica i razmjenjivali darove, cigarete, piće, bombone koje su dobili na polasku od svojih. I feštu od karnevala! – veli istraživač.

Kad su napustili brod, procijenivši da je oštećen i da ne treba čekati nestanak zaliha hrane, ponijeli su nužne stvari pa čamcima i saonicama sa psima krenuli kroz ledeni krajolik do prvog mora. Izmjenjivali su se brdoviti tereni s ravnima, raskvašeni sa zaleđenima, a oni su krvavih ruku i ramena gurali čamce dalje.

Nije išlo glatko – nakon 45 dana hoda od broda utvrdili su da su prešli tek 15 kilometara, a do Arktičkog oceana su izračunali da im treba – 150. Nastavili su pješačenje dugo tri mjeseca, kad su se napokon rastali s ledom, sa saonicama. Nažalost, i sa psima jer oni nisu podnosili plovidbu, morali su ih ustrijeliti, što im je vrlo teško palo.

Spasili ih Rusi

Nakon deset dana plovidbe i preveslanih 150 kilometara, spasio ih je ruski ribarski brod i odveo do norveške luke. Otuda su vlakom i brodom stigli do Hamburga, pa vlakom do Beča, gdje ih je čekala razdragana masa ljudi.

Weyprecht je prvi poslao telegram u Rijeku, koji su prenijele sve novine:

"Svi sretno stigli, preminuo stojar, otkrivene su nove zemlje, vraćamo se sretni i zadovoljni", s molbom Von Littrowu da obavijesti o tome njihove obitelji. Dočeci su zaredali i u Voloskom, Rijeci, na Pagu, "Osservatore Triestino" je izvještavao, rekli bismo danas – veliki medijski odjek.

image

'Admiral Tegetthoff', maketa broda

 

Foto: Željko Skomeršić

A svi članovi ekspedicije dobili su odlikovanja i po dio od 40.000 forinti, koliko je bilo za podijeliti.

Jadranski mornari završili su škole i dobili pozicije u lučkim kapetanijama od Dubrovnika do Trsta. Mnogi su se preselili u Trst.

Ante Lukinović se oženio u Dragi sušačkoj. Potomci su mu bili pomorci.

Ante Zaninović bio je lučki pilot u Trstu, među potomcima je imao arhitekte i također pomorce.

Većinu ih je okupio Miljenko Smokvina kada je u Norveškoj, za 140. godišnjicu završetka ekspedicije, organizirana svečanost.

Gdje su se nalazile rodne kuće Lukinovića na Braču i Zaninovića na Hvaru, tek namjeravaju otkriti.

Inspiracija za SF roman

Ekspedicija Astro-Ugarske na Sjeverni pol poslužila je kao inspiracija autoru SF romana koji se u potpunosti drži činjenica toga slavnog događaja. Austrijski pisac koji živi u Irskoj Christoph Ransmayr napisao je roman "Strahote leda i tame", a hrvatski nakladnik je "Sipar" iz Zagreba.

22. lipanj 2022 15:48