StoryEditor

tradicija se nastavljaVeć 120 godina postoje barkarioli koji prevoze Lapađane na placu u Gruž: ‘Takvih je danas sve manje i manje, stoga uživamo dok možemo‘

Piše Ahmet Kaljadžić
16. lipnja 2021. - 08:08
Nebojša Neno Jovičević je posljednji gruški barkariolAhmet Kalajdžić

Duže od 120 godina u Dubrovniku postoje barkarioli koji ljude prevoze na relaciji Gruž- Lapad i obratno. Barkarioli su dio tradicijskih obrta koji opstaju unatoč sve ubrzanijem duhu i zahtjevima vremena. Međutim, ne jednom smo se uvjerili kako su svi turisti koji otkriju postojanje barkariola i njihovih plovila što se uz brektavi zvuk pogonskog dizel motora sporo kreću morskom površinom Gruškog zaljeva, taj prijevoz višekratno koristili tijekom boravka u našem gradu.

Danas je posljednji preostali gruški barkariol Nebojša Jovičević. Popularni Neno strpljivo sjedi u barci i čeka putnike, ali i spremno ustaje pružiti ruku te pomoći sugrađanima ili turistima da lakše uđu u njegovo drveno plovilo.

Priča nam kako se ovim poslom bavi već 16. godinu, nakon što se duže vremena bavio servisiranjem frižidera i perilica rublja, a potom i ribolovom, da bi 2005. godine iz ljubavi prema moru postao barkariol:

image
Nebojša Neno Jovičević 

 
Ahmet Kalajdžić

- More mi je ušlo pod kožu i stoga sam se uhvatio ovog, a ne nekog financijski mnogo isplativijeg posla. Na barci se osjećam slobodno, na freškom sam zraku i stalno komuniciram s ljudima. Nekad je, posebno stranaca, prije korone bilo puno više, a ovaj je posao bilo ljepše raditi jer su mnogi koristili ovu vrstu prijevoza. Nakon izgradnje lapadske marine, s te su strane ukrcaj i iskrcaj putnika mogući samo kod INA pumpe kod Orsana. Domaći ljudi me znaju, imaju moj broj te me nazovu i dođem po njih, prebacim u Gruž i vratim kad kupe spenzu. Plovidba traje samo 5- 6 minuta, a cijena karte od 10 kuna ista je već pet godina - priča Neno koji vjeruje da gradska uprava ni ove godine neće zaboraviti na subvencije tradicijskih obrta.

- Nadam se potpori jer bez nje uopće nema isplativosti baviti se ovim poslom. Putnike prevozim čim prvi uđe u barku. Nema čekanja, jer kad bih čekao i taj jedan bi odustao - kroz smijeh dodaje naš sugovornik i pojašnjava da je na barci o ranog jutra do 12,30 sati, pa i duže ako ga zamole:

- Ali, COVID je dosta toga promijenio. Manje je ljudi i promet je drastično pao. Lani skoro da nije ni bilo prometa, ali sam s barkom čekao putnike jer ne želim da nešto starije od stoljeća tek tako izumre! Tradiciju želim prenijeti i na sina Gorana i raduje me da je voljan biti barkariol te nastaviti prijevoz u Gruškom zaljevu. Inače, barku sam preuzeo kad ju je ostavio barkariol Nikša Repanić, a neko vrijeme sam liniju održavao ja na svojoj, a Dinko Šuperak s njegovom barkom. Želim zahvaliti gradskoj upravi i gradonačelniku koji su lani, unatoč krizi, dali potpore bez kojih mi s tradicijskim obrtima ne možemo opstati.

image
Ribar Antun Tonći Lulić 
Ahmet Kalajdžić

Naš sugovornik kaže kako je nakon izgradnje lapadske marine, zbog uzdignute rive, teži ukrcaj i iskrcaj te je to jedino moguće na pumpi Orsan:

- Postojao je dogovor da će se s lapadske strane obavljati u marini jer to vlasniku marine odgovara zbog njegovih gostiju. No, sve se iskompliciralo, došao je COVID a ni do vlasnika više ne mogu doći kao prije - priča Neno i priznaje da mu na barci nije ni najmanje dosadno.

Tijekom desetljeća i pol plovidbe bilo je mnogo toga, a na molbu da nam prepriča neke anegdote prisjetio se kako se putnicima ne jednom dogodilo da nešto zaborave.

Tad su on i prijatelji postajali pravi detektivi i svakako se dovijali kako pronaći vlasnika zaboravljenih i na barci zagubljenih stvari:

- Jedna Engleskinja je zaboravila takuin i pare u njemu, ali smo je uspjeli pronaći i vratiti ga. Bila je presretna i zahvaljivala se iako do nje nije bilo ni malo lako doći. No, uspio sam zahvaljujući podacima s kreditne kartice... Ali, bilo je i domaćih gostiju koji nešto zaborave ili im primjerice upadne mobitel u santine. No, mi bi ga izvadili, očistili i tragom odgovora nakon poziva prvog broja iz imenika na kraju uspješno pronalazili vlasnika kojem smo vratili osmijeh na lice. To mi je nenaplativ osjećaj, kao npr. kad je jedna Bosanka u barci ostavila takuin. Jednostavno ga je stavila pored sebe na klupu i uživajući u vožnji zaboravila ga sobom uzeti. I nju sam pronašao kontaktirajući tvrtku koja je izdala karticu. Što reći, nervoza i grč na licu su joj je u trenu nestali kad sam joj vratio takuin, kartice i novac.

image
Nebojša Neno Jovičević
 
Ahmet Kalajdžić

Nekoliko starijih sugrađanki iz Lapada priznalo nam je kako, premda i Lapad ima tržnicu, vole otići do gruške place jer uživaju u vožnji barkom:

- Neno nam uvijek priskoči i pomogne da se ukrcamo i unesemo ili iznesemo spenzu u saketima ili kolicima. Takvih je danas sve manje i manje, stoga uživamo dok možemo. Tko zna hoće li ovaj obrt opstati i u gradu se nastaviti stoljetna tradicija - rekle su nam sugrađanke.

Doista, valja se nadati kako će grad sačuvati i ovu tradiciju zahvaljujući kojoj i strani i domaći turisti mogu osjetiti dašak minulih vremena kada se barkom iz Gruža, pa i u doba Austrougarske monarhije, tada na vesla a nakon Prvog svjetskog rata već motornom barkom, redovito išlo u Lapad na kupanje, šetnju ili u neki od tamošnjih restorana. No, to su "tempi pasati", a na nama je da u cijelosti ipak ne nestanu.

Uvijek pomaže


Nenovoj barci smo zatekli lapadskog ribara Antuna Tonćija Lulića. Lapdski ribar je pun hvale za svog prijatelja Nena koji mu uvijek, kako nam je priznao, pomogne i u transportu kašeta ribe, a posebno uživa u prijevozu njegovom barkom s jedne na drugu stranu Gruškog zaljeva.

26. rujan 2021 06:14