StoryEditorOCM

SCUBA SKENERZaronili smo do olupine teretnog parobroda Teti, pogledajte sjajne fotografije podmorja Visa

Piše Ivana Grgić
1. prosinca 2023. - 09:47

Slika morskog plavetnila najčešće se povezuje s ljetom i toplim danima, kupanjem i izležavanjem na plaži pod vrućim zrakama sunca. Proljeće i jesen su godišnja doba kada je biti na moru također predivno, sunca još ima dovoljno, a temperature su umjerene i gužve znatno manje, ali i zima na moru ima svoje čari, ako preskočimo one vrlo vjetrovite dane kada isplovljavanje brodom po visokim valovima može biti čak i po život opasno. I dok većina turista bira destinacije prema godišnjem dobu, odlučuje se za kupanje ljeti, a skijanje zimi, ronioci dolaze na svoja ronjenja neovisno o tome, oni iskusniji će čak reći kako su im zimski mjeseci na Jadranu bolji od proljetnih jer se more još nije sasvim ohladilo, a na nešto većim dubinama temperatura je ionako gotovo konstantna tokom cijele godine.

Nekih petnaestak stupnjeva uz dobro odijelo je sasvim podnošljivo, pogotovo turistima koji dođu iz zemalja gdje je more uglavnom hladno, poput Norvežanina ili Engleza, ili onih koji inače rone u hladnim jezerima. Ni kod kuće se oni ne odriču svog užitka iako hladnoća zahtijeva nešto bolju pripremu i opremu. U hladnijim se uvjetima definitivno najbolje snalaze tehnički ronioci, koji i inače prelaze ograničenja rekreativnog ronjenja i rone na dubinama preko 40 metara uz više mješavina plinova ili u špiljama gdje su temperature niže.

image

Siniša Ižaković s rebreatherom

Božidar Vukičević/Cropix

Po preporuci Hrvatske turističke zajednice za našu smo slijedeću destinaciju odabrali otok Vis koji i u periodu nakon ljeta roniocima može ponuditi odlične lokacije.

„Za pravu ljepotu treba zaroniti duboko!“ – kroz ovu rečenicu HTZ-a ronjenje na Visu zaista dobiva svoj pravi smisao jer oko otoka postoji dvadesetak lokacija s potopljenim ratnim brodovima, jedrenjacima, podmornicama, avionima i prava je meka za ronioce svih „uzrasta“. Oni s nižim ronilačkim kategorijama zbog velike dubine neće dospjeti na neke od njih, ali tu se nalazi i velik broj plićih lokacija s izuzetno bogatom bioraznolikošću i brojnim arheološkim artefaktima, da se neće osjećati niti malo zakinutim. U viškom se podmorju može dogovoriti ronjenje s nekoliko odlično opremljenih ronilačkih centara, s vrhunskim voditeljima i svaki od njih je čitavu sezonu bukiran, zbog čega je naša topla preporuka da se već preko zime rezerviraju termini ronjenja i smještaj. Mi smo ove godine posjetili Issa centar u Komiži, u vlasnišvu instruktora ronjenja Siniše Ižakovića, bivšeg pripadnika ronilačkih postrojbi Specijalnih jedinica, koji će se uvijek rado pohvaliti laskavom titulom prvog ronilačkog centra na čitavom otoku.

image

Grupna fotografija pred olupinom Teti 

Damir Zurub/Cropix

„Završio sam vojnu akademiju i tečaj za pomorske diverzante nakon čega sam deset godina radio u Divuljama, a 1984. godine postao sam i instruktor ronjenja po asocijaciji CMAS. 1991. izašao sam iz bivše JNA i na prijedlog prijatelja odlučio sam krenuti u privatnike“, ispričao nam je Siniša. Oduvijek je obožavao Komižu i ovdje provodio svaki svoj slobodan trenutak, bavio se ronjenjem i ribolovom pa je nekako logično bilo da baš ovdje potraži prostor za svoj ronilački centar. Prvu mu je priliku pružila Kata, udovica njegovog prijatelja, komiškog ronioca-koraljara Tonka Borčića-Bakota, poznatog po vrijednoj zbirci arheoloških nalaza iz mora i ponudila im dio prostora i danas popularne konobe Bako.

Uložili su nešto novca, dovoljno za kompresor i pet kompleta opreme, Siniša je imao gumenjak koji su smjestili na obližnju plažu, tečajevi su se održavali u samoj konobi kroz jutro do otvaranja kuhinje, boce su punili u garaži i to je bio početak. Slijedećih sezona Siniša se razišao s kolegom i nastavio uglavnom sam, dodatno nadograđujući centar svake naredne sezone kako je posao zahtijevao. Ove godine je Issa preselila s dosadašnje dugogodišnje lokacije na Bjažićevom žalu na novu, zbog problema s najmom, ali kako kaže Siniša, nije svako zlo za zlo, jer ovaj je prostor daleko veći, prostraniji i zgodniji za ukrcaj ronilačke opreme na brodove. Preostaje još samo nešto estetskih zahvata, ali sve je već sasvim funkcionalno.

image

Olupina Teti 

Božidar Vukičević/Cropix

U Issi se rade SDI (Scuba Diving International) tečajevi sve do instruktora trenera, ali rade se i oni za naprednije tehnike scuba ronjenja (Technical Diving International) što uključuje obuku u ronjenju s mješavinama plinova i ronjenju s aparatom za dubinsko ronjenje (Rebreather) zbog čega se ovdje sezona otvara vrlo rano, već u ožujku i traje sve do studenog, a po potrebi uz dogovor i dulje. Siniša je instruktor trener za tehničko ronjenje, a ovo školovanje se odvija u najljepšim mogućim uvjetima i moru izuzetne vidljivosti, dubine ima više nego dovoljno, a olupine koje „tehnikalci“ obožavaju nalaze se u dometu od maksimalno sat vremena vožnje brodom. Neke od olupina pronašao je sam Siniša, poput olupine zrakoplova B-24 Lady Luck koji je pao kod Visa 17.11.1944. Za poziciju je saznao od lokalnog ribara čije su mreže zapinjale na dubini od 90 metara. 2015. godine Siniša je zaronio na danoj poziciji, na samu godišnjicu pada i pronašao američki bombarder koji je kasnije po fotografijama identificirao Danijel Frka, podvodni fotograf i autor nekoliko izuzetnih knjiga o olupinama Jadrana.

Bilo je zato i logično da prvi zaron s Issom bude na jednoj od povijesnih olupina. Naravno, mi ne spadamo u tehničke ronioce pa ovaj zrakoplov definitivno nije dolazio u obzir, za nas su odabrali Teti, teretni parobrod koji se u olujnoj noći, po jakom jugu, nasukao u blizini otočića Mali barjak, odmah iza zapadne punte komiške vale. Nakon što su mornari s nasukanog broda uspjeli brodskim sirenama uzbuniti Komižane, lučki kapetan Pavao Frka je uz pomoć iskusne posade organizirao akciju spašavanja leutom na vesla. Zbog opasnosti da nestabilni brod razbije mali leut, nisu mogli pristati na njega već su s pramca povukli uže do otočića Veli barjak po kojem se posada prekrcala na leut. Svi su članovi posade Tetija spašeni, ali brod se zbog prevelikog oštećenja nije mogao odsukati. Potonuo je do pješčane sipine i danas leži nakošen na dubini od 10 do 35 metara, potpuno uništenog pramca, dok mu oplata s rebrima leži na dnu

image

Olupina broda Teti 

Božidar Vukičević/Cropix
.

Sinišin sin Marko, također jedan od voditelja ronjenja u Issi nam je na brodu održao detaljan brifing, a iako smo na Tetiju ronili više puta do sada, ponavljanje uvijek dobro dođe. Ovo je olupina na kojoj se može roniti bezbroj puta, jer osim ljepote same olupine, na njoj žive morski stanovnici naviknuti na ronioce i rado se pokazuju izlazeći iz svojih skloništa u otvorima i pukotinama broda.

Zaranjamo polako među brodska rebra razdvojena busenima posidonije i prolazimo pokraj parnog kotla koji se ocrtava kroz morsko plavetnilo. Žurimo prema najdubljem dijelu broda, krmenom kormilu kako bi tamo imali što više vremena za idealnu fotografiju. Još samo nekoliko metara dalje, do pješčanog dna i ovaj prekrasan brod se lijepo smješta u kadar, dok jato trlja koristi naše zamahe perajama i dizanje pijeska pronalazeći hranu na nešto lakši način od uobičajenog. Naša ronilačka grupa se poslagala pred brodom kao u školi i ispozirala Damiru. Na povratku zastajemo i igramo se s ugorom u cijevi koji izviruje iz nje. Iako ne pokazuje preveliko zanimanje za nas, ipak je s ovim životinjama potreban oprez, u potrazi za hranom ponekad im zasvijetle i naši nepokriveni dijelovi kože i može doći do ugriza. Ništa strašno, ali ipak je nepoželjno.

image

Murina skrivena u cijevi 

Božidar Vukičević/Cropix

Nekoliko murina zijevalo je prijeteći iz svojih otvora, dok su im vrijedne kozice, s kojima često žive u simbiozi, čistile šiljate zube. Iako ova slika izgleda pomalo zastrašujuće, ni na kraj pameti im nije napad na čovjeka ukoliko se držimo osnovnog pravila i ne diramo ih. Za manje rakove i ribice je ipak bolje da ih se klone. U plićim dijelovima vide se granitne kocke u potpalublju, dio tereta koji je parobrod nekada prevozio, a među njima i par tabinja koje se pokušavaju skriti od ronilačkih lampi.

Na ovoj lokaciji je čak i sigurnosni zastanak na dubini od pet metara pravi užitak jer orada, piceva i sitnije ribe ima jako puno, a često i hobotnica proviri iz svoje sigurne ograđene kućice.

image

Knez i šarag u plićini Malog Barjaka
 

Božidar Vukičević/Cropix

Odlazimo sa zarona oduševljeni kao da nam je prvi put, ova lokacija nikada ne podbaci i uvijek se sretne neki novi stanovnik mora, a osim toga domaćin nam je izvrstan, zaista se nemamo na što požaliti nego doći ovdje još koji put. Jer na Vis se ljudi i inače rado vraćaju, pogotovo u Komižu koja kako Siniša kaže „ima dušu“, neki svjetski instruktori u Issu dovode svoje grupe već dvadesetak godina za redom. „Imamo jednog Poljaka, tehničkog ronioca čija je životna želja bila odroniti na olupini aviona B-17. Odveo sam ga i toliko je bio oduševljen, da se slijedeće godine vratio s tetovažom čitavog plana tog ronjenja na nozi. Naravno, dolazi i dalje kod nas, kao i Slovenac koji je svoj sedamdeseti rođendan po svojoj želji, poštivajući sva pravila ovakvog ronjenja, proslavio na sedamdeset metara dubine.“ – ispričao nam je Siniša.

image

Unutrašnjost olupine 

Prednost Visa je u raznolikosti lokacija, nisu olupine jedino što se nudi, ovdje su i zidovi, špilje i brojne kaverne, mnoštvo živog svijeta, od raskošnih gorgonija, raznolikog ribljeg fonda pa sve do malih pužića i račića, a sve to dolazi uz izuzetnu vidljivost mora. Čak tri centra se na ovom otoku bave tehničkim ronjenjem, koje je izuzetno zahtijevno, kako znanjem i spremnošću tako i financijski. Zbog svega toga ovaj otok većina turista, ali i domaćih ronioca, ima na visokim pozicijama svoje liste ronilačkih prioriteta.

image

Unutrašnjost olupine 

Damir Zurub/Cropix
12. travanj 2024 08:08