Tko od nas zna kako bi podmorje izgledalo bez svega što mu radimo, bez svih načina na koje ga koristimo? Možemo li uopće zamisliti? I ima li više igdje takvih mjesta?
S tom idejom National Geographic pokrenuo je prije petnaestak godina svoju ekspediciju nazvanu Pristine Seas. U želji da dokumentiraju, istraže i zaštite posljednja preostala netaknuta mjesta morske divljine, uputili su se na daleke, izolirane i nenaseljene otočiće usred Pacifika (poput dijelova arhipelaga Ekvatorskog i Pitcairn otočja).
Kako stvari pod morem funkcioniraju uistinu?
Ono što su roneći tamo vidjeli preokrenulo je naglavačke uvriježena mišljenja o tome kako morski ekosustav funkcionira i kako izgleda u svom izvornom, prirodnom izdanju. Podmorje tih netaknutih grebena istraživači su opisali kao bujnu koraljnu džunglu, toliko gustu da u njoj nema mjesta ni za pijesak i koja vrvi svim oblicima života. Do te je ekspedicije tradicionalno prihvaćena slika bila da zajednice u moru izgledaju u obliku piramide s najvećom biomasom organizama pri dnu hranidbene mreže.
Na koraljnim grebenima to znači da ima najviše riba poput papigača ili riba kirurga koje se hrane algama i raznih malih riba koje jedu planktonske organizme, to jest takozvanih herbivora i planktivora. Zatim je sve manja biomasa karnivornih riba i još manja vršnih predatora, poput morskih pasa, velikih snapera ili kirnji, tuna i slično.
Međutim, takav pogled na svijet je posljedica. Takvu sliku imamo jer su moderna znanost i istraživanja mora započeli na dostupnim mjestima dugo, dugo nakon što smo to more ozbiljno iscrpili i izmijenili, tako da je naša referentna točka o tome što je prirodno i kako stvari pod morem funkcioniraju bila sasvim iskrivljena.
Na istinski prirodnim, netaknutim mjestima pod morem ta je piramida biomase preokrenuta, stoji naopako. Tamo vršni predatori čine najveći dio ukupne biomase riba, na pojedinim grebenima i do 85 posto. I pitanje koje se odmah nameće je kako je to moguće? Kako 15 posto biomase ribe na nižim razinama hranidbene mreže uspijeva hraniti toliko puno predatora iznad sebe? Kako 85 posto preživi od 15 posto?
No, faktor koji, razmišljajući o tome, treba uzeti u obzir je i vrijeme. Odnosi su u hranidbenoj mreži poput zupčanika u satnom mehanizmu, gdje se veliki kreće sporo, a mali brzo. Ribe nižih razina hranidbene mreže rastu i razmnožavaju se vrlo brzo, dok morski psi koji su na vrhu žive vrlo dugo i razmnožavaju se sporo. Njihova se biomasa kroz vrijeme više-manje održava konstantnom, a omogućava je stalna i brza reprodukcija, to jest veliki obrtaj biomase nižih karika.
Osim što je struktura zajednice preokrenuta, one su i bogatije i brojnije, tj. općenito je i svih organizama daleko više. Mnogo herbivora održava greben čistim i omogućava koraljnim polipima da se lakše prihvate za podlogu i rastu. Uz to, ne samo što ima više ribe, nego i drugih ključnih komponenti ekosustava, poput raznih školjkaša, koji filtrirajući morsku vodu također održavaju greben čistim od bakterija, virusa i raznih drugih patogena.
Predatori su indikator zdravlja ekosustava
Obilje vršnih predatora, osobito morskih pasa, koji drže pod kontrolom populacije svoga plijena, omogućuje u konačnici zdraviji ekosustav s uravnoteženijom i raznolikijom raspodjelom organizama na svih razinama piramide. Predatore mi ribolovom, a pogotovo u današnje vrijeme, toliko lako, brzo i efikasno uklonimo iz ekosustava čime (ne)svjesno pokrećemo niz promjena. A uistinu nije potrebno mnogo.
Čim se te daleke nenaseljene atole usporedi s jednako tako izoliranim najbližim otocima koji su naseljeni – pa čak i s populacijom od svega pedesetak ljudi poput one na Pitcairn otoku, gdje su većinom potomci pobunjenika na brodu Bounty – razlike su drastične.
Pokrivenost koraljima je manja, a većina koralja je i mrtva, prerasla algama. Isto je tako većina ribe mala, manja od dužine olovke kojom su ih istraživači zapisivali, a morskih pasa gotovo da i nema. Primjerice, otok Kiritimati, poznat još i kao Božićni otok, na koji je kapetan James Cook doplovio na Badnjak 1777. godine, opisao ga je tada kao otok preplavljen morskim psima, koji bi moreplovcima na putu do obale neprestano grizli kormila i vesla čamaca kojima su se prevozili na obalu. Danas, kad na otoku živi populacija od oko 5000 ljudi, istraživači u 250 sati ronjenja nisu u njegovu podmorju opazili ni jednog morskog psa.
Pogled u prošlost i budućnost
Dakle, bez pretjerivanja možemo reći da su ova malobrojna netaknuta mjesta vremenske kapsule, doslovno nas vode stotinama godina unazad, pružajući nam pogled u prošlost, na ono što smo imali i kako smo to izgubili. Istovremeno otvaraju portal za bolju budućnost, pokazujući nam kako to obnoviti i čemu trebamo težiti. Drugim riječima, tih nekoliko preostalih izvornih, netaknutih područja iznimno su važna jer su nam to jedini dostupni primjeri podmorja bez ljudi. Ona nam otkrivaju kako mora i oceani stvarno funkcioniraju, pomažu nam shvatiti stvarne razmjere utjecaja svih naših aktivnosti i uče nas o mogućnostima oporavka i obnove.
Ali ribolov, iako značajan faktor, nije jedini koji narušava prirodnu ravnotežu u zajednicama pod morem. Opisani otoci, pošteđeni naše neposredne prisutnosti te time i ribolova, nisu zbog toga zaštićeni od drugih prijetnji okolišu koje stvara naša civilizacija –zagađenja i globalnog zatopljenja, to jest klimatskih promjena. Međutim, i u tom pogledu, istraživanja ovih mjesta – s izvornim, bogatim i složenim ekosustavima, u kojima su prisutne sve komponente, uključujući i obilje vršnih predatora – otkrila su fascinantne spoznaje.
Na koraljnim su grebenima diljem svijeta sve češće i izraženije epizode takozvanog izbjeljivanja, odnosno masivnih pomora koralja zbog povišenih temperatura morske vode, čiji uzroci mogu biti i zagađenje i suviše snažna sunčeva svjetlost. Ispostavilo se da su mogućnosti oporavka od takvih smrtonosnih epizoda toplinskih udara drastično različite, ovisno o tome koliko je neoskvrnut ekosustav koraljnog grebena. I nije stvar u tome da koraljima na tim netaknutim atolima duga razdoblja povišene temperature nisu naškodila, izbjeljivanje je i tamo zahvatilo barem polovicu koralja.
Međutim, kako je na tim grebenima toliko mnogo ribe, između ostalih i herbivora koji su neprestano brsteći alge održavali greben čistim, koralji su se mogli vratiti. Suprotno tome, na grebenima koji nemaju obilje ribe, alge brzo zaguše i prekriju koraljne skelete, onemogućujući tako novim koraljnim polipima da se prihvate i da se koralji oporave.
Dakle, što jehranidbena mreža kompletnija i kompleksnija, ona je otpornija na vanjske utjecaje i vjerojatnije je da će se takav ekosustav oporaviti. Ove nas spoznaje zapravo ne bi uopće trebale čuditi, one su zdravorazumske. Primijenite isto to na sebe i vidjet ćete da za ekosustav, bilo morski ili kopneni, i za nas kao jedinku vrijedi isto – što smo zdraviji i kompletniji, to smo otporniji i lakše se oporavljamo od raznih bolesti i drugih nedaća (poremećaja).
Zaštićena morska područja
Sljedeće je pitanje i izazov je li takvu prirodu – netaknutu, izvornu, zdravu i otpornu – moguće postići i tamo gdje smo i mi prisutni, a ne samo na dalekim i izoliranim mjestima pošteđenima naših izravnih utjecaja. Znanost je tu poprilično jasna, a zaključak da je to korisno, ne samo prirodi, nego i nama samima, temelji se na modelima, ali i stvarnim primjerima i iskustvima.
Način kako da prošlost i ono što smo izgubili vratimo u sadašnjost, kako da obnovimo život i staništa u morima i učinimo ih zdravima i produktivnima podrazumijeva, naravno, zaštitu. Ne posvuda jer je to nerealno i nemoguće, treba strateški odabrati neka područja. A da bi ona imala smisla i pružila nam željene koristi, zaštita na tim područjima treba biti potpuna. Nikakve polovične mjere nemaju učinka. Morska zaštićena područja koja smo prepustili prirodi, tako smo s njih uklonili svaki oblik ribolova i sve druge razorne aktivnosti, često još nazivamo morskim rezervatima ili no-take zonama.
Biomasa ribe se unutar takvih rezervata za deset godina u prosjeku poveća za 500 posto u odnosu na okolna nezaštićena područja. A kada se ribe i drugi organizmi oporave do te mjere, kada im naraste brojnost i prosječna veličina, to postaje „okidač“ za cijelu kaskadu ekoloških promjena koje dovode do obnove čitavog ekosustava. Ove korisne promjene ne događaju se u djelomično zaštićenim područjima, koja dozvoljavaju određene oblike ribolova u ograničenom opsegu. Jednostavno ne postoji način za reguliranje ribolova – bez obzira na to koliko bio restriktivan – uz koji bi bilo moguće obnoviti ili održati značajne količine i veličine ribe kakve vidimo u no-take zonama.
Sjetite se primjera već spomenutog Pitcairn otoka, gdje je i samo pedesetak ljudi, uz isključivo tradicionalne metode ribolova, imalo dovoljan utjecaj na to da se morski ekosustav drastično izmijeni i osiromaši. Ali zato, kad uspijemo stvoriti bogate i netaknute oaze, one su onda sposobne obnoviti i okolna područja. Što je više ribe u rezervatu, više je koristi i za nas. Osim što se od tog izvanrednog obilja ribe dio „prelijeva” i u susjedna područja bez zaštite, velike ženke riba nagomilane u rezervatu proizvode i neizmjerno više jaja, stvarajući brojno potomstvo od kojega se dobar dio također raznese uokolo. Time i ribari u okolici rezervata love više.
Morski rezervat na Medes otocima
Ta zadivljujuća obnova ribe do koje dolazi u rezervatima, privlači i mnoštvo ronioca, stvarajući tako nova radna mjesta i nove poslovne prilike, što donosi značajno veću ekonomsku dobit od nepostojanja zaštite.
Jedan od primjera u Mediteranu kako morski rezervati snažno obnavljaju bioraznolikost te uz to stvaraju dodatne ekonomske prilike i profit, su Medes otoci. More oko tog malog arhipelaga od sedam otočića, smještenih u blizini obale Katalonije, na sjeveroistočnom dijelu Španjolske, do uspostave zaštite 1983. godine, bilo je podmorska pustinja.
Prethodno se "prelovljeno" more, sa zaštitom i malo vremena, preobrazilo u područje s jednom od najvećih biomasa ribe na Mediteranu te postalo turistička i ronilačka meka. Razmatrajući isključivo prihode od ribarstva i ronilačkog turizma, bez popratnih ekonomskih dobiti od primjerice ugostiteljstva, smještaja i slično, vrijednost rezervata nadmašila je u samo pet godina profite od prije uspostave zaštite.
Računa se da danas rezervat izravno osigurava više od 200 poslova i više od 16 milijuna eura zarade godišnje (većinom kroz ronjenje, snorklanje i ture brodovima sa staklenim dnom). Glavni razlog zašto je za najveći dio dobiti lokalne ekonomije zaslužan turizam – višestruko više od ribolova – upravo je obilje ribe, do kojega je došlo zato što su Medes jedan od rijetkih dobro upravljanih i kontroliranih morskih rezervata u regiji
A sama činjenica da je broj ronjenja na Medeskim otocima morao biti ograničen (i preveliko posjećivanje može biti kontraproduktivno, na primjer previše ronioca na jednom mjestu oštećuje morsku faunu) jasno ukazuje na to da postoji velika potražnja i nedovoljno uspješno upravljanih morskih rezervata koji bi mogli primiti sve te ronioce i posjetitelje koji žele uhvatiti pogled na Mediteran kakav je nekad bio (i kako izgleda sada ako je dobro upravljan).
Potrebno nam je barem 30 posto morskih zaštićenih područja
Kako akvatorij rezervata obuhvaća svega 1 km2 površine, Medes nas uči da je zapravo dovoljno jako malo područje da proizvede ekološke i ekonomske dobiti. To saznanje je osobito važno jer je većina obalnih područja gusto naseljena pa kompletno izostavljanje ribolova i ostalih oblika eksploatacije s velikih područja često nije izvedivo te je izglednija opcija uspostava više manjih rezervata.
A koliki bi udio sveukupno trebalo zaštititi ako želimo da ta zaštita ostvaruje dobrobiti i odražava se na čitav ekosustav (podrazumijevajući tu i koristi za nas)? Danas ni 3 posto mora i oceana nije potpuno zaštićeno od ribolova i ostalih razornih ljudskih aktivnosti. Istraživanja pokazuju da nam je potrebno barem 30 posto površina pod takvom zaštitom kako bismo spasili život u moru, ali i sebe.
Argument da ne možemo zaštititi više zbog osiguravanja dovoljnih količina hrane i radnih mjesta je pogrešan. Pravi neprijatelj sigurnosti hrane i radnih mjesta u ribarstvu je kontinuirano i prekomjerno iskorištavanje resursa o kojima ovisi taj način života. Zapravo, ako želimo loviti više ribe, moramo zaštiti tih 30 posto mora kako bi ono onda bilo sposobno obnoviti preostalih 70 %. Znači, ako želimo osigurati svijetlu budućnost ribarstva, trebamo njime odgovornije upravljati te prestati loviti posvuda i izvlačiti iz mora više nego što se ono može prirodno obnoviti.
Zaštita pruža neizmjernu vrijednost, samo prirodi trebamo dati dovoljno prostora da se oporavi od našeg iskorištavanja i da nam kao takva nastavi davati vrijedne resurse. Ova se problematika često uspoređuje na ekonomski način. Zaštita funkcionira poput štednog računa u banci, gdje nam je zaštićeno područje glavnica koju ostavljamo po strani da nam stvara kamatu, dok je ribolov posvuda poput tekućeg računa s kojeg svatko uzima, a nitko ne uplaćuje.
Morska zaštićena područja – korisna za sve, a imamo ih premalo. Zašto?
Kako to da, ako je zaštita toliko bespogovorno korisna, nema više morskih rezervata? I zašto često oni koji postoje ne funkcioniraju u skladu s tim univerzalno pozitivnim scenarijem? Razlozi su, naravno, višestruki.
Neznanje i neupućenost uobičajeno stoje u pozadini mnogih problema s kojima se suočavamo, pa tako i ovog. Postoji značajan nedostatak svijesti o tome da prekomjerno iskorištavamo ocean do one opasne točke s koje nema povratka. Mnogi ljudi, uključujući donositelje politika i opću javnost, možda ne shvaćaju u potpunosti važnost morskih zaštićenih područja i koristi koje pružaju ili čak imaju zablude o tome da zaštita šteti gospodarstvima i sigurnosti hrane.
Bez tog će razumijevanja teže vidjeti potrebu za morskim zaštićenim područjima, zbog čega dolazi do slabije potpore i zagovaranja za uspostavu i održavanje tih područja. Edukacija šire javnosti o vrijednostima i važnostima očuvanog podmorja i dobrobitima koje takva zdrava mora pružaju svima, pa i nama ljudima, ključna je za dobivanje podrške za koncepte zaštite. I tu je uloga znanosti i udruga (kao što je Sunce) da šire znanje i informacije te da uporno zagovaraju drugačije, to jest bolje načine funkcioniranja.
Uz sve to, poznato je da se većina društva prvenstveno vodi kratkoročnim ekonomskim interesima. Primijenjeno na zaštićena morska područja, to znači da postoje ukorijenjeni interesi s jakim političkim vezama, poput naftnog lobija ili industrijskog ribolova, koji pružaju otpor većoj zaštiti i ograničavanju svojih aktivnosti, dajući prednost trenutačnoj zaradi nad dugoročnom održivošću. Problem je i što lokalni ribarina pojedinačnoj razini često biraju status quo zato što zaštita za njih može rezultirati kratkoročnim gubitcima (zbog smanjenja ribolovnih područja) i zato što obično nemaju siguran i ekskluzivan pristup dobitima nastalima postojanjem morskog rezervata.
Time dolazimo do problema s modelima upravljanja i financiranja morskih rezervata. Vrlo često do uspostave zaštićenog područja dolazi centraliziranim pristupom, putem nacionalnih ili regionalnih vlasti, javnim sredstvima i bez pretjeranog uključivanja ili ovlasti lokalnih zajednica. Ovaj pristup zna rezultirati nedostatkom podrške i resursa za uspješnu provedbu zaštite. Razni oblici lokalnih javno-privatnih partnerstava pokazali su se u mnogo primjera uspješnijim modelom uspostave i upravljanja zaštićenim morskim područjem. A kako to funkcionira pročitajte u članku o filipinskom otočiću Apo.
Rezime svega napisanog bio bi sljedeće: kako bi morski rezervati u potpunosti ostvarili svoje mogućnosti potrebna je promjena paradigme – kako razmišljamo o tim područjima, kako ih uspostavljamo i kako ih provodimo u djelo. Ako shvatimo prirodu prirode, promijenimo pristup i samo joj damo dovoljno prostora gdje će biti netaknuta, može se ostvariti pozitivan utjecaj i na njezino očuvanje i na ljudsko blagostanje.