StoryEditor

potonuće auroreLuce Popović dobro se sjeća tog tragičnog 6. svibnja: Kad smo krenuli, jedan njihov vojnik nam je dobacio - ‘Dabogda se potopili!‘

Piše Bruno Lucić/DV
6. svibnja 2022. - 09:31

Tog dana je Luce Popović na povratku iz Cavtata u grad slušala Oliverovu "Neka se drugi raduju - neka me noćas ne oplakuju" i stalno molila timunjera da vrati ploču na tu pjesmu. Stajala je na komandnom mostu, bio je sunčan dan, a plovidba mirna u ratnim uvjetima. Slušajući Oliverove stihove, skinula je očale i zaplakala.

Bilo je to instinktivno pretkazanje onoga što se dogodilo tog popodneva 6. svibnja 1992. u 16.43 u gruškoj luci, dakle, prije točno 30 godina: u najvećoj pomorskoj nesreći u Hrvatskoj, potonuću Aurore, život je izgubilo 10 ljudi: Jele Bogišić, Nikola Bulum, Šima Grbešić, Senka Kralj, Luce Letunić, Mato Letunić i Lucija Mandun te djeca Romano Kralj (8) i sestre Andrea (4) i Nikolina (2) Banović.

Trideset ljeta poslije te strašne tragedije, ne vrti joj se samo Oliverova pjesma po glavi, sjećanja su i dalje živa... Tete Luce se krajem studenog 1991. uključila u Crveni križ, piše Dubrovački vjesnik.

Previše putnika

- Tad je Aurora počela ploviti u Cavtat, prevoziti putnike, hranu, lijekove... Sve što je trebalo. Međutim, vojska nije dopuštala da brod uplovi u Cavtat bez predstavnika Crvenog križa. Poznanik Mišo molio me da idem kao pratitelj broda jer sam Konavoka, išla sam u osmogodišnju školu u Cavtat pa poznajem Cavtaćane, Konavljane... Zapitala sam se kako ću ići jer su mi dva sina bila na ratištu, bojala sam se da me ne uhvate i odvedu u Morinj... Kako mi je negdje početkom 12. mjeseca na zid kuće pala granata, odlučila sam poći iz despeta, započinje gospođa Luce koja je svaki dan putovala na relaciji Cavtat - Dubrovnik, sve do jeseni 1992.

image

"Deset godina poslije...", tekst objavljen u Dubrovačkom vjesniku 4. svibnja 2002.

Tonći Plazibat/Cropix

- Znali smo ići dvaput dnevno u Cavtat. Sa mnom je bila i moja draga Nikica Greguš. Rođena je u Obodu pa Cavtaćane takoreći bolje poznaje nego ja. Jedna je uvijek morala biti na brodu, ali većinom smo bile obje. Međutim, Nikica je tada imala dvoje male djece doma i ako bismo osjetili da je opasno, ja bih joj rekla da ne ide jer ako se meni što dogodi, moji su sinovi odrasli. Rekla bi mi: "Nikad ti to neću zaboraviti!", govori tete Luce.

To popodne 6. svibnja sve se odvijalo kao i inače.

- Taj dan Nikica nije išla, ne znam zašto, valjda smo se tako dogovorile. Obično bi iz 'Komande mesta' dobila spisak tko kao putnik smije napustiti Cavtat i poći u grad. Mahom su išla djeca i starci, koga je vojska pustila, toga sam ukrcala. Prije nego bi se brod odvezao, stala bih s jedne strane skale, a njihov vojni policajac s druge i oboje smo imali popis putnika. On bi prozivao, a ljudi bi stajali iza konopa i po pozivu se ukrcavali, a mi bismo štrikali ime s popisa. Završio je taj popis, a u toj gužvi iza konopa vidjela sam ženu, torba je bila pored nje, držala je dijete u naručju, drugo dijete bilo je pored, nisam znala tko je... Pitala sam vojnika kako te žene nema na spisku, a vojnik mi je rekao da ne može ići jer da već 'danima oblijeće oko Komande i traži da ide u grad', a muž joj je bio u 'zengama'. Rekla sam mu da sam tu radi djece, staraca, bolesnih i da me ne zanima ni oružje ni uniforma, a slagala sam mu da su djeca bolesna i da moraju ići... Barba je na mostu već požurivao: "Idemo, idemo..." Zamolila sam ga da još pričeka i vojnik se odmaknuo, zvao je u 'Komandu' i na kraju propustio ženu s djecom. Uzela sam torbu i djevojčicu za ruku, a majka je nosila drugo dijete u naručju. To je bilo prvi put da je na popisu rukom bilo dopisano još putnika jer su imena i prezimena putnika inače bili otipkani. Žena je došla i sjela s riječima: "Bog vam dao zdravlje, nikad vam ovo neću zaboraviti!" Bila sam sva sretna jer sam ukrcala ženu i djecu, spasila obitelj, naglašava tete Luce.

image

I nakon puna tri desetljeća, tete Luce još uvijek se sjeća svih detalja tog kobnog svibanjskog dana

Tonći Plazibat/Cropix

Na prvim stranicama fascikle koju je uvijek nosila sa sobom napisala je postulate Crvenog križa: humanost, nepristranost, neutralnost, nezavisnost, dobrovoljnost, jedinstvo i univerzalnost pa bi ih pokazala svakom neprijateljskom vojniku koji bi činio probleme. Na brodu je tog dana još nešto primjietila.

- Bio je to drugi đir Aurore taj dan, izbrojila sam 96 putnika, plus posada, ne može ih Aurora toliko primiti! Inače ne bi smjelo biti ni 80 putnika! Kad smo krenuli, jedan drugi vojnik koji je stajao na cavtatskoj rivi samo nam je dobacio: 'Dabogda se potopili!' jer je vidio da nas je previše. Svraćali bismo u Plat na tamošnji muo jer je grupa radnika iz Hidroelektrane s nama išla na posao i s posla, među njima je bio i moj pokojni brat Niko Miladin. U doba kad mi u gradu nismo imali struje, Cavtat je imao struje jer je Hidroelektrana radila, radili su ti ljudi. Normalno smo plovili kao i obično. Na brodu bi obišla putnike, pogledala bi je li nekome slabo, posebno djeci, povraća li netko i kad bih sve to završila, pošla bi na komandni most i stala gore. Imala sam puste poruke i papire po džepima, znam da sam imala nekakvu trenirku, nadošila sam špage iznutra kako bi mogla ubaciti poruke jer tko će sve to pamtiti?! Bilo je tu svega, onaj traži onoga, onaj šalje novce. Recimo, s Aurorom je na dno mora tako pošla kuverta puna solada, prisjeća se preživjela havarije.

Ostala paralizirana

Pretraživali su je samo kad bi iz grada dolazila u Cavtat tako da je bila svojevrsna 'poštarica'. Sjeća se da joj je u Cavtatu najdraže bilo sresti pokojnog don Vlada Pucu koji je bio simpatičan i krupan. Od glavnog SIS-ovca u Vili Palmi, Matulovića, ona i njezina kolegica Nikica na mulu u Gružu dobile bi ceduljicu smotanu kao nokat koju je preko kutije cigara ili nekim drugim načinom, trebalo predati u Cavtat. Jednom prilikom im je rekao da ako dođu u opasnost, ceduljicu progutaju.

image

Preživjela još čuva novinske tekstove, kao i ovaj iz Slobodne Dalmacije objavljen osam dana nakon tragedije

Tonći Plazibat/Cropix

- Bio je tako lijep dan, pogledala sam na kapelicu na vrhu brdašca iznad Kupara, uzela bi od barbe kanoćo jer smo na komandnom mostu bili kao obitelj. Vidjela sam vojnika s puškom kako stoji ispred te crkvice i gleda prema nama, pomislila sam da valjda neće pucati u nas, stotinu vam se nekih filmova vrti u glavu. Došli smo do ponte kod Hotela Palace, pogledala sam daleko, vidjela sam Iliriju, tamo pored Kalamote, još dalje... Obično smo u par minuta prije ili poslije znali uplovljavati u Gruž, mi iz Cavtata, oni iz Rijeke... Ili Ilirija ili Slavija. Kad smo došli negdje oko Solituda, okrenula sam se, Ilirija nam se bila primakla, brzo je došla iza nas, a barba se koliko god je mogao primicao Solitudu. Poslije sam od ljudi čula da je Ilirija išla tom brzinom jer, kad je dolazila, okretala bi se da bi prova na odlasku bila okrenuta prema zapadu. S komandnog mosta sam odjednom pogledala gore jer je Aurora bila niska, a na komandi Ilirije sam vidjela neku osobu u uniformi. Je li to bio barba ili neki oficir, ne znam. Bilo mi je to toliko blizu da sam u momentu rekla: "Što vam je, hoćete li nas priklati?" Pretvoriti u priklu... Ne znam odakle mi to, ali to je bilo toliko blizu. Najednom se čulo 'bum'... Ljudi su kasnije rekli da je prova od Ilirije udarila u Auroru negdje ozada, a Aurora je bila stari drveni brod ratne mornarice iz Jugoslavije, lijepo piturana kao Atlasov izletnički brod pa je izgledala dobro, ali je ustvari bila trošna. Možda to nije bio veliki udarac, ali dovoljno jak da je brzo ušla voda, ljudi su počeli skakati, priča tete Luce te nastavlja:

- Znam samo da sam bila na komandnom mostu, barba je otvorio finještrin i povikao: "Idite, skačite!" Ne znam gdje je završio timunjer, ali ja i barba smo kroz taj otvoreni finještrin skočili na provu i uhvatili se za ogradu... Vidjela sam kako barba skače pa sam skočila i ja, tri četvrtine broda bile su u moru. Rekli su da je brod potonuo za par minuta, a meni se činila vječnost... Čula se vriska, letjele su burse... Pomislila sam gdje mi je brat, je li živ, zna li plivati jer je i on bio na brodu. Držali smo se za ogradu, ne znam zašto smo stali... Najednom sam ispod sebe vidjela ćelavu glavu kako nestaje, kao da me privlači u dubinu, nisam 'znala' zamahnuti, zaplivati, ostala sam paralizirana u vodi... Došao je gospar Mirko Đuka-Alemani i izvukao me, rekao je kasnije da me zgrabio za kosu, prebacili su me na gumenjak, a onda na drugi gliser, nemam pojma.... Tek ove godine otkrila sam da me zapravo spasio Mirko Đuka-Alemani. Vidjela sam bratovu glavu, plivao je, imao je košulju boje bijele kave koja je 'pocrnila' u vodi, netko ga je izvukao iz mora. Kad su me dovezli do rive, tamo je već bilo krcato ljudi. Nekog u maskirnoj uniformi uhitila sam za nogu i taj netko mi je pomogao da izađem na rivu, bio je to zapovjednik Mimica. Odmah su me odveli u bolnicu, a ja sam pitala za brata i druge putnike jer sam ih sve poznavala... Mnogi su ostali, ja nisam, htjela sam odmah doma da vidim gdje su mi djeca, znaju li što se dogodilo... Netko me dovezao doma i znam da mi je u dnevnom boravku, na stolici s tapicirungom, ostala fleka jer sam bila mokra. Sjedala sam na stolici i nisam se mogla pomaknuti, bila sam u šoku, ističe tete Luce i napominje kako su ih iz mora spašavali pripadnici Odreda oružanih brodova.

image

Uvijek se vodila postulatima Crvenog križa

Tonći Plazibat/Cropix

Nakon prvog šoka uslijedio je još jedan.

- Čula sam da su se utopila djeca za koju sam inzistirala da se ukrcaju, djeca majke koja mi je rekla da mi to neće nikad zaboraviti... Bože, pomislila sam, ostala je majka bez dvije djevojčice! Išla sam u Cavtat kad su nosili tamo tijela, sjećam se, bile su dvije bijele kapse, nikad to neću zaboraviti. Rekli su mi moja djeca da bi se poslije noću budila i govorila: "Gdje su djeca? Gdje su djeca?" To me dugo progonilo... Poslije me na rivi u Gružu jedna nepoznata gospođa zgrabila i rekla: "Što mi niste makar jednu spasili?" A to je bila majka oca ili majke te djece... Ukočila sam se, pitala je što joj makar jednu unuku nisam spasila..., prisjeća se tete Luce.

Drugi rođendan

Dok se oporavljala doma, primila je pismo Nevenke Dabo iz Crvenog križa Cavtat u kojemu pošiljateljica pita za njezino zdravlje, ističe da im jako nedostaje... Dabo je bila posebno bliska s tetom Lucom jer je opskrbljivala ljude u Konavoskim brdima, a tu su bile dvije tete Lucine sestre: jedna u Brotnicama, druga u Veljem Dolu, a sinovi su joj bili u Sniježnici.

- I sad kad se Nevenka i ja sretnemo u Cavtatu ne znamo se odvojiti, komentira tete Luce.

Odlučila je svake godine tog dana spustiti vijenac, kleknuti, izmoliti Očenaš. Dugo je to radila sama samcata, a na 15. godišnjicu tragedije pošla je u Cavtat platiti misu zadušnicu za utopljenike, poglavito za djecu, ali nije se mogla održati u Cavtatu pa je odlučila poći u Katedralu gdje je uspjela. Od tada sve do danas se ustalio običaj da nakon spuštanja vijenaca u more za poginule istog dana bude i sveta misa u Katedrali.

Trideset godina poslije i dalje osjeća tugu.

– Ima bit da mi je još veću tugu potencirao ovaj nesretni rat u Ukrajini, sve mi se vraća, osobito kad spomenu Odesu, more i brodove... Igrom slučaja, muž mi je bio pomorac i bila sam u Odesi, sve sam to povezala, priča tete Luce.

Sretna je što je doživjela postavljanje spomen ploče poginulima.

- Najviše mi je radi djece to posebno važno, ali i radi svih utopljenika i svih onih koji su se topili. Godinama sam molila i uvijek je bio neki izgovor, a sad je više vrijeme da mi se ispuni životna želja, govori tete Luce, ponovno se prisjetivši znakovitih stihova "Nek se drugi raduju"...

Istraga nakon nesreće

- Poslije sam išla na sud, trebalo je utvrditi tko je od zapovjednika kriv. Međutim, poslije sam doznala da je u pomorskom pravu takvo pravilo da su obojica krivi. Bila sam kao jedna od svjedoka kapetanu Wagneru, mome kapetanu s Aurore. Išla sam u Rijeku s autobusom, pitali su me zašto nisam išla s brodom, ma nisam mogla vidjeti brod! Nisam se kupala dva-tri ljeta nakon nesreće, nisam htjela hodati lapadskom rivom, vidjeti more..., kaže gospođa Luce kojoj je 6. svibanj drugi rođendan, ali i dan kad joj je posebno teško.

image

Aurora bi se vezala na gruškom mulu

Tonći Plazibat/Cropix
05. listopad 2022 14:57