projekt SkytruthPrije nešto više od godinu dana u Jadranu se dogodio incident koji je prošao daleko od očiju javnosti. Kako zagađenje u EU morima prolazi nekažnjeno?

Dana 9. siječnja 2021. godine, na zemljopisnoj širini od 43°41'59.9" sjeverno i dužini 14°31'12.7" istočno, tanker je nešto prije ponoći ispustio zauljenu vodu u Jadransko more unutar hrvatske granice. Potencijalna ilegalna aktivnost, prijestup propisan međunarodnom konvencijom i moguće ekološko onečišćenje koje se dogodilo daleko od hrvatske obale u noćnim satima, prošlo je daleko od očiju javnosti.

Ovo je bio samo jedan od stotina takvih incidenta u europskim morima. Zahvaljujući sustavu satelitskog praćenja i upozorenja o zagađenju mora organizacije Skytruth, on nije prošao nezamijećeno.

Europska neprofitna novinska redakcija Lighthouse reports je u suradnji s Jutarnjim listom, Balkanskom istraživačkom agencijom (BIRN) te s novinarima nekoliko europskih medija - uključujući njemački Deutsche Welle, britanski Guardian, rumunjski Libertatea, nizozemski Throuw, španjolski El Diario, talijanski Irpi - pratila brodove, identificirala njihove vlasnike i izazvala vlasti zbog nedjelovanja. Zagađenje uljem poznato je već desetljećima, no zašto ono i dalje prolazi nekažnjivo?

Uz korištenje javno dostupnih satelitskih snimaka, podataka automatskog identifikacijskog sustava (AIS) i programa strojnog učenja koje je osigurao nadzornik zaštite okoliša, SkyTruth, istraživanje je uočio 330 potencijalnih ilegalnih kaljužnih odlagališta između srpnja 2020. i prosinca 2021. u europskim vodama. 271 od ovih odlagališta nalazi se u krugu od 50 nautičkih milja od europske države, gdje je ispuštanje općenito zabranjeno, što naglašava njihovu potencijalnu nezakonitost.

Tim Lighthouse Reportsa može identificirati 177 brodova, od kojih je 42 ilegalno ispustilo otpad unutar 50 nautičkih milja od europske obale. Za te brodove prikupljene su detaljne informacije o MMSI-ju, nazivu vlasnika broda i brodovlasničkoj tvrtki.

Slučajevi uključuju ponavljane prekršitelje, odlaganje kaljuže u zaštićenim morskim područjima i događaje prilikom koji su plovila isključila emitiranje svojih AIS podataka neposredno prije odlaganja (te je informacije dao Skytruth).

Problem je vjerojatno i veći, a kako bi se stekao dojam o cjelokupnom opsegu ovog problema u vodama EU, SkyTruth je kombinirao podatke i pretpostavke EMSA-e s izračunima satelitske pokrivenosti. Na temelju te procjene procijenjuju da svake godine još oko dodatnih 2964 plovila ispuštaju rafinirano ulje u europske vode. Svaki dan to je oko 8 plovila– od kojih većina sateliti ne vide.

Odlagališta kaljuže su identificirana pomoću satelita Sentinel-1 - iste radarske tehnologije koju koristi Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA) putem CleanSeaNeta (CSN) - paneuropske usluge praćenja izlijevanja nafte i plovila koji radi na obrađivanju slika sa satelita radara sa sintetičkim otvorom (SAR) za identifikaciju i praćenje onečišćenja površine mora.

Višemjesečno istraživanje analiziralo je nekoliko zaključka:

- EMSA je postavila sofisticirani sustav satelitskog nadzora, ali države članice reagiraju sporo ili neadekvatno

- Samo 1,5% potencijalnih izlijevanja provjereno je unutar kritičnog vremenskog razdoblja od 3 sata.

- Ilegalna izlijevanja događaju se u trenucima kada se otkrivanje ne može provjeriti, a stvarni broj ilegalnih odlagališta nafte je veći od dokumentiranog

- Rijetki kazneni progoni i poteškoće u dokazivanju ilegalne aktivnosti potaknuli su vlasnike plovila da odlažu otpad umjesto da ga tretiraju

Na prometnom moru plovila mogu akumulirati i do nekoliko tona kaljužne vode dnevno – nepročišćene zauljene otpadne vode. Kako bi se otpad goriva očistio, moraju postojati sustavi za pročišćavanje na brodu ili se brod mora preusmjeriti do najbližeg lučkog objekta za pročišćavanje otpadnih voda – pravila Međunarodnom konvencijom o sprečavanju zagađenja mora (MARPOL) koja zabranjuje onečišćenje iz brodova, namjerno ili slučajno.

Ali, bacanje kaljuže i balastnih voda u more znači uštedu vremena i novaca za brod i njegovu posadu. Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA) prikuplja detaljne informacije o broju onečišćenja i odlaganja ulja.

EMSA može snimiti izljeve pomoću radarske tehnologije te poslati upozorenja državama članicama EU unutar 30 minuta od mogućeg zločina. Od 2007. godine otkrivena su 44.383 moguća ilegalna odlaganja zauljene vode.

Komisija EU-a je u postupku revizije pravila EU-a o nezakonitom ispuštanju s brodova (Direktiva 2005/35/EC radi usklađivanja svojih odredbi o nezakonitom ispuštanju u more s Direktivom (EU) 2019/883). U popratnoj dokumentaciji Komisija navodi CleanSeaNet među problemima s kojima se nova direktiva želi riješiti:

''Sustavi satelitskog nadzora i digitalnog izvješćivanja u cijeloj EU-u koji se trenutno nalaze u EMSA-i kako bi podržali države članice i olakšali praćenje i praćenje sumnjivih izvora onečišćenja s broda nisu optimalno korišteni ili koordinirani kako bi se osiguralo da ispune svoj puni operativni potencijal.”

Unatoč EU direktivi, Maja Markovčić Kostelac, izvršna direktorica EMSA-e rekla je:

“Nezakonito ispuštanje nafte i drugih zagađujućih tvari još uvijek se redovito događa u europskim vodama. Broj otkrivanja kao i broj kaznenih progona i dalje je nizak.”

Nekoliko znanstvenih radova i zviždača otkrilo je načine na koji brodovi izbjegavaju pročišćavanje vode. Prema MARPOL-u brodovi moraju imati ugrađeni pročišćivač kaljuže. Svi brodovi iznad 400 bruto tona na moraju imati opremu koja ograničava ispuštanje nafte u mora na 15 dijelova na milijun (ppm) - standard koji datira najmanje iz 1978.

Sistem se može zaobići uz pomoć male pumpe koja upumpava kaljužnu vodu u tank za kanalizacijski otpad koji se potom ispušta u more. To je crni trag koji rezultira na satelitskim snimkama.

Kako bi stekli uvid u ukupnu količinu nafte koja je ilegalno bačena u mora na globalnoj razini, SkyTruth procjenjuje brojku koja je pet puta veća od povijesnog najvećeg slučaja izlijevanja nafte tankera Exxon Valdez. Tada se, u ožujku 1989., izlilo 11 milijuna galona nafte što je prouzročilo ekološku katastrofu.

Krajem 2019. SkyTruth je pokrenuo projekt Cerulean s ciljem automatizacije otkrivanja naftnih mrlja na svjetskim oceanima. Cerulean primjenjuje tehniku strojnog učenja (machine learning) kako bi proveo analizu tisuću satelitskih slika dnevno, otkrio mrlje i njihove izvore. Ove mrlje se uspoređuju s podacima o praćenju plovila, AIS, kako bi se identificirali vjerojatni izvori onečišćenja.

No, satelitsko praćenje mora ima nekoliko nedostataka koje je i ovo novinarsko istraživanje uzelo u obzir. Sateliti ne pokrivaju svaki dio oceana i ne pokrivaju ih stalno. Primjerice za pokriti cijeli Jadran potrebno je 2 ili 3 dana, prema saznanjima hrvatske oceanografske stručnjakinje dr. sc. Mire Morović koja je pratila ovu vrstu zagađenja. S druge strane neke mrlje pronađene satelitskim snimkama su legalna ispuštanja biološkog ulja, poput ribljeg ili biljnog ulja.

Satelitske snimke mogu pomoći: prikupiti dokaze na daljinu i potencijalno pružiti učinkovit način za kazneni progon prijestupnika. Ali, počinitelji često ne odgovaraju na sudu, jer suci očekuju vizualne dokaze do kojih je zaista teško doći.

Ono u čemu se analize satelitskih snimaka i navodi zviždača, aktivista i stručnjaka slažu: brodovi znaju za rupe u sustavu praćenja pa se ispuštanje kaljuže događa najčešće noću kada ga radarska tehnologija (Sentinel-1) može otkriti, ali ne može vizualno provjeriti.

Nekoliko stručnjaka potvrdilo je da će brodovi češće bacati uljni otpad noću. Stručnjak Greenpeacea za onečišćenje naftom na Sjevernom i Baltičkom moru rekao je da se odbacivanje događa tijekom lošeg vremena kada su šanse da budu uhvaćeni manje.

U razgovoru za Jutarnji list aktivist Vjeran Piršić i predsjednik udruge Eko Kvarner naveo je slučaj pomorca kojem je kapetan izričito naredio ispuštanje kaljuže od ponoći do četiri sata ujutro u blizini Pule. Razlog: ''Ako mijenjate balastne vode, to je napor za brod i to košta''.

Satelitske slike Jadrana i ranije su pokazivale da se najviše zagađenja naftom događa uz samu granicu Italije i Hrvatske. Istraživanje stručnjaka s Pomorskog fakulteta u Ljubljani Marka Perkovića, o zagađenju s plovila u Jadranu (objavljeno u časopisu Springer), pokazuje da se mrlje pronalaze u ZERP-u, te su velike od 9 do 100 kilometara kvadratnih.

''Tankeri prenose tekuće tvari različite toksičnosti uključujući sirovu naftu i naftne derivate od kojih je većina kancerogena i otrovna za morski života. Te tekućine zajedno s emulgatorom i površinskom tvari mogu formirati različite površinski aktivne filmove na površini mora.''

Perković koji redovito plovi Jadranom za potrebu istraživanja je poslao fotografije tara na šljunku plaža udaljenih hrvatskih otoka.

Provjere vlasti na licu mjesta o kakvim se ispuštanjima iz brodova radi je malo. Prema bilješkama sa sastanaka CleanSeaNeta, 2019. godine relevantna tijela provela su inspekciju u samo 30% slučajeva izlijevanja koje je identificirala EMSA.

No, učinkovitost ovih provjera uvelike ovisi o vremenu od stjecanja satelitske slike. Što je interval duži, veće su šanse da se ništa neće pronaći. U 2019., samo je 5% provjera obavljeno unutar 3 sata od satelitskog promatranja (1,5% ukupnih upozorenja).

U 2020. EMSA je poslala 3945 izvješća o uzbunama obalnim državama, i otkrila 7672 moguća izlijevanja. EMSA je dobila povratne informacije nakon provjere za otprilike trećinu mogućih detekcija. Od toga, u manje od petinu slučajeva je identificiran mogući onečišćivač.

Velika Britanija je dostavila povratne podatke o 65 upozorenja u 2020. godini. U velikom broju slučajeva britanske vlasti nisu ništa uočile. Koristile su trgovačka plovila ili platformu na licu mjesta kao metodu promatranja. U Italiji su lučke vlasti dostavile komunikaciju u vezi s upozorenjima EMSA-e i izvješćima o radnjama koje je poduzela obalna straža kao odgovor na 282 CleanSeaNet upozorenja – u svih 282 slučaja nisu pronađena nikakva pogrešna djela.

U Rumunjskoj je Nacionalna pomorska uprava registrirala 851 CleanSeaNet upozorenja između 2011. i 2020. Dokazi o zagađenju otkriveni su samo u 2 slučaja upozorenja. U roku od pet godina od 2013. do 2020, od 776 slučajeva, znakovi onečišćenja pronađeni su u 187 slučajeva, međutim rumunjske vlasti istražile su njih 60 – oko jednu trećinu.

Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, potvrdilo je da se snimke satelitskog sustava CleanSeaNet redovito zaprimaju u Nacionalnoj središnjici za usklađivanje traganja i spašavanja na moru (MRCC, Rijeka).

U prosjeku takvih je 40 izvještaja mjesečno. Na godišnjoj razini zaprimi se približno 480 satelitskih izvještaja. MRCC je zatražen pristup uvida u upozorenja, no od Ministarstva nije stiglo potrebno dopuštenje.

Potencijalna onečišćenja koja se zaprime putem satelitskog sustava ili neposrednim opažanjem sudionika u pomorskom prometu verificira se u suradnji s nadležnim lučkim kapetanijama i obalnom stražom, ili angažiranjem zrakoplovstva, rekli su u Ministarstvu.

Ako postoji osnovana sumnja na počinitelja onečišćenja, brod se pregledava po dolasku u luku. Ako brod stigne u luku izvan Hrvatske (Italija ili Slovenija), obavijest o potencijalnom onečišćivaču šalje se nadležnim tijelima, rekli su.

''U posljednjih pet godina nisu utvrđene nepravilnosti vezane uz ispuštanje zauljenih voda.'', poručili su.

EMSA je u više navrata odbijala dati detaljne statistike koje sadrže informacije o povratnim informacijama koje su poslale države članice.

Iako satelitske snimke pokazuju nedostatke i ne služe kao dokaz na sudu, uljna knjiga još je jedna obveza koju propisuje MARPOL konvencija za svako plovilo od 150 bruto tona ili veće, te koja može poslužiti kao dokaz zagađenja. Lučke inspekcije zadužene su za pronalaženje nedostatka na plovilima kao i provjeru knjige. U slučaju neslaganja, brod plaća kaznu.

Prema međunarodnim standardima, pregled uljne knjige, kao i pregled kaljužnog separatora ovisno o podacima na navedenim u uljnoj knjizi je ''obavezan'', prema podacima Ministarstva.

No, u posljednjih pet godina ni tu ''nisu utvređene nepravilnosti'', glasio je njihovo odgovor. Stigao je i odgovor Lučke kapetanije Split: ''Odjel inspekcijskih poslova, Lučke kapetanije Split, u 2021. godini nije zabilježio unošenje neistinitih podataka u dotičnu brodsku knjigu tj. „falsificiranja“ iste.

Zviždači i stručnjaci unutar tvrtki koje nude pomorska softverska rješenja za brodove i brodarske tvrtke potvrdili su za Lighthouse reports da se trenutni pisani dnevnik koji koriste pomorci za bilježenje kaljužnog otpada može lako mijenjati.

Iako vlasti u EU tvrde da su onečišćenja mora kaljužnim vodama mala i neznačajna, mnogi znanstvenici danas vjeruju da ona imaju kumulativni učinak. Švedska ekotoksikologija Kerstin Magnusson koja je posvetila svoja istraživanja proučavanju toksičnosti kaljužne vode je u intervjuu za Lighthouse Reports izjavila kako su odlaganja štetna prvenstveno za planktonske organizme.

Najniža koncentracija ulja utjecat će na oplodnju jajašca brojnih vrsta, kao što su ličinke riba, te će ometati migraciju rakova, kaže Magnusson. Ispuštanje zauljenih otpadnih voda u obalnim područjima ima štetnije učinke zbog većeg broja bioloških vrsta u tim područja. Magnusson je ukazala da je sadašnje zakonodavstvo koje dopušta ispuštanje kaljužne vode do 15ppm u ocean zastarjelo.

''Ako imate 10 brodova, i kažete 15ppm to je jedna stvar. Ali zamislite da imate njih 5000 sa 15ppm. Nije zanimljiva koncentracija u brodu, ili sa svakog broda zanimljivija je ukupna količina nafte koja se ispušta iz svih brodova koji plove morem''

Studija objavljena u časopisu Nature 2016., ističe da unatoč tome što mala izlijevanja otvorenog mora stvaraju naizgled malu i prolaznu vizualnu prisutnost plutajuće mrlje ''dolazi do gotovo trenutačne kontaminacije velikog vodenog tijela ispod mrlje (najmanje do 8 m) i na površini (do 500 m) od vidljive mrlje. Kontaminacija do takve dubine je iznenađujuće brza i zaslužuje dalje proučavanje.

Sugovornici su po pitanju zaštite potvrdili da Hrvatska nije spremna za odgovor na incidente izlijevanja nafte u Jadranu koje zbog povećanog prometa i zatvorenosti mora predstavlja rizik.

''Hrvatska ima nekoliko dobrih centara na Jadranu, Rovinj, Split, Dubrovnik, Rijeka. No postojeća infrastruktura je manjkava. Oko 100.000 brodova se muva po Jadranu u tko uzima njihovu prljavštinu?'', pita se Piršić.

'''Ono što je važno je promptnost sustava svake zemlje da odgovori na incident, a to bojim se nije moguće baš promptno.'', rekla je Morović.

Kako bi se odgovorilo na ispuštanje, trebao bi biti organiziran cijeli operativni nadzor koji bi mogao reagirati, ''pronaći i uzeti uzorak'', i pokazati ''gdje se mrlja širi'', objasnila je.

''Kratkoročno, nismo bili svjedoci pomora u biološkom ekosustavu a dugoročno tko zna, naftni nusprodukti kancerogeni su pa sigurno nisu dobri za ekosustav. Prvo država treba uložiti više u oceanografiju kako bi se razvio sustav monitoringa i prognoze jer ovo što sad imamo ne može odgovoriti potrebama nadzora uz sav napor EMSA-e i Ministarstva.'' , rekla je Morović.

Samo u 2020. EMSA je uložila preko 23 milijuna eura u ''Mjere protiv onečišćenja''. Samo u uslugu CleanSeaNet uloženo je 7 milijuna eura. Kroz godine došlo je do malog progresa – primjerice u Sjevernom moru je snižen broj otpuštanja ulja. No bez detaljnijeg monitoringa zemalja članica i usklađenog rada praksa ilegalnog odbacivanja kaljuže dodatno će se poticati.

Priču Lighthouse reportsa možete pročitati OVDJE.

Suradnici na ovoj priči su: Max Muller, Max Berhnhard, Andrei Petre, Riccardo Collucini, Adina Florea, Naomi Conrad, Nina Workhäuser, Julia Bayer, Beatriz Ramalho Da Silva, Pol Pareja, Maarten van Gestel, Frank Straver, Karla Juničić, Miguel Prado, Laura Paddison, Victoria Oliveres, Ludo Hekman.