StoryEditorOCM

razgovorPredrag Fred Matić o budućnosti najstarijeg zanata na Jadranu: Ribolovni i ronilački turizam mogu spasiti i ribare

Piše Gordan Jelavić
4. travnja 2022. - 12:13

Nikad gore, rečenica je koju ribari ponavljaju posljednjih dana kada su cijene nafte, i to subvencionirane plave, dosegle cijenu od deset kuna. Nema te računice koja bi mogla držati vodu i opravdati paljenje brodskih motora, manja je šteta ostati doma i nadati se čudu.

Nakon desetljeća kaosa u ribarskoj strategiji, okrivljavanja stranaca za našu neorganiziranost, čuvenoga scrapinga ribolovne flote i odljeva ljudi u druge branše, jedina dobra vijest je oporavak ribljega fonda u Jabučkoj kotlini, u dogovoru s Talijanama pošteđene neselektivnog oranja.

Upravo tendencija proglašenja većega broja takvih no-take zona i katastrofalno stanje u industriji povod su za razgovor s eurozastupnikom i aktivnim članom Odbora za ribarstvo Europskog parlamenta Predragom Fredom Matićem.

- Kako ste kao Slavonac završili u ribarstvu? Koliko vam je trebalo da se upoznate s uglavnom morskom tematikom?

- Često sam se znao našaliti s kolegicama i kolegama da mi je jedina poveznica s ribarstvom da sam jednom u životu otišao na ribolov. No, iako na početku neiskusan, vrlo brzo sam se upoznao s najbitnijim temama te shvatio koliko dugu tradiciju ribarski sektor ima, a i koliko je bitan za gospodarstvo jedne pomorske zemlje kao što je Hrvatska.

Smatram da su prepreke generacijskoj obnovi, klimatske promjene, gubitak biološke raznolikosti, pretjeran izlov ribe i pojedini štetni ribolovni alati koji doprinose bržem pustošenju našeg Jadrana neki od najvećih suvremenih izazova. Kao što sam napomenuo u više navrata, morski okoliš i prirodna staništa u Jadranu se uništavaju rekordnim brzinama, a najviše u procesu stradavaju mali i sportski ribari koji rade pošteno.

- Rad vaše kolegice Ruže Tomašić je ostavio zapažen trag, barem u domaćoj ribarskoj javnosti. Koliki je realno pojedinačni utjecaj hrvatskih zastupnika na ribarske politike EU?

- Mišljenja sam da podosta zastupnika i zastupnica ovdje u Parlamentu zagovara interese velikog, industrijskog ribolova čiji je lobi u Europi pa i u Hrvatskoj izrazito jak. Pritom se nerijetko ne mari o prirodnim zakonima mora, o održivom razvoju niti o mišljenju struke. Moram pohvaliti Europsku komisiju čiji se prijedlozi, savjeti i zakonodavne procedure uvelike fokusiraju na zelene politike, na očuvanje okoliša i na provođenje održivih politika s fokusom na budućnost sektora.

Sve se to onda razvodni u Parlamentu kada zastupnici i zastupnice počinju raspravljati o tim prijedlozima koji dođu iz Komisije, gdje se zapravo vrlo brzo uvidi tko zagovara čije interese i kome je važan profit, a kome održiva politika i briga o mlađim generacijama koje će snositi posljedice za sve naše odluke.

Nastojim razumjeti brige i slušati mišljenja naših ribara i ljudi povezanih s ribarskim sektorom kako bi znao na što se točno moram fokusirati u svom radu. Trenutno radim na tome da se kolektivno ljudima podigne svijest o nužnosti povećanja zaštićenih zona na Jadranu, po uzoru na Jabučku kotlinu gdje smo imali priliku u zadnjih par godina vidjeti eksploziju ribljeg fonda. Taj primjer se, vjerujte mi, u većini rasprava i radova koristi kao primjer najbolje prakse u cijeloj Europi.

Dokaz je to da su ovakve mjere očuvanja okoliša učinkovite i da ih moramo preslikati na veći i širi dio područja diljem Jadrana, u kontekstu zaštite cijelog Mediterana, područja koje je najizloženije prekomjernom izlovu na svijetu. Uz to, jedan od problema s kojim se suočavaju naši ribari je stara, trusna i ponekad opasna ribarska flota na kojoj naši ribari plove svaki dan.

Činjenica je da su hrvatski ribari po tom pitanju apsolutno degradirani, plove i rade na takvim brodovima te je pitanje dana kada će se dogoditi tragedija koja je mogla biti izbjegnuta ulaganjem u revitalizaciju ribarske flote. No, postavio sam baš to pisano pitanje Komisiji i imam dogovorene sastanke s njenim predstavnicima u nadolazećem mjesecu pa ću i na ta pitanja imati spremniji odgovor vrlo skoro.

- Zbog visokih cijena goriva ribari su na koljenima, ne samo u Hrvatskoj. Naše Ministarstvo poljoprivrede je pripremilo neke mjere i sredstva, ali što će se konkretno poduzeti na europskoj razini?

- Trenutno je takva situacija da ukoliko cijena ostane ovako visoka ili, ne daj bože, nastavi rasti, svaki odlazak ribara na pučinu će koštati malo bogatstvo, a kamoli biti isplativ. EU i dalje ne dozvoljava državne subvencije za gorivo, što dovodi ribare do nezgodne situacije; ili nastaviti ribariti i poslovati s gubicima, ili čekati neka bolja vremena privezani u lukama.

Zadnja opcija je i predavanje brodova u rezališta, na scraping, odnosno novčanu odštetu za prekid gospodarskog ribolova koji financira Europski fond za ribarstvo. No pritom moraju zadovoljavati određene kriterije, poput broja dana provedenih na moru, što će teško ispuniti uz ovakve okolnosti u kojima su se našli.

Ribarska industrija se već neko vrijeme mora boriti s visokim cijenama goriva, a s ruskom invazijom na Ukrajinu one su sada dosegle rekordne vrijednosti. Mnogi ribari smatraju da ribolov više nije isplativ. Ako se nađu prisiljeni prestati s ribolovom, sigurnost hrane više ne bi mogla biti zajamčena.

Kao član Odbora za ribarstvo unutar Parlamenta, veoma sam zabrinut zbog utjecaja visokih cijena goriva na ribarski sektor, a shodno tome očekuje se i skorašnja reakcija Komisije na potencijalan paket hitne pomoći ribarskom sektoru i mjere potpore ribarima kako ne bi morali prestati sa svojim zanatom.

- Dojma smo da je naša ribarska politika uglavnom vatrogasna, što znači da se uglavnom pokušava sanirati šteta koja je u nekom trenutku nastala, a ne postoji strateška i aktivna politika koja će održati i razvijati ribarsku industriju HR. Kako se to može promijeniti?

- Možemo krenuti od toga da si ne dozvoljavamo da nam Europska komisija šalje službene opomene zbog ozbiljnih nedostataka u uzgajalištima tune kao veliku povredu prava EU-a. Zatim, trebali bi zabraniti ili limitirati ribolov obalnim mrežama potegačama koje za sobom ostavljaju devastirano morsko dno i uništavaju ogromne količine nedoraslih jedinki malih riba, a ukoliko to nije moguće izvesti, potrebno je uspostaviti ograničena ribolovna područja na kojima se smiju i dalje koristiti ovakve tehnike, no uz strogi nadzor i rigorozne novčane kazne za one koji počine prekršaje.

Ne smije se nastavljati tražiti derogacija od Mediteranske uredbe koja propisuje zabranjene ribolovne alate i prakse te najmanju udaljenost od obale i dubinu mora na kojima se koriste ribolovni alati. Mi, s druge strane, neprestano tražimo derogaciju za potegače koje nisu niti malo selektivne, a i izravno uništavaju koraljne grebene te odstranjuju morsku travu. Krajnje je vrijeme da se njihova uporaba zabrani, a ne da se traži i dobije novi period derogacije pod argumentom tradicije.

Unazad zadnjih godinu dana, neprestano sam tvrdio pa i uložio amandmane koji su usvojeni, a govore o prijedlogu hitne uspostave dodatnih područja ograničenog ribolova kako bi se zaštitili prekomjerno iskorišteni morski ekosustavi, uzimajući u obzir područje Jabučke kotline kao primjer najbolje prakse. Za veću sam i širu zaštitu našeg mora, ali i za kompenzacije našim ribarima koji će smanjenjem ribolovnih napora izgubiti na profitu i ugroziti svoja egzistencijalna pitanja.

Postoje razni primjeri dobre prakse gdje oni koji se generacijama bave ribolovom smanjuju svoje ribolovne napore, a istovremeno bilježe veće prihode. Jedan takav primjer je u okolici otoka Lastova na kojem se obitelj odvažila dati priliku ribolovnom turizmu gdje su turisti s otoka plaćali 40-ak eura po izletu po osobi istoj toj obitelji kako bi imali cijelo iskustvo ukrcaja na brod, vađenja mreže, slikanja s ulovom pa čak i večeranje iste te ribe koju su to jutro ulovili. Takve politike i takve prakse treba poticati, nagrađivati i nastojati širiti obrazac ponašanja. Ne radi mene. Dok sam ja živ, ribe će biti. Ali za moje unuke i njihovu djecu nisam siguran.

- Francuska, Italija, Španjolska i Grčka aktivno rade na očuvanju svojih tradicionalnih mreža potegača. Vi ste protiv upotrebe takvih alata u Jadranu što nekim našim ribarima jako smeta. Možemo li uskladiti očuvanje podmorja s interesom ribara?

- Dolazimo do teatra apsurda, do činjenice da očuvanje podmorja nije u interesu ribara. Do toga da su profit i kratkoročni interesi važniji od održivog ribarstva i brige o budućnosti naše djece. Tu mislim prvenstveno na sigurnost hrane, ali i na mogućnosti da se nadolazeće generacije unutar obitelji bave istom profesijom. Kao što sam i prije rekao, industrijski ribarski lobi je izrazito jak u Europi, a pomorske zemlje prednjače.

Za razliku od pojedinih kolegica i kolega u Parlamentu, nikada me lobiranje partikularnih skupina nije moglo preobratiti. Uvijek sam se u životu vodio svojom savješću, brigom za društvom u cjelini i boljim sutra. To je za mene jedini ispravan način razmišljanja: briga o tome kako će biti ne samo danas, već i sutra.

Posebno me to brine kada znam da stanje na Jadranu postaje sve gore jer se udaljavamo od dogovorenih održivih razina ribolova i daleko smo od postizanja cilja iskorištavanja ribljih resursa uz održiv trend. Posebno su zabrinjavajući podaci o fondu naših najvažnijih malih riba - inćuna i srdela - koji se i dalje prekomjerno izlovljavaju, a trenutačne mjere upravljanja nisu održive.

Prije nekog vremena me nazvao ribar s Brača i veli: "Gospon Matić, šta se brinete, ja kad lovim, uvijek ima riba i bit će ih." Nažalost, nije tako, sve vrste riba na Jadranu su prekomjerno lovljene, dok su inćuni u najgorem stanju. Upravo ljudi koji žive na otocima i na obali će prvi osjetiti posljedice neodrživog ribolova, a upravo oni sami najviše ovise o ribarstvu.

Velik razlog tome je korištenje obalnih mreža potegača. Činjenica je da je to tradicionalni oblik ribarenja i da se generacijski uči s koljena na koljeno. Međutim, razvojem tehnologije čovjek ne poteže mrežu više rukom, nego stroj to čini umjesto njega, dakle nema tolikog umora. Vremenski uvjeti često nisu prepreka, pa danas dva broda s četiri ribara potegnu pola otoka Žuta u jedno prijepodne, ostavljajući za sobom opustošeno dno, lišeno posedonije i morskih staništa.

Veliki brodovi ponekad uđu i u male uvale otočnih naselja gdje nemarno potamane cijelo morsko dno, ne ostavljajući lokalnim ljudima ni prilike da nakon njih ulove ribu-dvije za ručak. A time se i ugrožava egzistencija malim ribarima. Ono što hoću reći je da cilj politike i ribarskog sektora mora biti da pronađu održivi balans između zaštite raznovrsnosti ribljih vrsta u Jadranu i položaja malog ribara. To nije jednostavno, ali svakako nije nemoguće.

image

Talijani u ZERP-u ulove četiri puta više od Hrvata

Matija Djanješić/Cropix

- Jedna plemenita riba u ronilačkom turizmu može zaraditi desetke puta više od njezine vrijednosti na tanjuru. Jesmo li se kao pojedinci i društvo spremni odreći ribolova za viši cilj ili profit?

- Drago mi je što ste spomenuli upravo ronilački turizam uz ribolovni turizam koji moraju postati važniji dijelovi ponude turistima. Oni ribari koji žele diversificirati svoja primanja, mogu o ovom načinu zarade ozbiljno razmišljati. To se može ostvariti kroz nuđenje turistima prijevoza na moru do lokacija povećanog interesa, bilo to potonuli brodovi, skrivene špilje i uvale, ali i nepristupačni i daleko udaljeni otoci gdje turisti nemaju prilike doći nikako osim privatnim prijevozom.

Tako ribari mogu razvijati svoj biznis i povećati zaradu. Istra je primjerice uvelike krenula s ronilačkim turizmom, a to najbolje govore brojke od 200.000 noćenja, ne računajući pritom dnevne posjete, koje su ostvarili turisti koji dolaze isključivo zbog ronjenja.

Turistička sezona u ronilačkim centrima traje gotovo pola godine, a nekad i cijelu godinu. Lokalna zajednica, uključujući ribare, može surađivati s turistima koji dolaze na naše destinacije zbog ronjenja te im nuditi prijevoz do lokacija za ronjenje, otkriti skrivena i atraktivna mjesta.

Imajući to u vidu, mislim da se ljudi puno lakše i brže mogu odreći ribolova kada im zamjenska opcija nudi jednak ili veći profit. Kada bi se morali odreći svog posla zbog višeg cilja, šanse su očekivano male. To nam govori da kao društvo moramo raditi na kompenzacijskim mjerama, a najbolji primjeri su upravo ronilački i ribolovni turizam koji traju dobar dio sezone, a nekad i cijelu godinu.

- Strategija o biološkoj raznolikosti Europske unije za narednih 10 godina obvezuje države članice da 30 posto europskog mora proglase zaštićenim područjima. Koja razina zaštite se može očekivati u Jadranu, potpuna zabrana komercijalnog ribolova ili samo viša razina kontrole?

- Europska unija je veoma ambiciozna kada je u pitanju očuvanje bioraznolikosti, ali do svake zemlje članice je da odluči na koji će način usvojiti i provesti plan širenja zaštićenih područja na moru. Bojim se da viša razina kontrole našeg mora neće pomoći jer smo potkapacitirani, a i ne znam koliko je realno povećanje sredstava izdvojenih za kontrolu ribarstva. Ali još važnije, kontrola neće ukazati na potrebu za mjerama za očuvanje okoliša i morskih vrsta.

Potrebne su zone bez ribolova, tzv. no-take zone, koje se donose u suradnji s ribarima koji na te mjere pristanu. U nekim slučajevima i sami ribari predlažu neke od tih mjera jer žele očuvati resurs od kojeg žive. Zabrana ribolova na ograničenim područjima moguća je jedino kroz suradnju državnih institucija, lokalnih ribara i njihovih udruga te udruga koje se bave zaštitom Jadrana.

Svaka druga državna mjera koja se donese bez savjetovanja s ribarima i ostalim dionicima može prouzročiti samo kontraefekt. Nakon što se pokažu učinci ovakvih mjera, od mišljenja sam da će ribari brzo shvatiti koliko je to korisno i nužno.

- Ribarska inspekcija s ograničenim sredstvima i ljudstvom ima nezahvalan posao provjere svake brodice u Jadranu, pa puno toga prolazi ispod radara. Koja je budućnost nadzora? Dronovi, CCTV kamere za brodove svih veličina?

- Europska komisija je još u prošlom sazivu, 2018. godine, počela raditi na novoj uredbi o kontroli ribarstva koja će biti izglasana najvjerojatnije krajem ove godine. CCTV kamere su od početka bile tema sukoba različitih strana. U Parlamentu je na plenarnoj sjednici, uz potporu Komisije, tankom većinom prošao amandman kojim se traži obavezno postavljanje CCTV kamera na sve brodice.

Međutim, trenutno se odvijaju trijalozi o toj uredbi gdje Vijeće, odnosno države članice ne žele obavezu stavljanja CCTV kamera na sve brodice i trenutno ne znamo koja strana će pobijediti, odnosno popustiti. Krajem ove godine, a možda i kroz par mjeseci bit će izvjesno rješenje ovog pitanja.

S druge strane, dronovi postaju sve češći alat za kontrolu i podržavam takve politike modernog doba, prave primjere digitaliziranih, inovativnih, ali transparentnih rješenja za uspostavu sustava kontrole našeg mora. Europska unija itekako potiče uporabu takvih alata, a neupitno je da će se njihova uporaba nastavljati provoditi, neovisno o tome hoće li CCTV kamere postati obavezan sustav kontrole.

image

Predrag Matić: Potrebni su nam ronilački i ribolovni turizam

Matija Djanješić/Cropix

- Potrebe našeg turizma za domaćom ribom su puno veće od ponude, pogotovo u srcu sezone. Ovakvom politikom će definitivno pasti ponuda raznolikosti riba i drugih morskih organizama na tržištu. Ljudi napuštaju ribarstvo u potrazi za boljim poslovima i uskoro ćemo ostati i bez ljudi i bez flote. Postoji li plan koji će spriječiti da stranci dobiju pravo iskorištavati naše neiskorištene resurse?

- Prvo je bitno napomenuti da bi zbog trenutnog rasta cijene energenata, cijena ribe mogla u skorom vremenu narasti između od 10 do 20 posto. Manji brodovi, koji troše oko 250 litara goriva dnevno, moraju češće kupovati gorivo i oni će vjerojatno nastaviti loviti ribu i plasirati je po višoj cijeni.

Međutim, ribari koji idu na otvoreno more i love ribu u ZERP-u posluju s gubitkom. Kada pokriju troškove, posluju na nuli - mogu isplatiti plaće, ali ne zarade ništa. Trenutno im se više isplati ostati doma nego ići daleko od obale, stoga sve sugerira da će cijena ribe skočiti. Ali ni to nije održivo pa će velik dio ribara napustiti svoj posao.

Činjenica je da Talijane, koji u prosjeku unutar ZERP-a ulove 4 puta više ribe na godišnjoj razini nego Hrvati, nitko neće zaustaviti niti prisiliti da smanje svoje ribolovne napore u ZERP-u. Sva riba koju unutar ZERP-a ne ulovimo mi, ulovit će Talijani, i to je tako.

Ono što mi možemo napraviti je proširenje no-take zona u dogovoru s Talijanima po uzoru na područje Jabučke kotline, koja je također unutar ZERP-a, kako bi "zaštitili" neiskorištene resurse, no čini se da smo inertni po tom pitanju. Ali nama dugoročna strategija ne smije biti zaštititi ono što je preostalo nego regenerirati i multiplicirati najugroženije morske vrste.

To je jedina dobra politika kada pričamo o održivom razvoju jer je ribarstvo jedna od strateški najvažnijih grana gospodarstva. S druge strane, unutar hrvatskih teritorijalnih voda flota niti jedne druge zemlje ne može loviti našu ribu i ti resursi će ostati samo naši.

- Ribarska industrija je na otocima i u priobalju dugo čuvala prostor od iseljavanja. Postoji li plan kojim bi se uz turizam moglo nešto napraviti po demografskom pitanju?

- Mislim da bi ovo pitanje trebalo postaviti našoj potpredsjednici Europske komisije, Dubravki Šuici, koja je zadužena za demografiju. Bilo bi dobro da nam se pojasni što se točno čini na europskoj razini, a posebice u hrvatskom priobalju po pitanju iseljavanja. Iznenađuje me da dosada nisu stigle neke konkretnije inicijative s obzirom da je gospođa Šuica iz hrvatskog priobalja i vrlo je dobro upoznata s problemima.

Europska unija konstantno promovira i provodi demografske politike decentralizacije i ruralnog razvoja. Novi programi EU-a za poticanje generacijske obnove su ključni za reduciranje obilnih iseljavanja s priobalnih područja. Smatram da će uključenost mladih i generacijska obnova ne samo osigurati kontinuitet ribarstva, već i zadržati stanovništvo u priobalnim područjima i okolnim ruralnim područjima, čime će se očuvati kulturna baština brojnih obalnih zajednica.

Od ključne je važnosti da mlađe generacije budu informiranije i svjesnije pitanja održivosti okoliša koje najteže pogađaju mora i obalna područja diljem Jadrana.

Generacijska obnova doprinijet će također poboljšanju upravljanja morem i ribolovnim resursima jer će uključivati opsežnije i kvalitetnije osposobljavanje za mlade ribare, koji će biti osvješteniji, ali i otvoreniji za provedbu promjena u ponašanju.

Novi Europski fond za pomorstvo, ribarstvo i akvakulturu za razdoblje od 2021. do 2027. pružit će pomoć i potporu mladim ribarima kad prvi put kupuju plovilo ili ribarsko poduzeće; a na institucijama je da promiču obnovu uklanjanjem administrativnih, logističkih i financijskih prepreka mladih ribara koji žele započeti karijeru u sektoru ribarstva te da rješavaju pitanja kao što su početni visoki troškovi osnivanja poduzeća i nestabilnosti prihoda.

Smatram da je to jedina proaktivna i neintruzivna politika koja može, ne natjerati, nego potaknuti mlade ljude da se počnu baviti ovim zanatom i da ne iseljavaju iz svoje lokalne zajednice.

16. srpanj 2024 18:33