Razočarani, očajni, uplakani, preplašeni, napušteni...
Tako se osjeća obitelj Marka Bekavca, splitskog kapetana duge plovidbe koji u turskom zatvoru u Ankari još od listopada čeka susret sa sudbinom - presudu u slučaju pronalaska više od pola tone kokaina u Kolumbiji i Turskoj, skrivenog na brodu "Phoenician - M", kojim je imao nesreću zapovijedati hrvatski pomorac.
Pisali smo mnogo o tom teškom slučaju, razgovarali i sa zatočenim Bekavcem, telefonskim pozivom iz zatvora. S bratom Jozom. S odvjetnicom Jasnom Kotarac - Jabukom, drugim kapetanima, sindikalcima. Prebirali optužnicu, prenosili iskaze svih deset optuženih članova posade (drugih deset nije bilo ni terećeno), slušali turske advokate...
Ne izgleda dobro
Slučaj ne izgleda dobro. Nimalo. Presuda bi trebala biti izrečena 18. srpnja. A to je sutra! Trenutak u kojemu je pred javnost odlučila prvi put stati i Katja Bekavac, kapetanova supruga. Teško se odlučila na taj korak, valja misliti i na dvoje djece. Ali se, kroz suze, mora. Nećemo je prekidati:
- Osjećam samo napuštenost, beskrajnu nemoć i tugu. Ne mogu vjerovati da je nemoguće pomoći mu s državne razine, da ne postoji pravni okvir koji bi omogućio izručenje u Hrvatsku i davanje državne garancije da će mu u našoj zemlji biti provedeno pravedno suđenje. Zar se ne može barem zahtjev uputiti, barem pokušati?! Pa država uvijek može učiniti više od pojedinca, razgovarajući barem s drugom državom. Nitko ne traži da ga se oslobodi na lijepe oči, iako mi vjerujemo da je nevin, ali bismo voljeli da se suoči s našim pravosuđem, u Turskoj je ipak samo stranac i lako moguće žrtvovani strani zapovjednik turskog broda i kompanije.
Ma....
- Bio je kod nas na selu jedan pastir. Čuvao je ovce i teško živio. Bez pomoći. Imao je i sestru u Zagrebu. Rekla mu je jedne prilike: "Ja tebi želim samo dobro." A on je samo odgovorio: "Ali ja to tvoje dobro nikada nisam vidio!" Tako se nekako i mi osjećamo.
Nama ovo nije lako, obraćati se javnosti, jer mi nismo ljudi od velike javnosti. Ja nisam ni na tim svim mrežama po internetu. Živimo povučeno svoje male živote. Čast nam je uvijek bila na prvom mjestu. I teški su nam sada pogledi ljudi, ja bih najradije iskočila iz vlastite kože.
Ali vidim da moramo pred novinare, nama je pet do dvanaest. Neka nam kaže država kada ćemo zaista vidjeti pomoć koju je obećala, a javno ju je bio obećao i Andrej Plenković, predsjednik Vlade. Ili, neka javno kažu: "Mi tu ne možemo ništa."
Uh...
U muftije puno srce
- Jedino je zagrebački muftija Aziz Hasanović pokazao da nam zbilja želi pomoći. Vidjelo mu se to na licu, ne može se tu čovjek prevariti. Samo smo kod njega osjetili želju, tu emociju i ljudsku toplinu, a ne samo da govori uprazno.
Rekao je: "Gdje ima volje, ima i načina!" Kod svih ostalih kojima smo se obraćali, obilazili ih i s njima se sastajali, prije svega kod dužnosnika i ministara državnih ministarstava pravosuđa, vanjskih poslova, mora... izostao je taj ljudski osjećaj, činilo nam se da su samo birokratski došli odraditi, odrazgovarati hladno što moraju i povući se u svoju svakodnevnu rutinu.
Sparina je sve teža. Drugi gosti sjenovitog štekata pričaju neke svoje priče. Kroz žamor dopire klapanje šalica, tanjurića, čaša. Svatko vozi svoje živote...
- Ne znam jesu li ti dužnosnici uopće svjesni što sve mi proživljavamo?! Sjećam se primjera kap. Krista Laptala i drame koju je proživljavao u Grčkoj. Na koncu je bio oslobođen tek u žalbenom postupku. Prvo su mu bili odrezali 14 godina. Od svega se teško razbolio i umro nekoliko godina kasnije na slobodi. A njegov chief, prvi časnik palube i zatvorski supatnik Konstantin Metelev dobio je bio živčani slom još u zatvoru i nikada se više nije oporavio. I umro je takav u rodnoj Litvi.
Ne mogu razmjeti zašto je država objeručke bila priskočila navijačima Dinama u istoj toj Grčkoj, premijer odlazio u posjet grčkom premijeru, sve se bilo diglo na noge, a u našem slučaju - ništa. Možda zato što je navijača bilo sto, pa je pritisak na politiku bio sto puta veći i u tom smislu neugodniji, ali svaki od tih sto jednako je važan kao i ovaj naš jedan. Kapetan Marko.
Vidi se iz aviona
Oči su razvodnjene, brišu se suze...
- Bili smo na više sastanaka u Zagrebu, rekla sam već, s Ministarstvom pravosuđa i ministrom Damirom Habijanom, Ministarstvom vanjskih poslova i Vinkom Ljubičićem, s Ministarstvom mora i njihovim čelnicima. Videovezom su bili prisutni i Hrvoje Cvitanović, naš ambasador u Turskoj, i njegov zamjenik Mario Zadro.
A posebnu nadu probudio nam je bio upravo premijer Andrej Plenković: pred sto novinara i kamera javno je rekao da poklanja vjeru Markovim riječima, da su državna tijela u koordinaciji i da će učiniti sve što mogu da nam pomognu. Usred Dnevnika je bilo! To nam je vratilo vjeru.
Ponovno smo nakon toga pisali premijerovu uredu i drugima, ali do danas - od njih ni glasa. Ja tu pomoć još ne vidim! Pa neka nam jednom kažu, neka javno kažu što su to sve točno i konkretno učinili za hrvatskog državljanina zatočenog u inozemstvu. A kada se ta država stvarala, Marko Bekavac odazvao se bio među prvima. Neki nisu.
Nije lako slijediti jednu misao dok vas progoni milijun drugih. I sve u isto vrijeme...
- Ja sam tek sada osvijestila što se zapravo događa, da je sud za koji dan i da bi se Marko, a onda i svi mi, mogao suočiti s teškom presudom i dugo zaglaviti u zatvoru. Pa ista sutkinja je u sličnom procesu presudila 30 godina kazne kineskom zapovjedniku. Marko ga je upoznao u zatvoru.
Dosad sam živjela u uvjerenju da neće biti problema, pa on je pošten čovjek, nevin. Vidi se iz aviona da su mu smjestili. Plovi čitav život, bez ikakave mrlje. Nikad nikakvog problema, nikada sumnjiv euro nije uzeo. Nema dokaza protiv njega, nema otisaka prstiju, poduzeo je sve što je mogao, tražio kamere, privatne zaštitare, osvijetlio brod, ukinuo master ključ, slao mailove...
No odjednom vidim da obećane pomoći naše države nema, a turski propisi su takvi da terete kapetane po zapovjednoj odgovornosti za sve što se dogodi na brodu. I posada s tim računa, svalit će sve na zapovjednika. Dokaza ni protiv koga nema, Kolumbijci su na intervenciju Turske pustili brod da se u Tursku vrati, brod je turski. I sve se to nekako sužava i koncentrira prema Marku i osuđujućoj presudi.
Sklopljene ruke birokrata
Glavu od muke skreće i kapetanov brat Jozo. Vrijeme je marende, ljudi plaćaju i račune, stanu jedni s drugima minutu u prolazu...
- Očita je kriminalizacija pomoraca, kapetanima se odmah zalijepi etiketa da su krivi. Pa nije ovo prvi takav slučaj. Ne znam koliko me Markovih kolega zvalo i reklo da se to moglo dogoditi i njima. To nas užasava, gubimo tlo pod nogama i zadnji je čas da Hrvatska nešto poduzme jer mi sami više ne možemo ništa, iscrpili smo sve što je u našoj moći.
Pa zar ne bi bilo normalno i lijepo da ja našoj djeci, a kćer i sina imamo, da ja njima s ponosom mogu reći: "Evo, to je država koja pomaže svojim ljudima!" Ovako, bojim se da se svim građanima šalje oprečna poruka, da će od svoje države dobiti tek jedno "razumijemo vas" i sklopljene birokratske ruke. Zaglave li ikada u kakvoj nevolji u inozemstvu. Ma ne znam više ništa. Plačem.
