Najljepše more na svijetu koje se na milijunima fotografija ovih ljetnih mjeseci ponosno dijeli po internetskim bespućima ima i mnogima nevidljivu drugu stranu, onu ispod površine. Taj nijemi svijet svakodnevno proživljava pravu dramu pokušavajući probaviti sve što mu ljudska civilizacija nabacuje, od rijeka smeća i kanalizacije do betona i građevinskog otpada za urbanizaciju obalnog pojasa.
Kad uz to dodate globalno zatopljenje i nekontroliranu eksterminaciju ribljeg svijeta, onda dobijete bolji dojam aktualnog stanja pod morem. Ne treba ići previše u prošlost da bi se usporedilo bogatstvo podmorja nekad i sad, dovoljno je pitati srednju generaciju ribolovaca. Iz godine u godinu su ulovi sve slabiji, nekih ribljih vrsta više nema ni za lijek tako da ih čak ni ronioci s bocama na nekoć atraktivnim lokacijama više ne mogu vidjeti.
Vlasnik krapanjskog ronilačkog centra Mediterraneo Emil Lemac, i sam nekoć profesionalni ribar u otvorenom nam je razgovoru izrazio zabrinutost lošim stanjem podmorja i nedostatkom strategije za očuvanje prirode bez koje uskoro neće biti niti ribe niti ronilačkog turizma.
- Kakva vam je ova sezona?
- U ovome sam poslu 25 godina i nikada nije bilo ovako loše. Turisti dođu na zaron i doslovno nemaju što vidjeti. Već je to i prije korone bilo vidljivo. Sjećam se vremena kad smo otvorili, bilo je tu puno više pravih gostiju, opremljenih i educiranih ronilaca iz Njemačke, Češke, Poljske i Skandinavije. Sada je to sve palo.
- Što bismo trebali napraviti da se stanje poboljša?
- Mene svi gosti pitaju, lijepo vam je podmorje, ali gdje je riba. Ja im u polušali kažem da su je pojeli političari i tajkuni. To nije daleko od istine. Jednostavno bi trebalo uvesti no take zone od kojih bismo svi imali koristi. Recimo, otočić Sokol između Zlarina i Obonjana. Oko njega su tri-četiri fantastična terena za ronjenje. Kad mi tamo dođemo krajem petoga mjeseca ima očadi, salpi, šargi, hobotnica...
Iza prvog sedmoga krene ludar i iza njega više ne ostane apsolutno ništa. Našli smo samo par komada umrtvljenih očada. Cijelu zimu se tu potežu migavice tako da nema održivog ribarstva, samo krajnje iscrpljivanje mora. Ribari su toga svjesni, ali nemaju drugoga izbora, moraju ribariti i isplatiti plaće ljudima. Taj šabakun je proguran kao tradicijski alat, lani su bila tri broda oko Krapnja dvadesetak dana i svaki dan su vadili po 300-400 kilograma ribe. Ja sam bio ribar i razumijem da im je cilj uloviti što više, ali na ovaj način se sve uništava.
- Možete zabraniti plivarice i koče, ali i dalje ostaju rekreativci?
- Podvodni ribolov je za mladoga čovjeka najbolja moguća stvar. To je najselektivniji ribolovni alat. Problem nastaje kad se to iz rekreacije pretvori u posao i onda se lovi sve živo, lubine i komarče od petnaestak deka, a kad nema ribe onda tuku hobotnice. Viđam po moru naše slavne podvodne ribolovce s gumenjakom punim hobotnica. Prolazi policija, on mahne njima, oni njemu i nikome ništa.
- Koje su lokacije u vašem akvatoriju najzanimljivije?
- Imamo katedralu kod otoka Tmara, vrh je na 20 metara i spušta se do 45 metara, špilja Drvenik i plič Sestrice. Da je spasiti tih nekoliko lokacija ribari ne bi bili nešto ugroženi. Recimo, pličina Oblik je fenomenalna samo je potpuno izlovljena. Otočić Sokol bi svakako trebalo zaštititi i proglasiti no take zonom i naći učinkovit način za provoditi nadzor.
- Danas se na otoke mogu postaviti kamere od 360 stupnjeva i radarom sve pratiti.
- Mogu, samo treba imati volje. Država toleriranjem krivolova kupuje socijalni mir. Ja se sjećam vremena iz bivše države kad je policija bila na svakom koraku. Nisi mogao mrdnit. Bilo je puno vojnih zona, a zone A i B za slobodan lov s puškom bi se naizmjenično mijenjale. Danas nema nikakve kontrole. Što će ribarskoj inspekciji oni skupi crni gumenjaci kad se na obali mogu rješavati sve. Da dođu s autom na iskrcajno mjesto sve bi riješili.
- Kako regulirati rad stranih ronilačkih centara u Jadranu?
- Dok nismo bili u Europskoj uniji mogli smo nešto napraviti, ali sada je kasno. Problem je što oni većinu posla obavljaju preko svojih firmi u Češkoj i Poljskoj ili odakle već dolaze, a ovdje samo otvore fiktivne firme s minimalnim prihodom. Na taj način novac i porezi ostaju izvan Hrvatske.
- Kako je to uređeno u Egiptu gdje ste često odlazili?
- Tamo je općenito stanje bolje jer imaju velika prostranstva i strahovito puno lokacija. Vlasnici škola su uglavnom stranci koji su se zadnjih godina malo povukli. Škole koje su preuzeli domaći ne nude istu kvalitetu. Tamo sam prvi put bio prije 20 godina i u odnosu na zadnje vrijeme se već primijete razlike. Manje je ribe, koralji im odumiru, utjecaj kanalizacije je očit. Nisam vidio puno ribarskih brodova na moru, ali sam čuo da je i tamo prisutan krivolov. U početku je sve bilo upola jeftinije nego kod nas dok je sada skuplje nego u Jadranu.
- Kolike su cijene sada kod nas?
- Ne računajući strance koji rade damping, hrvatski centri se drže cijene od 30 eura za zaron, a 50 za dva zarona. Najam kompletne opreme je 20 eura dnevno. To se isplati ako imaš ekipe od desetak ljudi. Mi sada radimo i za dvoje, troje turista što nije isplativo.
- U kojoj europskoj državi je najbolje stanje?
- Ja imam iskustvo iz Marseillea, drugog najvećeg grada u Francuskoj. Otočić Planier je 20 milja od grada, slično kao Blitvenica samo je ravan, ima svjetionik. Fenomenalno je za ronit, imaju dva aviona na 64 metra, pored njih i jedan brod naopako okrenut. Tu je ogroman broj ribolovaca, a mi zaranjamo u deseti mjesec i vidimo ogromne škarpine i zubace, iz rupa vire antene jastoga. Nije mi jasno kako je tako očuvano.
Imali smo duple boce i išli smo drito na 64 metra. Ta dva aviona stoje jedan kraj drugoga, kao da su se sudarili, to je rijetkost za vidjeti. Napravili smo krug oko njih i lagano krenuli prema gore gdje ide jezičac oblika Zlatnog rata, od 34 na 18 metara. Vidim puno ribe. Dođem do okrenutog broda koji je položen od 12 do tridesetak metara i iz mraka mi dolazi kirnja preko 20 kilograma, pola metra ispred maske. Gledam šta je ovo?!
Dižem se gore prema kobilici broda prolazi zubatac od 7-8 kilograma. Vidi mu se na čelu da ga je netko ostrugao. Na kraju smo radili dekompresiju od pola sata na dubini od šest do tri metra. Kraj nas je prošlo 5-6 brancina od kila, kilo i po. Po rupama puno murina, prolazi jato cipala. Vidi se da ta riba nije istramakana. U jedno ronjenje vidiš koliko ovdje u cijelo ljeto. A da ne govorim o lokacijama gdje se ne smije loviti poput nacionalnih parkova, olupina na kojima je zabranjen ribolov.
- Nedostaje li nama takvih lokacija?
- Fali nama svega, u prvom redu ribe. Lani nismo vidjeli ni jednu poštenu hobotnicu. Ove godine ima iznimno puno malih, a hoće li preživjeti to je pitanje. Ne može netko podvodnom puškom izvaditi 70 kila hobotnice. To nema smisla.
- Što se osim ribe može ponuditi roniocima kao atrakcija?
- Spužve se na Krapnju odavno ne vade. Ona nije atraktivna za vidjeti, sivi komad zavučen ispod kamena. Imali smo prije u ponudi da izvadimo par komada i zajedno prođemo prvu fazu gaženja da je dovedemo do njezine sive boje. Za dobiti žutu boju treba proći obradu kiselinama što je komplicirano.
- Kada je idealno vrijeme za tečaj ronjenja?
- U rujnu i listopadu je najljepše, more je na površini malo hladnije nego usred ljeta, ali nama u dubini je još uvijek toplo. Sjećam se jednog podatka, mjerio sam 23. listopada na 23 metra dubine, bila su 23 stupnja. Na Prukljanu nekad na površini brod razbija led, temperatura je na površini dva stupnja, a u dubini 15.
