Završena je jesenska nogometna idila na Šubićevcu, započeta slavljem u Poljudu, te nastavljena pobjedama nad Rijekom kod kuće i Varaždinom u gostima. Priča o velikim planovima novog kolumbijskog vlasnika i teza o nemalom broju šibenskih nogometnih talenata izblijedjela je u 90 minuta nadmetanja sa Slavenom Belupom.
Ne tako davno Narančasti su neka svoja posrtanja na domaćem travnjaku mogli pravdati nesnalaženjem po jakom vjetru(Osijek, Gorica), europski jakim suparnikom(Dinamom) ili sudačkim propustima (Varaždin).
U petak navečer, dok je jesenska vlaga pritiskala prazne šibenske tribine, gotovo je jači pritisak Funcutima i ostalima bilo je saznanje da su nogometaši Šibenika naprosto deklasirani od prokušane prvoligaške momčadi, kojoj su snažni dueli i brza tranzicija djelovali kao najjače oružje.
Dakako, uvijek vrijedi posezati za uobičajenim nogometnim, pa i životnim temama u stilu „ki bi dabi“. Bili, primjerice, Slaven Belupo s lakoćom provodio svoje dobro pripremljene taktičke zamisli da nisu već u prvom (kontra) napadu zatresli mrežu? Ili, kako bi se igra i rezultat kretali da je prije drugog pogotka gostiju Deni Jurić iskoristio barem jednu od dvije lijepe prilike? Ne bježimo od pretpostavke da bi se u tom slučaju stvari razvijale nešto drugačije. No, za šibenski stručni stožer i 16 nogometaša, koji su dobili priliku da pokažu što znaju u važnom natjecateljskom trenutku, puno je razumnije i korisnije da pogledaju pošteno i iskreno jedan drugom u oči. Da bez ikakvog albija ili okolišavanja priznaju da su njihova interpretacija nogometa, pa i pristup utakmici bili silno daleko od istinske prvoligaške kvalitete.
Prije dvije uzastopne utakmice(Gorica, Slaven Belupo) na šibenskom travnjaku mnogi su se šibenski prijatelji nogometa pozivali na tradiciju, koja je govorila da nikad Šibenik nije dobio dva susreta za redom kao domaćin. No, malo je tko vjerovao da će sve biti puno tragičnije. Da će Narančasti ostati bez ijednog, jedinog boda, uz gol-razliku od 1:6.
Šibenska nogometna dijagnoza je, kad je riječ o zadnje dvije utakmice, i više nego jasna. Ona govori o padu forme dijela ključnih igrača, poput vratara Nedjeljka Labrovića ili napadača Ampema Princea. O nedostatku koncentracije u prekidima ili nemalom broju pogodaka primljenih poslije (skraćenih) kornera. O iščezloj šibenskoj agresivnoj igri na sredini travnjaka, kojom su osvojili hrvatsku nogometnu javnost u prvih desetak kola. Kao da dio mlađih prvotimaca još uvijek ne shvaća da je prvoligaški nogomet težak, profesionalni kruh, a ne samodopadna zabava na zelenom tepihu. Itekako je aktualizirana Rendulićeva izjava s početka sezone „da šibenska momčad vrijedi samo, ako svaki pojedinac pruži 100 posto od svojih mogućnosti“
Pitanje je, međutim, što se pametno i korisno može napraviti prije iduća tri vikenda, kad su ostala samo tri jesenska kola!? S dva neugodna gostovanja (Lokomotiva, Osijek) i izuzetno važnom utakmicom s izravnim konkurentom u borbi za opstanak, pulskom Istrom na Šubićevcu. Od te istine ne smije se bježati. Možda je upravo Slaven Belupo otvorio Šibenčanima oči ili (ne)izravno kazao kako će se za prvoligaški spas boriti Šibenik, Istra i Varaždin.
A pojačanja, koja je u svom nastupnom govoru spominjao kolumbijski gazda Francisco Cardona postaju, očito, prijeko potrebna. U nastavku utakmice sa Slaven Belupom trener Krunoslav Rendulić dao je priliku čak petorici igrača s klupe, no nije nimalo promijenio sliku utakmice. Dapače, potencirao se dojam o tjelesnoj inferiornosti i napadačkoj sterilnosti.