Ostalo je prazno još jedno mjesto u galeriji popularnih Zadrana. Otišao je („kud za vazda gre se“) i Vjeko Surać. Za Zadrane jednostavno - foto Vjeko! Nije bio ni košarkaška ni estradna zvijezda, ali su u gradu svi znali za nj. Štoviše, i on je - takoreći - poznavao cijeli grad. Osobito, kako je sam volio naglasiti, njegovu bolju polovicu! Njegove slike ne rese umjetničke izložbe već obiteljske albume. Cijele su generacije Zadrana prošle kroz njegov atelje, od slikanja za prvu pričest, vjenčanje ili osobnu iskaznicu, pa do portretiranja prvorođenca ili snimanja rastanka od najmilijih.
Davne 1948., kada je Zadar još uvijek bio hrpa ruševina, završio je, zajedno s Josom Špraljom, obrtničku izobrazbu u Ratka Novaka (u Kalelargi), a 1951. otvorio vlastiti atelje u Barakovićevoj ulici! Danas je to jedna od najprometnijih gradskih prometnica, ali u ono doba bila je zamalo slijepa ulica. Nitko nije zalazio u nju. Tek oni koji su morali preći preko pontonskoga mosta u luci.
Kod njega je zanat izučilo 25 naučnika i pomoćnika, pa i njegova djeca. Dolazili su, pričao je, iz cijele bivše države kod njega polagati majstorske ispite, neki čak iz Mađarske. Svi su htjeli da im Vjeko bude fotografski kum. Radio je u svojoj dugovječnoj fotografskoj karijeri svašta. Primjerice, 1951. je za Glas Zadra snimao rezanje njemačke krstarice „Dalmacija“ koja se u ratu pri povlačenja nasukala na Silbi. Za policiju je snimao očevide jezivih prometnih nesreća, službene dolaske maršala Tita u Zadar, pogrebe, vjenčanja, mlade mise, srebrne i zlatne pireve... Ipak je, u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, 2009. godine, posebno istaknuo:
- Pokojni Ratko Novak je 1945., odmah nakon rata, meni i Špralji dao fotografske aparate. Poslao nas je da zajedno s njim snimamo porušeni Zadar, zapravo, ono što je od njega ostalo nakon bombardiranja. Ta dokumentacija danas je neprocjenjiva, zbog toga sam i tužan i ponosan“.
Otiša je, eto, i foto Vjeko, ali u Zadru ostaje živjeti njegov atelje i uspomena na nj i na njegovu društvenost. Među inim, među knjigama Drage Marića o pašticeriji Babić, Kreši Ćosiću, Belafuži ili poslijeratnoj urbanističko-arhitektonskoj obnovi Zadra, ističe se monografija u Vjeki Suraću kao dokuemnt njegova značenje za sliku obnove građanskog identiteta Zadra.