Jedna relativno manja drvena škrinja, iz fundusa Hrvatskog pomorskog muzeja Split, brodska je blagajna izrađena sredinom XIX. stoljeća u obitelji Vlatković iz Novigrada kod Zadra. Obitelj Vlatković po nadimku su nazivali Šelovi ili Šelci, a da su bili vješti u obradi drva govori i sačuvana uzrečica: Šelci drvodjelci.
Ravni poklopac i prednja strana ukrašeni su rezbarijama, a s donje strane ima cijeli niz manjih nožica koje dno podižu iznad površine na koju je odložena i tako osiguravaju prozračnost, sprječavaju zadržavanje vlage i stvari pohranjene u škrinji drže suhima.
Iznutra ima više uzdužnih i poprečnih vertikalnih pregrada kojima je formirano više odjeljaka, ali i dodatno učvršćuju bočne stijenke blagajne, što je čini čvršćom, a novac, važne dokumente i dragocjenosti pohranjene u njoj sigurnijima.
Josip inovator
Posebnost ove škrinje je i način otvaranja. Nema ni ključa ni katanca već poseban mehanizam zupčanika koji bravu otključava samo kada su zakrenuti u pozicijama prema zadanoj šifri.
Rodbinskom vezom, vjenčanjem Matije Vlatković (1783.-1853.) za imućnog vinjeračkog zemljoposjednika i brodovlasnika Josipa Kneževića (1780.-1856.) škrinja je iz Novigrada stigla u Vinjerac.
Prema urezbarenom natpisu na poklopcu, škrinju je izradio Matijin nećak Josip Vlatković (Giussepe Vlatcovich), koji je po predaji bio i inovator. Kako prenose stariji mještani, Josip je na tavanu kuće izradio vlastitu inačicu brodice na lopatice, međutim, zbog veličine je nije mogao spustiti, pa ju je rastavio i ponovno sastavio na rivi. Ipak, ova Josipova ideja nije zaživjela jer su lopatice previše zapljuskivale kormilara.
Tada tradicionalan oblik lokalnog pomorskog prijevoza bio je prijevoz stoke iz Ravnih kotara prema Velebitu, Ličkoj i Krbavskoj regiji. Iz sačuvanog rukopisa Franje Zanchija iz 1855. g. u kojem su opisana mjesta novigradske općine znamo da je tada u Vinjercu bilo 5 većih trabakula i 15 manjih plovila.
Tamošnji pomorci najviše prevoze vino, sol i sličnu robu, trguju i plaćaju dosta poreza te dobro zarađuju. Čitavi kraj ima i stoljetnu tradiciju ribarstva.
O uspješnom ribolovu u Vinjercu svjedoči i Zanchijev navod da se ondje uhvati mnogo srdela i bolje ribe, te da ribari daju dosta priloga i za obnovu crkve sv. Ante Padovanskog, koja je temeljito rekonstruirana 1845. godine.
Opisujući tamošnju luku, kaže da je mala i tijesna za sve brodove, a velika joj je prednost sigurnost čak i za vrijeme bure. Tada su u tijeku bili radovi na novom mulu. Od postojeće infrastrukture luka je imala mul za manje trabakule i dio obale za trabakule, a uređena je o trošku imućnih pomoraca Kneževića.
Pripitomljeni dupin
Suživot ljudi Vinjerca i Novigrada ogledao se u poslovnim vezama, prijateljstvima, ženidbama, kumstvima, ali i nesuglasicama, od kojih su neke ostale posebno upamćene. Tako je opstala priča o svađi iz 1821. g. kada su novigradski ribari pokušali vinjeračkima preoteti dupina pripitomljenog za ribolov.
Ovakav način ribolova možda je manje poznat, ali u ovom kraju se koristio. Dupini su se mogli pripitomiti i pomagali su u ribolovu. Noću bi ih zviždanjem i kucanjem po razmi ili veslu dozivali, a kada bi dupin došao upalili bi svijeće i on bi ih slijedio.
Dupini bi tune tjerali prema obali i mrežama ili držali oko broda gdje su ih ribari lovili harpunom i ostima. Prema svjedočanstvima novigradskih ribara, takav lov je bio vrlo uspješan.