StoryEditorOCM

retrospektivaJedriličarski pogled na prvih 300 brojeva Otvorenog mora: u ovih 16 godina svjedočili smo velikim uspjesima i mnogim promjenama u trendovima

Piše Krešimir Đakulović
3. veljače 2022. - 15:17
Lovre Perhat u optimistu, 16 godina poslije kada je objavljena njegova fotografija na naslovnici prvog broja Otvorenog mora u ožujku 2006. godine.Božidar Vukičević/Cropix

Lovre Perhat je naša nekadašnja nada iz kade s naslovnice prvoga broja Otvorenoga mora iz ožujka 2006. godine. Bila su to ipak druga, pretkrizna vremena, tadašnji ekonomski uzlet odrazio se i na jedrenje.

Stizalo je sve više novih jedrilica, i onih sa svemirskim materijalima s kojima se pobjeđuju regate, i onih za sportska krstarenja s kojima je team building postao nacionalni ponos svake naše čak i najmanje firme koja drži do svoga imidža i pomodnog poticanja radnog uzleta među zaposlenicima.

Jedriličar kao profesija, između onih pravih regata i onih koje su namijenjene učenju te izgradnji timskoga duha, pa sve do čisto turističkih skiperaža, postaje uobičajeni izbor među onima koji su kao djeca jedrili, pa im je kao odraslima draže i dalje jedriti nego sjediti u uredu.

Bolji dani za jedrenje

Za jedrenje i jedriličare pojava novoga časopisa o moru u izdanju Slobodne Dalmacije, s jedrima optimista na naslovnici, bio je jedan od mnogih događaja koji su nagovještavali da za jedrenje i uživanje u ljepotama življenja na moru dolaze još bolji dani. To su ujedno bili i posljednji dani onih starih vremena kada bi otišli do obližnjeg kioska kako bi doznali što se događa u svijetu i doma.

Dječak Lovre tada ima 14 godina. Pojaviti se na naslovnici časopisa o moru moralo je ostaviti traga. Sjeća li se današnji odrasli čovjek onoga svijeta kojeg je promatrao kroz oči djeteta koje počinje jedriti?

– Sjećam se dobro tih dana, prošlo je samo 16 godina – govori mi Lovre. Tada mi je jedrenje bilo sve na svijetu, a JK Mornar je bio moj prvi dom, jer sam tamo provodio više vremena nego kući.

image
Prvi broj Otvorenog mora

Zašto sam baš ja na naslovnici? Pa zato što sam tada dominirao domaćom jedriličarskom scenom među optimistima. Doma su bile regate koje sam uglavnom pobjeđivao, a Glišo (Damir Višić), Sandra Barčot i Božo Vukičević su imali svoje prste u tome da se pojavim na naslovnici novoga časopisa.

Svaka dva tjedna netko bi dobio palac gore od strane Otvorenog mora, samo se sjećam da je u toj komisiji koja je izabirala onoga kome će dignuti palac bio Mime (Minski Fabris). A toga puta se biralo između mene i Bambija (Ivan Kljaković Gašpić).

Moje dječačke ambicije bile su jedriti u brzim klasama 29er, 49er i slično. Ali to je ostao nedosanjani san. Laser je bilo jedino što je nama u Mornara tada bilo na raspolaganju, on je bio naša jedina sudbina.

Snažno prijateljstvo

A kad je već bilo tako nemam se čemu žaliti, osvojio sam odmah nakon optimista na najmanjem laseru (4.7) treće mjesto na Svjetskom prvenstvu i drugo na Europskom. Tada mi je najveća konkurencija bio Toma Višić. On, ja i Gašo (Filip Jurišić) često smo bili prepušteni sami sebi.

Trener nam je bio Jozo (Jakelić), ali on je bio pola godine po regatama sa seniorima. Tada klub nije mogao imati više trenera kao danas. Baš zato smo nas trojica postali zajednički korektivni faktor svakom od nas kada bi pojedinačno zastranio. A možeš misliti, naravno da je tu bilo svega.

Danas bi upravo prijateljstvo koje je izraslo među nama istaknuo kao najvažniju stvar. Jedrenje na krstašima održavalo je naše prijateljstvo i danas je ono naše glavno sredstvo druženja.

Danas, nakon što sam prije sedam godina počeo s karijerom trenera u Mornara, sada sam trener austrijske reprezentacije za klasu laser, jedino za čime žalim je što sam prerano prestao natjecateljski jedriti. To je jedino što bih napravio drugačije.

Danas jedrim u svome obiteljskom regatnom krstašu, iako više nema onih tablica i palčeva gore kao nekad, moram priznati da mi je i dalje zanimljivo prolistati Otvoreno more i pročitati u Slobodnoj kako mi je bilo na nekoj od lokalnih regata koju je popratila Sandra i jesam li upao u objektiv Boži.

Skiper godine

A kako je bilo biti pod povećalom nekadašnjeg stručnog tima Otvorenoga mora može posvjedočiti i autor ovoga teksta. Tada u istim godinama u kojima se Lovre danas nalazi pojavljujem se na naslovnici, ali ne kao nada iz kade, već kao skiper godine iz krstaša.

image
Skiper godine 2008

Otvoreno more je okupilo stručni tim jedriličara koji se bavio registriranjem i kvantificiranjem svih rezultata, na svim regatama krstaša u Hrvatskoj. Bio je to prije svega golemi administrativni zadatak iz današnje perspektive, samo za sastaviti tablicu koja je obuhvaćala sve kormilare na svim regatama, bilo je potrebno utrošiti mnogo radnih sati.

Shvatio sam da je ideja zapalila veliki interes kada sam na jednoj Viškoj regati, nezadovoljan manevriranjem konkurencije, tada kada su nam se jedrilice susretale, doživio iznenađujuću konfabulaciju o mojoj motivaciji za protestiranje i pokušaj diskvalifikacije neposrednih konkurenata.

Ja sam, naime, bio frustriran uobičajenom ležernošću kojom se na regatama krstaša kormilari olako odreknu regatnih pravila, kao da je na tim regatama na snazi fantazija o tome da onaj koji je brži ima nekakvo pravo biti na pročelju flote, te se od ostalih sporijih jedrilica očekuje u najmanju ruku da ne smetaju svojim privremenim pojavljivanjem na čelu flote nakon starta.

Optužen sam da protestiram jer je dotični imao velike šanse osvojiti titulu skipera godine! Pa je, eto, moj protest zapravo usmjeren protiv njihove medijske uspješnosti, a ne nepoznavanja elementarnih regatnih pravila. Naravno, to me je dodatno motiviralo da takve neznalice ne osvoje titulu kojoj je rastao prestiž.

Sušac i Mrduja

A jednom sam i ja osvojio titulu skipera godine. To je bilo prvenstveno zbog moje ljubavi prema dugim navigacijskim regatama sa što manje posade, idealno jedrenje je u dvoje ili sam. Sušac 100x2 je tada bila moja najvažnija regata, a do danas mi je ostala i najdraža.

Prije pobjede na Sušcu dogodila se i pobjeda moje posade na Uskršnjoj regati, a Mrduja je također donosila veliki broj bodova. Je li ondašnji stručni tim dobro ocijenio sve regate teško je reći. Veliki je bodovni naglasak bio upravo na odobalnim regatama. Nemoguće je smisliti savršeni kriterij za natjecanje koje obuhvaća toliku šarolikost natjecanja na krstašima kakvu je ljestvica skipera godine pretendirala valorizirati.

image
Start 90. Mrdujske regate
Vladimir Dugandžić/Arhiv/Cropix

Kako bilo, tadašnja lista je bila sastavljena od desetak kormilara i budila je dosta interesa među jedriličarskom populacijom. Medijsku pažnju koju sam dobio nastojao sam iskoristiti za nekakav društveni aktivizam, barem sam ja sebi tako to umišljao.

Tome se, naravno, čudio novinar Mario Garber kada smo radili intervju. Nikako mu nije bilo jasno zašto ne prestajem pričati o prirodi i društvu te politici, a jedrenje kao da me i ne zanima. Tada kao nadobudni jedriličar nisam shvaćao da je utjecaj jedrenja i jedriličarskih ideja na naše društvo minoran, čak i u onom djelu u kojem se odnosi na opća znanja o moru i plovljenju. To je bio posljednji period u kojem su tiskani mediji vodili glavnu ili barem najistaknutiju riječ u društvenom dijalogu.

Razvoj društvenih mreža i pametnih telefona tiskane medije i njihov tempo objavljivanja učinio je zastarjelima. Ali ipak, možda ponovno u svojoj predstaračkoj naivnosti, mišljenja sam da postoji onaj tempo prenošenja i usvajanja informacija i znanja u kojem je papir kao medij i dalje poželjan.

image
U splitskom akvatoriju se u studenom 2021. godine održalo prvo Prvenstvo Hrvatske u jedrenju u klasi Melges 24
Arhiv/Cropix

Temeljna znanja o jedrenju, moru i njihovoj povijesti i dalje mogu biti poželjna u onom obliku u kojem su do sada prenošena s koljena na koljeno već stoljećima. Papir i na njemu tiskana slova nisu živahni poput fotona na modernim zaslonima, ali omogućuju duboku koncentraciju kojom se razumijevaju stvari od životne vrijednosti.

Trajna vrijednost

Ono što ima trajnu vrijednost obično zahtijeva i dugoročno promišljanje da bi se shvatilo. Papir je tu poput najboljeg prijatelja, poput kompasa koji uvijek pokazuje pravi smjer prema željenoj destinaciji.

I za razliku od brzih i svjetlećih modernih pomagala koja olako privlače pažnju da bi već u sljedećem trenu oduzeli koncentraciju, papir i kompas u svojoj stoičkoj jednostavnosti tiho, uporno i dostojanstveno ukazuju samo na onaj kurs koji smo si sami zadali. I kojim ćemo naposljetku ploviti prema odredištu gdje ćemo sami sebi biti krivi ili zaslužni za takvo mjesto na kojem se nalazimo.

RENESANSA HRVATSKOG JEDRENJA


Kada je Otvoreno more počelo pratiti jedriličarske rezultate 2006. godine, naši najtrofejniji aktivni jedriličari u olimpijskim disciplinama bili su Karlo Kuret u klasi Finn i Mate Arapov u klasi Laser. Obojica su osvojili po dvije medalje na europskim prvenstvima; Karlo je osvojio brončanu i srebrnu, a Mate dvije srebrne.

Baš tih godina osvojene su mnoge juniorske medalje na svjetskim i europskim prvenstvima. Bile su to mlade generacije koje su rezultatima najavljivale žetvu medalja u skoroj budućnosti. Ivan Kljaković Gašpić u Finnu, Tonči Stipanović u Laseru, ali i Tina Mihelić u Laser Radialu nadišli su svoje prethodnike u velikom stilu, spomenimo samo šest medalja s EP i dvije sa SP koje je osvojio Ivan, ili recimo čak pet zlatnih medalja s EP Tončija Stipanovića i dvije sa SP, Tina pak ima pet medalja s EP, ali i jednu zlatnu sa SP.

Mnogo je bilo dobrih jedriličara koje je Otvoreno more pratilo svih tih godina, ne možemo svih spomenuti, ali moramo spomenuti posadu u klasi 470 koja je osvojila daleko više medalja od svih ostalih. To su, naravno, Šime Fantela i Igor Marenić, oni su osvojili čak osam medalja na SP od kojih četiri zlatne, tu su još i tri zlata i dvije bronce s EP.

Naposljetku dočekali smo i medalje s olimpijskih igara. Tonči Stipanović osvojio je čak dvije srebrne medalje u jednosjedu na prethodna dva izdanja olimpijskih igara, dok su Šime Fantela i Igor Marenić u dvosjedu osvojili zlatnu medalju u Brazilu 2016. godine.

image
Šime Fantela i Igor Marenić
Nikša Duper/Arhiv/Cropix
27. rujan 2023 11:41