StoryEditor

America‘s cupTehnološka utrka nacija: ovako je tekla evolucija jedrenja kroz sportsko natjecanje koje se održava već 170 godina

Piše Krešimir ĐAKULOVIĆ
21. veljače 2021. - 07:30
S reklamom Airbusa nema druge nego poletjetiAmerica‘s Cup

Engleski klub Royal Yacht Squadron kup je 1851. godine dodijelio posadi jedrilice koja je pobijedila popularnu regatu oko otoka Wight. U čast pobjednicima je nazvan imenom njihove jedrilice. Tako je nastao America's Cup.

Ali Kup je predan uz uvjete koji su posebno interesantni, osobito kad ih razmatramo u svjetlu činjenice da nakon 170 godina od prvoga kupa jedrilice više ne plove, već lete iznad mora. Trup se ne nalazi u moru, nego u zraku, dok je ispod morske površine krilo.

Tehnološka utrka

Engleska gospoda s osobitim interesom za rekreativno jedrenje dok su pisali –​ Deed of Gift of the America's Cup – imali su na pameti sastaviti takav ugovor o uvjetnom darivanju, čiji će uvjeti poticati i promicati prijateljsko natjecanje između nacija. Ustvari, uvjeti su poticali iznimno bogate industrijalce da pod okriljem, i vlastitoga i ponosa nacije, potroše što više novca na izgradnju najbrže moguće jedrilice. To je nužno vodilo k razvoju novih tehnoloških rješenja, a tehnološka čuda bila su ono što je tadašnju englesku kapitalističku elitu najviše veselilo.

Diveći se novim brodograditeljskim uspjesima Amerikanaca, uspjeli su potaknuti vlastitu naciju na osvajanje kupa. Ali sve je ostalo samo na pokušaju, Amerikanci su uspješno branili kup sve dok ulogu izazivača od Britanaca nisu preuzeli Australci. Nakon sedmog australskog pokušaja, Kup poslije 132 godine napušta vitrinu New York Yacht Cluba i 1983. godine stiže u Royal Perth Yacht Club.

Amerikanci, ovoga puta sa zapadne obale, izazivaju Australce i donose kup u San Diego. I već sljedeće godine moraju odgovoriti na izazov iz Novoga Zelanda. Nestrpljivi Novozelanđani šalju pismo izazova u San Diego samo nekoliko tjedana nakon osvajanja kupa i traže regatu već sljedeće godine, a ne za tri kako je do tada bio običaj.

Kreće natjecanje u izgradnji jedrilica, koje naposljetku završava s dva tehnološka bisera i sportskom lakrdijom. Kup, na kojem su Novozelanđani jedrili, prema svojem tumačenju famoznoga Deed of Gift, s najvećom mogućom jedrilicom kada nema dogovora, dok su Amerikanci lukavo zaključili kako nigdje ne piše da jedrilica ne može biti katamaran, bio je unaprijed odlučen.

Kruto krilo

Tih godina bilo je opće poznato znanje da jedrilica s više trupova uvijek ima prednost nad klasičnom izvedbom. Amerikanci su olako pobijedili regatu, ali su na neki način izgubili jer su tada Novozelanđani s nikad do tada viđenim čudom tehnologije osvojili srca jedriličara diljem svijeta.

Građena od kompozita – ugljičnih vlakana u sandwichu s kevlarom i nomexom, kao i s jarbolom od karbona, tadašnja novozelandska jedrilica bila je prvi primjer onih materijala i tehnika koje čine standard svih današnjih modernih sportskih jedrilica. Ali i lukavi Amerikanci nisu ništa prepustili slučaju, pa je i njihov katamaran imao do tada neviđenu inovaciju – jedro u obliku krutoga krila. I kako to obično biva između poslovne gospode koja se razilaze u mišljenju, slučaj je završio ne samo u medijima već i na sudu.

Što je sud odlučio i što stvarno piše u Deed of Gift manje je bitno, zanimljivo je kako je iz današnje perspektive ondašnja tvrdnja o tome da jednotrupac nema šanse protiv katamarana, zapravo demantirana upravo današnjim jedrilicama kojima se jedri na aktualnom Kupu. Ali do današnjeg letećeg čuda trebalo je proći još četvrt stoljeća regatavanja s ljubiteljima jedrenja dobro znanom klasičnom jedrilicom građenom u skladu s pravilima International America's Cup Class.

A možda je trebao i još jedan sudski skandal s još jednim sportski nezanimljivim natjecanjem, što se opet dogodilo nakon promjene klase, kada su Amerikanci osvojili Kup od Švicaraca u Valenciji 2010. godine. Natjecanje između samo dva višetrupca, koji negdje tamo daleko u magli okreću oznaku i vraćaju se u cilj, baš se i nije previše dojmilo publiku koja je u prethodnom izdanju mogla pratiti natjecanje između devet nacija, niti su tehnološki zaljubljenici bili zadovoljni, jer nije razvijena nikakva značajna inovacija.

I kao 1988. godine, nakon forsiranja ugovora naspram dogovora, i 2010. godine slijedilo je spašavanje Kupa, prvo popularizacijom klase AC45. To je manja kopija velikog katamarana AC72 s kojim se jedrilo na prvom America's Cupu koji se vinuo na hidrokrila.

Sljedeći AC jedri se s manjim katamaranima koji su brži od starih velikih. Posljedica je to velikog napretka u razumijevanju hidrodinamike, te sve efikasnijih oblika krila, kao i razvijanja novih jedriličarskih vještina pri jedrenju velikim brzinama s novom dimenzijom visine.

Slične performanse

Zatim ponovo dolazi do velike promjene. Povratak na jedan trup ovoga puta nije opterećen tradicijom već upravo suprotno, novim tehnologijama, ali i dogovorom koji je iznjedrio novu klasu na samome rubu tehnoloških mogućnosti. Veliki dio komponenti je standardiziran, na jedrilici dužine 22,86 metara svi imaju jarbol, čitavu snast, ali i pokretne dijelove na kojima se nalazi hidrokrilo, kao i hidraulični sustav za podizanje i spuštanje hidrokrila izrađen od istoga proizvođača. Tako je zajamčeno da će brodovi biti sličnih performansi, što će pružiti i sportsko, a ne samo tehnološko nadmetanje.

Timovi su slobodni eksperimentirati rasporedom posade, odnosno težinama, odlukom hoće li prilikom promjena smjera i manevara posada biti stacionarna ili se pomicati s jedne na drugu stranu. Dimenzije podvodnih dijelova hidrokrila su definirane, ali oblik nije. To otvara veliko područje istraživanja najboljih formi, jer baš dizajn hidrokrila može biti ključna komponenta koja će donijeti pobjedu.

Od tehnoloških inovacija koje bi mogle biti primjenjive i na druge klase, koje se grade uz znatno manje utrošenog novca, možda je najzanimljivije pravilo koje regulira izvedbu glavnoga jedra. Ono više nije kruto krilo kao u prethodnim verzijama Kupa, već se u prirodi sastoji od takoreći dva jedra koja se nalaze jedno uz drugo. Kao da su podignuta dva glavna jedra na istom jarbolu, svako u svojem grativu kroz lijevu i desnu krmenu stranu jarbola. U svakome od dvaju jedara nalaze se krute letve.

I sad dolazimo do onoga o čemu još uvijek znamo malo i možemo samo nagađati o kakvim se točno sistemima radi, ali očigledno je da se između dvaju jedara nalazi sistem koji vrlo vjerojatno utječe na silu u letvama. Vidljivo je na novozelandskom brodu da se između dva jedra nalazi hidraulični klip. Možemo samo pretpostavljati je li samo jedan, jer je ostatak sistema skriven između jedara.

Promjenjiva napetost letvi

Ono što trenutno znamo, jest da sistem može mijenjati napetost letvi, odnosno da je to podesivi sistem kambera, držača letvi s kojim su upoznati svi surferi. Do sada je napetost letvi bila postavka koju nije bilo moguće mijenjati tijekom jedrenja. Kako se čini iz do sada viđenoga, oblik jedra, veću ili manju krivulju, kao i otvorenost ventama moguće je trimati i tijekom jedrenja upravo pomoću napetosti u letvama. Tako se postiže puno bolja kontrola od one koja je do sada bila moguća duž čitave visine jedra, svaka pojedinačna letva može se posebno trimati.

Tako je, primjerice, moguće umjesto popuštanja jedra po škoti ili popuštanja klizača, smanjiti silu u jedru pomoću otvaranja ventama samo u gornjem dijelu jedra. Takav sistem bi u teoriji omogućio manje jedro s većim rasponom uvjeta po kojima je moguće efikasno jedriti u usporedbi s klasičnom izvedbom. Jedro bi moglo biti manje, te istovremeno imati prema potrebi znatno veću ili znatno manju dubinu.

U jedriličarskoj praksi to bi trebalo smanjiti potrebu za kraćenjem jedra prilikom jačih udara vjetra, ali i omogućiti povećanje sile u jedru po uvjetima u kojima bi za to inače trebalo povećati površinu jedra.

Sistem dvostrukoga jedra formom nastoji obuhvatiti prednosti koje ima kruto jedro u obliku krila, ali i jednostavnost spuštanja klasičnoga jedra, jer krilo dok jedrilica miruje naprosto nije moguće jednostavno spustiti poput klasičnoga jedra.

Možda bi upravo ova inovacija mogla naći svoju širu primjenu i u drugim klasama. Optimalan oblik trupa u svojim osnovnim konturama u ovom trenutku izgleda definiran. U početku je izgledalo neizvjesno je li bolje oblik trupa koncipirati kao platformu za prelazak iz deplasmanskog u glisirajući režim plovidbe, pa zatim u letenje na hidrokrilu, ili preskočiti glisiranje i iz deplasmanskog prijeći odmah na leteći režim.

Bočna hidrokrila

Naposljetku dizajn trupa sva četiri tima ima oblik koji djelomično podsjeća na klasičnu kobilicu, koja se u svom oštrom obliku proteže od pramca prema krmi. Naravno, ove jedrilice uopće nemaju klasični centarbot ili kobilicu, već se čitav moment stabilnosti postiže oslanjanjem na bočno istureno hidrokrilo. Tim više je zanimljiva pojava pomalo klasičnih linija u potpuno novom kontekstu i sasvim je moguće da će takve linije krasiti mnoge buduće jedrilice projektirane s vizijom stalnoga jedrenja na hidrokrilu.

Trenutno je America's Cup u rukama Novozelanđana koji su tijekom regate nazvane Božićno zagrijavanje ostavili najbolji dojam. Engleski je tim, unatoč najvećoj maksimalnoj brzini od 49 čvorova, djelovao najlošije, dok su Amerikanci i Talijani ostavili dojam da će se među njima odvijati bitka za onaj tim koji će u finalu jedriti protiv kiwija.

Ali početkom kvalifikacijskih regata zvanih Prada Cup dolazi do potpunog preokreta, Englezi su nepobjedivi, Talijani se dobro drže, dok Amerikanci tijekom plova u kojem su trebali upisati svoju jedinu pobjedu doživljavaju havariju prevrtanja, koja je umalo rezultirala potonućem.

Ovaj America's Cup već u svojim počecima plijeni pažnju jedriličarskih entuzijasta kontrolom i uvježbanošću s kojima jedriličari uspijevaju upravljati nikad bržim jedrilicama. Tehnološka utrka među timovima je na sličnim razinama i, ono što je možda i najvažnije, potpuno je neizvjesno koja bi nacija mogla odnijeti prijelazni pehar najpopularnije regate na svijetu na privremenu izložbu u svoj matični jedriličarski klub.

02. ožujak 2021 09:55