Uoči blagdana svetog Josipa kojeg obožavatelji kamenica iz cijele regije već napeto čekaju, Facebook blog Zamaslina objavio je zanimljivu crticu iz povijesti o tome gdje su se sve prodavale i konzumirale stonske kamenice. Pritom su urednici bloga istražili medije, a njihov tekst prenosimo u cjelosti:
- Oko Stona pravi lov na kamenice vrši se u uvali zvanoj Bistrina koja se nalazi na istočnoj strani kanala Malog Stona, nedaleko od samog tog mjesta. Nasuprot toj uvali, tj. na zapadnoj strani kanala nalazi se selo Hodilje gdje žive ribari na kamenice i prstace. Općina Ston daje u toj uvali lov na kamenice u zakup. Obično se udružuje nekoliko obitelji da preuzmu taj zakup - stoji u zanimljivoj priči s fb stranice Zamaslina.
- Lov na kamenice u toj uvali vrši se tako da se u more polažu hrastove grane na koje prirastu sasvim male kamenice. One tu rastu, a nakon 2 do 3 godine grane se izvuku s morskoga dna i sa njih se skidaju kamenice koje su već narasle. Na taj način se ove školjke love oko Stona. Prema ugovoru ribari su dužni da svake godine polože u more 700 hrastovih grana, ali oni ih polažu i više, jer što više grana polože moći će više kamenica naći. Obaveza polaganja tolikog broja grana nametnuta im je zato da se ne bi u toj uvali smanjio i zatro lov na kamenice. Postoji bojazan da bi se to moglo dogoditi kad bi se bacilo samo malo grana, i tako zatrla vrsta. Kamenice se mogu naći i izvan te uvale, prirasle uz kamenje, ali u malom broju.
- Grane se dobavljaju sa susjednog turskog područja gdje se sijeku početkom ožujka. Najprije s njih poskidaju sve lišće, a onda ih 10 do 20 dana potapaju u more pokraj obale da se promoče i otežaju kako bi što lakše pale na dno. Na one grane koje ne će da potonu privezuju kamen da bi ih povukao na dno. Grane su duge 8-10, a i više stopa. Katkada uzimaju tako velike grane da ih čovjek jedva može ponijeti. Najbolje grane su od hrasta lužnjaka koji se na ilirskom jeziku zove dub. Oblik grane je vrlo važan za uspjeh lovine. Najradije se uzimaju guste i jake grane koje previše ne upadaju u mulj jer se kamenice na njih mnogo lakše hvataju. Zbog razlike u obliku katkada se dešava da jedna grana dade veliku košaru od oko 1000 kamenica dok katkada opet ni deset drugih grana ne daje toliko. Najljepše su kamenice na najvišem dijelu grane, a najslabije one pri dnu. Ribari kažu da one koje se dotiču dna polako rastu ili ugibaju.
- Dno uvale Bistrina je muljevito, ali malo otvrdo, dubina je u uvali većim dijelom 5 do 8 sežanja. Prema vrsti dna grane se bacaju tamo gdje se kamenice mogu uhvatiti. Na bolji ili slabiji urod kamenica utječu i prirodni uvjeti kao što utječu i na ribe, i na proizvode koje daje zemlja. Ima godina kada se kamenice lako hvataju za grane, a drugih godina hvata ih se samo mali broj. Grane se polažu samo u spomenutu uvalu Bistrinu zato što u njoj nema vodenih struja ili nisu jake tako da grane većinom ostaju na istom mjestu gdje su bačene ili ih struja samo malo pomakne. Ribari kažu da bi izvan te uvale struje odvukle grane; međutim, vjerojatno ne bi bilo teško da se tome doskoči pa da se i na drugim mjestima stvore uzgajališta kamenica.
- U nekim mjestima udaljenim od tog kanala seljaci bacaju po koju granu. Pri podizanju grana iz mora ribari upotrebljavaju sidarce sa četiri kraka koje je privezano za konop. Budući da ribari znadu gdje su položili grane, lako ih nađu. Ako se neke grane malo udalje, traže ih sidrom, a ako je more mirno, mogu ih katkada i otkriti okom na dnu mora. Kad je more nemirno, onda po njemu proliju malo ulja pa se ono umiri, postane bistrije i providnije pa se može lakše nazreti dno.
- Kad puše bura, more se u uvali Bistrini razbistri pa se dno vidi i na dubini od 4 do 5 sežanja. Ali kad puše jugo ili maištral, voda se zamuti pa se jedva vidi na dubinu od 2 sežnja. Svaka obitelj koja je uzela u zakup lov na kamenice, lovi za se na određenom mjestu. Zato je uvala Bistrina podijeljena na dvanaest dijelova koji se izvlače na »brušket«, tj. ždrijebom, da se zna koji je dio pripao kojoj obitelji. Prije nekoliko godina sudjelovalo je u ždrijebanju pet obitelji, ali kako neka mjesta nisu bila baš najbolja, dvaput su bila spojena po tri mjesta zajedno tako da kod triju obitelji otpadaju po dva mjesta na svaku, a kod dviju obitelji po tri mjesta na svaku. Svaka obitelj polaže grane na mjesta koja njoj pripadaju, a pri polaganju pazi da ih ne položi previše blizu granici drugog mjesta kako ne bi došlo do razmirica. Budući da kad bi grane bile jedna drugoj posve blizu, mogle bi ih struje izmiješati, pa bi jedni mogli uzeti granu koja pripada drugima - piše na fb stranici bloga Zamaslina, uz navođenje izvora: Riccardo D‘Erco - Sulla coltura delle ostriche e sulle asterie o stelle di mare. Trst 1862. g.; O ribolovu na istočnom Jadranu: historijsko-pravna, ribarstveno-politička i ekonomska građa, Riccardo D‘Erco (preveo Branko Sambrailo), Jadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1973. g. str. 69. - 71., dok je fotografija iz zbirke LEKO, DAD.