U podmorju otoka Bisage, nedaleko mjesta Vrulje, jednog od onih mirnih i magičnih mjesta Nacionalnog parka Kornati, krije se još jedna priča o tragediji i ljudskoj nemoći pred neumoljivom snagom prirode.
Početkom 18. stoljeća kada je trgovina između Osmanskog carstva i najveće mediteranske trgovačke luke – Venecije bila u punom jeku, brodovi puni dragocjenog tereta često su plovili kornatskim arhipelagom. U ovom izuzetno gustom prometu, posljedično su se događale i nesreće. Neki se brodovi sa svojih putovanja nikada nisu vratili, već su nepovratno zapeli u olujama i uzburkanom moru.
Jedan takav trgovački jedrenjak, natovaren bogatim teretom osmanskih keramičkih proizvoda, potonuo je gotovo nadomak svog cilja, na dubinu od četrdesetak metara, na pješčanu padinu, pod kojom se danas krije u to doba vrlo raširena i popularna roba: na tisuće keramičkih lula i posude za kavu koje se pripisuju izradi keramičarskih radionica maloazijskog grada Kütahya. Ovakve lulice istočnog/mediteranskog ili osmanskog oblika, izrađene od više dijelova relativno su u Jadranu česte, ali njihovi pronalasci su do sada bili pojedinačni ili u manjim količinama, stoga ovoliki teret čini doista jedinstven nalaz u Jadranskom moru.
Od 16. do 19. stoljeća keramičke su lule bile najraširenije sredstvo za uživanje duhana i proizvodile su se u velikim količinama u kalupima, a prema svojim ukrasima i utisnutim žigovima radioničara danas se može odrediti kojem tipu pripadaju i na kojem području su se proizvele. „Iako na lulama s Bisaga žig nije pronađen i na osnovu oblika i ukrasa do sada nismo mogli utvrditi točno mjesto njihove proizvodnje, nadamo se da će nam više podataka o tome pružiti buduće analize sastava sirovine“ – rekla nam je Vesna Zmaić voditeljica ovog istraživanja.
„Za razliku od lula, bilo je puno lakše odrediti porijeklo tereta malih polukružnih keramičkih šalica i vrčeva za posluživanje toplih napitaka, najčešće kave. Oni su pripadali proizvodnji grada Kutahya, tadašnjem centru izrade dekorativne keramike.“ - dodala je. Tek mali kružić ili nepravilna peterokraka zvijezda na dnu ovim je vještim arheološkim stručnjacima bilo dovoljno da ustanove oznaku radionice na osnovu njihovog dosadašnjeg iskustva.
Kava, čija se povijest veže uz Etiopiju i Arabiju, u Europu je stigla osmanskim osvajanjima, nakon čega je njena popularnost dosegla neslućene razmjere, dok je prva europska kavana otvorena baš u Veneciji, nesuđenom cilju putovanja ovog broda. Iako za naše tijelo obje nezdrave navike, kroz stoljeća su se duhan i kava ispreplitali te i danas idu „ruku pod ruku“, a prisustvovali su druženjima u kavanama i kafićima, revolucionarnim raspravama, dugim putovanjima, svjedočanstvo su ljudskoj kreativnosti i podsjetnik su na našu zajedničku ljudskost.
Naša Scuba skener ekipa pridružila se arheolozima Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda i njihovim suradnicima, pod vodstvom areologinje HRZ-a Vesne Zmaić, u jednom od zaštitnih istraživanja ovog novovjekovnog brodoloma i iz prve ruke se uvjerila koliko je posao jednog podvodnog arheologa zahtjevan i kompleksan.
Na Vesnin poziv stigli smo uz pomoć broda NP Kornati na vez kod objekta „Karaula“ u Vruljama i prekrcali „svu silu“ svoje ronilačke i foto opreme na brod Jerka Macure, izuzetno simpatičnog i smirenog ronioca, fotografa, slikara i kapetana ovog u potpunosti za ronjenje prilagođenog plovila. Iako je gužva s opremom i ljudstvom na tako malom prostoru bila poprilična, držali smo se one: „Gdje čeljad nije bijesna..“, a izuzetno uigrana ekipa arheologa i njihovih suradnika strogo je poštovala raspored grupa, ulaske i izlaske iz mora i obavljanje radova pod morem i nad površinom, baš kako to u ronilačkim akcijama i priliči.
Naravno, ni opuštenih trenutaka i smijeha u međuzaronima nije nedostajalo. Božo i ja smo ronili u prvoj grupi naoružani svojim paukolikim podvodnim foto postavom uz zadatak da pomno pratimo radove koji se zbivaju na dnu. Užurbanost koja je vladala na brodu jednim je skokom u more nestala, a spuštajući se u modru dubinu okolinu je zahvatila neodoljiva tišina.
Nekoć ponosna lađa sada je ležala slomljena i zaboravljena, a tek neznatni ostaci drvene građe bili su razbacani na tridesetak kvadratnih metara u pijesku, omeđeni s tri velika dvokraka željezna sidra s alkom za privez konopa, po riječima naših arheoloških domaćina baš onakva kakva su se nekada koristila na vrlo velikim jedrenjacima. Koliko je teret koji su prevozili ovakvi trgovački brodovi bio dragocjen govori i sedam željeznih topova koji leže na dnu, njih šest, jedva prepoznatljivih na srasloj hrpi u podnožju pješčane padine, a jedan izoliran tridesetak metara dalje, očito korištenih za obranu od raznih gusarskih napada i pokušaja krađe robe.
Vesna ih je premjerila i pažljivo unijela bilješke na ronilačku pločicu za pisanje, dok su Jurica i Igor „mamutirali“ vodenim sisaljkama i u finom pijesku tražili manje nalaze. Nalazište je podijeljeno na kvadrate u svrhu lakšeg snalaženja na lokaciji i preciznijeg dokumentiranja, a sve ove podatke po izlasku na površinu pažljivo je bilježila Lea Čataj, voditeljica za restauriranje arheoloških nalaza HRZ-a.
Tek pažljivim pogledom mogla sam na dnu razabrati male lulice koje su sramežljivo provirivale iz pijeska. Iz daljine se doimaju poput kakvog kamenčića u pijesku. Sićušni predmeti koji su kasnije izvučeni na površinu, kao mala svetačka medaljica ili olovno zrno za osobno oružje, bili su mi poput čuda: „Pa kako?Ja to ni u snu ne bih pronašla!“
Osim ovih sitnica, u prethodnim je ronjenjima na Bisagama pronađeno i kuhinjsko posuđe, različiti osobni predmeti kao i dijelovi brodske apoteke, ali i brodsko zvono od lijevane bronce koje je porilično rijedak nalaz na lokacijama brodoloma. Ne zato što ga na brodu nije bilo, već je ono često predmet krađe od strane nesavjesnih ronioca koji neovlašteno rone na lokalitetima. Odnošenje različitih „suvenira“ s ovakvih mjesta vrlo je teško spriječiti kao i njihov konstantan nadzor, ali moramo priznati da su povijesne informacije dobivene od ovakvih nalaza kao i očuvanje baštine ipak zanimljivije od neadekvatno zbrinute prašnjave amfore u dnevnoj sobi.
Obzirom na dubinu lokaliteta od gotovo četrdeset metara, sve je radnje trebalo obavljati vrlo brzo. Tek dvadesetak minuta bilo je na raspolaganju kako bi se obavio planirani posao. Ostalo vrijeme uvijek je potrošeno na dekompresiju, jer kao i u bilo kojem ronjenju, sigurnost je prije svega. Andro je isključio pumpu, a na površini su se razabirali sve veći i bliži mjehurići ronioca.
Nakon pristanka broda u „Karaulu“ uslijedio je novi posao: prebrojavanje lulica, sortiranje nalaza, fotodokumentiranje, popisivanje, desaliniziranje...A za nas – odmor...
Dok je u moru ostala ova još uvijek do kraja neispričana priča i duše čiju su prisutnost mogli osjetiti oni koji su se odvažili približiti. Stoljeća su prošla, a olupina ovog jedrenjaka postala je dijelom poetske draži Kornata.