StoryEditor
Ostalosan i javašluk

I Split je mogao imati skulpturu Ivana Kožarića da je vodio brigu o daru klasika hrvatskoga kiparstva iz 1987. koji je netragom nestao

17. studenog 2020. - 14:32
Ivan Kožarić: Uvijek pred javnost izlazim s istinom. Ja sam gol, ne skrivam ništa. Predajem sve što mi se intimno događaNeja Markičević/Cropix

Da je bilo sreće i pameti, danas bi Split imao na nekom trgu skulpturu Ivana Kožarića koju je taj veliki kipar i akademik, čiji in memoriam danas pišu pisci svih hrvatskih medija, poklonio gradu u kojem je 1987. bio sudionik Art ljeta, zajedno s još 12 umjetnika iz čitave tadašnje države.

Splitu je tada poklonjeno 17 radova, no rad Ivana Kožarića, kao i radovi gotovo svih drugih autora, s izuzetkom "Ruže vjetrova" Jagode Buić, jednostavno su – nestali. Tek trideset godina kasnije na otpadu su pronađene skulpture Slavomira Drinkovića i Koste Bogdanovića te su nakon restauracije postavljene u dvorište Galerije umjetnina. Ostale, pa i Kožarićeve skulpture zameo je vjetar, nemar, nebriga, ignorancija... Možda je Kožarićevu skulpturu, baš kao i rad Kažimira Hraste, netko poduzetan ugradio u postolje brodskog motora, ni ne znajući da bi danas Kožarićev "motor" vrijedio čitavo bogatstvo?

No niti je bilo sreće niti pameti, kao što ih ni inače nema u valorizaciji i njegovanju kiparske tradicije i suvremene umjetnosti u nas, čak ni onda kad se daruje bez fige u džepu i bez skrivenog računa. Split, dakle, nema javnu skulpturu Ivana Kožarića, čije radove čuva, da spomenemo samo najpoznatije, Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, koji je izlagao i bio hvaljen i slavljen i na Venecijanskom bijenalu i na Bijenalu u Sao Paolu te na Documenti u Kasselu, predstavljao se i u Musée d'Art Moderne de la Ville u Parizu, u Muzeju moderne umjetnosti Teherana i Atene, u Haus der Kunst u Münchenu, gdje mu se izložba znakovito zvala "Sloboda je rijetka ptica", prema jednoj njegovoj sentenciji...

IZLOŽBA NA PJACI

Umjetnost je za njega počinjala "idejom koja se mora ostvariti", ta ga je misao približila grupi Gorgona, a s tom će se "ostvarenom idejom" kasnije, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, približiti i Novim tendencijama.

Deset godina nakon zlosretnoga splitskog Art ljeta, 1997. dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, kada je postao i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Više njegovih skulptura trajno je postavljeno na gradskim trgovima u nas, a najpoznatije su zacijelo spomenik A.G. Matošu i "Prizemljeno sunce" u Zagrebu.

image
U svome ateljeu
Neja Markicevic/Cropix

Jest, splitska Galerija umjetnina u svome fundusu ima nekoliko djela Ivana Kožarića, no, kao što rekosmo, da je bilo kako nije bilo, imali bismo i njegovu skulpturu na nekom javnom mjestu, a ovako se izbrisao čak i trag o nazivu njegova rada iz 1987., kao i fotografski dokaz da je Kožarić ikad išta poklonio Splitu. Prije pet godina Kožarić je u Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci imao veliku retrospektivnu izložbu nazvanu "Umjetnost je uvijek nešto drugo", koju je organizirao Miloš Glavurtić i Galerija "Orada", a čiji je kustos i autor sjajna postava od 85 radova bio Antun Maračić.

U prizemlju su bile postavljene skulpture, instalacije i monumentalnija djela, poput "Kupača" – čovjeka pod tušem, "Čovjeka koji sjedi", "Matoša", "kozlića" ili "Frižidera". Kao ishodište postava figurirala su tri plakata sa: "Presretan sam da sam sretan", "Sretan sam da sam sretan" i "Oduševljen sam da sam sretan". U prizemlju je čak bilo postavljeno i minijaturno "Prizemljeno sunce", promjera oko pola metra, budući da se ono "veliko" nije moglo dopremiti iz Zagreba.

GOL PRED JAVNOŠĆU

Na dva kata Stare vijećnice bili su postavljeni manji radovi poput "Oblika prostora", velikoga zlatnog falusa iz 2009. godine, potom crteži i ulja, a dio izložbe bio je posvećen i Kožarićevim autoportretima, koji su bili "garnirani" njegovim citatima kao "Kad bih više radio, vidim da bih mogao nešto dobro, pravo napraviti, a to me plaši", koji datira baš iz "splitske" godine, 1987. godine. U već poodmakloj dobi, sam Kožarić nije bio došao u Split na tu splitsku retrospektivu.

"Svaki umjetnik, pa tako i Kožarić, podrazumijeva se da uvijek daje sve od sebe, ali kako će njegovo djelo biti shvaćeno, prihvaćeno, kritički i povijesno-umjetnički valorizirano ne zavisi, dakako, jedino od njega samoga nego, štoviše, od brojnih okolnosti unutar kojih je to djelo promatrano i razmatrano", zapisao je o Kožariću Ješa Denegri, jedan od najcjenjenijih povjesničara umjetnosti na ovim prostorima.

image
Jedna od skulptura s izložbe u hotelu u Novom Vinodolskom
 
Tea Cimaš/Cropix

"Vrijednost Kožarićeva djela za sve, ili barem za mnoge koji su ga u sredini njegova djelovanja otprije poznavali, nije bila sporna, no da dođe do vrhunske stručne recepcije i evaluacije toga djela u međunarodnim mjerilima, trebali su se dogoditi stanoviti preduvjeti. Radeći za to dugo vrijeme po vlastitim impulsima, zamislima, sposobnostima, Kožarić sâm ništa posebno nije poduzimao u vezi sa svojom promocijom, no ipak strpljivo je pričekao da se umjetnički senzibiliteti i njima odgovarajući kriteriji valorizacije izmijene toliko da su počeli pogodovati njegovu uključenju u vrlo prestižne priredbe", naglasio je Denegri.

"Uvijek pred javnost izlazim s istinom. Ja sam gol, ne skrivam ništa. Predajem sve što mi se intimno događa", svojedobno je kazao Ivan Kožarić. Kazao je i "Meni se baš nikamo ne žuri, pa čak ni umrijeti", no i bez žurbe, smrt je na pragu stotog rođendana ipak odnijela ovog velikog umjetnika.

Branko Franceschi: Bio je ikona vertikalne Hrvatske

– Uz sve što je poznato i napisano o ulozi Ivana Kožarića za razvoj suvremene hrvatske vizualne umjetnosti i kulture, želio bih istaknuti ono što smatram osnovom njegove stvaralačke karizme. Ivan Kožarić je kao malo koji umjetnik bio posvećen slobodi kao stvaralačkom principu kojim je podrivao sve konvencionalno, prihvaćeno i normirano. Zato su njegove skulpture, nadasve one u javnom prostoru, kao i njegove akcije, uvijek provocirale i razotkrivale kako pritajene malograđane, tako i one čvrsto pozicionirane unutar kulturnog sustava koji su u samoobrani bez greške naslućivali bilo koji subverzivni format slobodarstva i hvatali se proverbijalnog pištolja.

Upravo zbog svojeg slobodarstva, Kožarić je među umjetnicima imao sljedbu te uvažavanje kolega koji nisu s njim dijelili estetske, pa ni svjetonazorske postavke. Osobno smatram da su veliki umjetnici oni koji nadahnjuju druge umjetnike, posebno za života, a u tome Kožarić nema premca u hrvatskom kulturnom krugu. Ostat će ikonom one bolje, vertikalne Hrvatske koju će teško biti zamijeniti. Mogućnost da s Kožarićem surađujem i družim se smatram velikom životnom povlasticom – kazao je ravnatelj Moderne galerije Zagreb.

Kažimir Hraste:  Umjetnik u slutnji i čežnji

'Presretan sam jer sam sretan!!!' Ivan Kožarić

– Kožarić je svojim životom i djelom pokazao razliku između kipara i umjetnika. Kipar radi kipove, umjetnik ih sanja. Kožarić je sanjao i radio svoje kipove. Stoga njegovi radovi izgledaju i nezavršeni. (Što je to završeni rad?) Možda je privlačnost njegovih radova u slutnji i čežnji. Kao što ne možemo definirati pojam umjetnosti, tako ne možemo definirati ni Kožarićevo djelo. I onda kad smo se približili njegovu definiranju, ono nam izmigolji. Kožarić nije imao potrebu nužno oblikovati kip, nego je obične predmete označavao i tako ih proizveo u kipove, označavao je prazninu (sobe, trga, unutrašnjosti frižidera...), s kipom je govorio o međuprostorima između stabala, kuća…

Raspon njegovih lutanja bio je neograničen, a sve je svladavao svojim duhom. Njegova djela nisu nastajala u serijama, niti je imao potrebu vraćati se, potvrđivati, elaborirati. Svaki rad bio je novi početak, u čemu je njegova jedinstvena vrijednost. Radio je tako kao da nije imao "svoju povijest". Kožarić nam je ostavio svoja djela, ali i svoj duh, na tome mu neizmjerno hvala – rekao je akademski kipar i akademik.

Matko Mijić:  Bio je more, mi smo otoci

– Bio je more, mi smo otoci. Vijest o odlasku Ivana Kožarića zatekla me je sinoć u ateljeu. Supruga mi je poslala poruku "Doživio je stotu" i fotografiju na kojoj Kožarić drži natpis TREBA IĆI. Ne mogu reći da je bio kolega, bio je učitelj. Mudro jednostavan čovjek i maštoviti dječak, pomicao je za sebe i za nas granice umjetničke slobode.

Prisjećam se jednog susreta na Dolcu. Obojica smo došli vidjeti netom postavljenu skulpturu. Komentirao je strastveno i duhovito. Otišli smo na grah u obližnji restoran i pričao sam mu o mojim ljetima na Braču. Rekao mi je tada da on ne bi mogao živjeti usamljenički na otoku, da mu trebaju ljudi. Kako i bi kad je bio more. Mi smo otoci – kazao je akademski kipar.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. siječanj 2021 20:37