Smeće je nekome blagoslov, a nekome prokletstvo. Ovisno kako se gleda na otpad kojega je u suvremenom društvu svakim danom sve više. A ljušture kamenica i dagnji koje ostaju nakon konzumacije do sada su bile veliki problem.
Zna se da upravo odbačene ljušture šire veoma neugodan miris pa kao takve nisu običan otpad koji se jednostavno ubaci u kontejner u kojem čeka komunalce da ga odvezu na deponij. Sa ovim se poglavito suočavaju hotelijeri i ugostitelji u ljetnim mjesecima, kada je potrošnja kamenica i najintenzivnija. No, čini se da je tome došao kraj...
Višestruka korist
Stručnjaci za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku osmislili su kako iskoristiti ljušture kamenica i to, ni manje ni više, nego za izradu nakita, suvenira i drugih ukrasnih i uporabnih predmeta.
Osnova svega je prah sličan brašnu ili gipsu koji se dobije mljevenjem ljuštura kamenica, a osim što se njime može modelirati, iskoristiv je u poljoprivredi za poboljšanje kvalitete tla, stočarstvu i peradarstvu za ishranu životinja, zdravstvu za izradu umjetnih kukova i nadomještanje oštećene kosti.
Jednom riječju, od ljušture kamenice, koja je do sada tretirana isključivo kao otpad neugodna mirisa, može se sve i svašta. Kružna ekonomija na djelu - rekli bi znanstvenici, jer se otpadu, u ovom slučaju ljušturama, daje sasvim novu vrijednost.
Manje je poznato da u Hrvatskoj nakon konzumacije kamenica i mušula godišnje ostane gotovo 400 tona ljuštura, što je iznimno veliki i neiskorišteni potencijal. Shvatili su to i na Dubrovačkom sveučilištu, uključivši se u međunarodni projekt "Bluefasma", kojemu je cilj zbrinjavanje i daljnja obrada otpada u akvakulturi.
- U prirodi sve kruži i, nažalost, ljudi su uveli model da od prirode uzimaju što im treba, a vraćaju smeće. To nije održivo na duge staze i treba mijenjati. U svijetu se najviše školjkaša proizvede u Aziji, dok Europa ima mali udjel na svjetskoj razini. Što se tiče otpada od školjaka-ljuštura, on završi kao komunalni otpad na legalnim deponijima ili na divljim odlagalištima. Ponekad se ljušture bacaju nazad u more, što i nema neku svrhu - pojašnjava dr. Marijana Pečarević s dubrovačkog Sveučilišta, koja odbačenim ljušturama kamenica i mušula daje novi život.
Sanitarni problem
Osamdeset posto proizvodnje kamenica na Sredozemlju dolazi upravo iz Malostonskog zaljeva, što dovoljno govori o sirovinskom potencijalu iskorištavanja ljuštura, koje više neće biti otpad neugodnog mirisa nego sirovinska baza za neke nove proizvode koje naizgled s kamenicama nemaju nikakve veze.
Više je ljuštura dagnji negoli kamenica. Udio ljušture u masi školjke je veći od 90 posto, pa tako godišnje imamo oko 50 tona ljuštura kamenica i 330 tona dagnji - pojašnjava nam dr. Pečarević.
- Sve ove ljušture završavaju na otpadu. Teško se raspadaju, a na njima često zaostaju organske tvari, što uzrokuje neugodne mirise, pa je to ujedno i sanitarni problem - ističe dr. Pečarević.
Međutim, prema važećim EU propisima, ljušture očišćene od mesa ne smatraju se životinjskim nusproizvodom i mogu se dalje koristiti bez ikakvih ograničenja, što je iznimno važno u projektu "Bluefasma".
- Korištenje ljuštura puževa, školjkaša i mekušaca bilo je poznato u prvim ljudskim civilizacijama. Korištene su kao sredstva plaćanja, od njih su se izrađivali nakit i razni alati, vjerovalo se da je prah ljušture ljekovit, što se pokazalo točnim u modernoj medicini za rekonstrukciju kostiju pa čak i za 3D print kostiju - naglašava dr. Pečarević.
Ljušture su se koristile u gradnji duž obala Atlantika. Naime, miješale su se s pijeskom, vodom i pepelom, te su kao takve bile čvrst materijal za gradnju kuća.
Ljušture su zapravo kalcijev karbonat, a to je danas najtraženija sirovina, koristi se u industriji za dobivanje kalcijeva oksida, koji se koristi u proizvodnji papira i cementa, različitih pudera i prašaka.
Kalcijev karbonat
- Nažalost, mi svake godine u smeće bacimo 400 tona kalcijeva karbonata. Čistog blaga - upozorava Pečarević.
Osim u industriji, prah ljuštura bi se mogao koristiti u akvakulturi za ishranu riba ili na farmama koka nesilica, kojima je upravo kalcij neophodan za proizvodnju jaja. U poljoprivredi za neutralizaciju kiselih tala i teških metala. U 3D printu koji može isprintati sve što zamislite, od nakita pa do kuhinjskog namještaja i pločica.
A da bi ljuštura školjke dobila novi život, potrebno je imati blender za usitnjavanje, koji ima svako kućanstvo, malo dobre volje i puno mašte i kreativnosti. Školjke se najprije prokuhaju da se očiste od organskih ostataka, a zatim se peku i usitnjavaju u blenderu. Dobivena brašnasta tvar se kasnije prosije kroz sito, što je osnovna sirovina za modeliranje. Zatim se prah miješa s vodom i vezivnim sredstvom da se dobije podatna masa za oblikovanje.
Zanimljivo je da se prah miješa s ljepilom, takozvanim tutkalom (dobiva se iskuhavanjem kože, mjehura i životinjskih iznutrica), koji je prirodni materijal i koristi se u restauraciji drva.
- Nakon što se ljušture usitne u blenderu, osjeti se intenzivan miris mora. Zapravo to je problem i s finalnim proizvodom koji miriše na more pa će se u nastavku proizvodnje dodavati eterična ulja kako bi se neutralizirao - pojašnjava dr. Pečarević, pokazujući posudice koje su izrađene od gline i ljuštura.
A najzanimljivije je da su se sušile isključivo na zraku, dakle nije ih trebalo peći, kao što se to inače radi s glinom.
Sve s deklaracijom
Sve se radi rukama, od prosijavanja praha, modeliranja, pa do bojanja.
- Među zanimljivim suvenirima ističe se privjesak za ključeve na kojem piše Ston. Masa se izlijeva u kalupe i dobije se stopostotni prirodni suvenir. Cilj nam je da na svakom suveniru napišemo deklaraciju, od čega se sastoji i kako je nastao. Tako da svi oni koji ga kupe imaju te informacije - kazuje Pečarević.
Iskorištavanjem ljuštura kamenica i dagnji mijenja se odnos prema moru i okolišu. Do sada se iz mora uzimalo ono najbolje, a u more se vraćalo smeće. Sada se ljušturama kamenica i dagnji daje "novi život". Otpad koji je zadavao glavobolje ugostiteljima uz malo mašte postaje vrijedna sirovinska baza za proizvodnju ukrasnih i uporabnih predmeta.
